Epska saga o Petrokemiji iz Kutine ušla je u završnu fazu prošlotjednom odlukom Vlade da u dokapitalizaciji poduzeća uloži oproštajnih 450 milijuna kuna za poravnanje bankovnih tražbina uoči privatizacije. Budući većinski vlasnici, dok se traži još neki tzv. strateški partner, postat će tako njezini preostali veliki vjerovnici te dobavljači plina – osnovne sirovine u proizvodnji umjetnih gnojiva – Ina i Prvo plinarsko društvo. Liberalni dušobrižnici će se, naravno, prestati zgražati nad sanacijama dugova tog poduzeća javnim novcem i sve će se u vezi s tim nadalje odvijati navodno u tržišnoj idili kakvu prizivaju već podulji niz godina. Pritom uporno i podlo ili u najmanju ruku idiotski, međutim, preskačući stvarne razloge kronične Petrokemijine zaduženosti.
Ponovit ćemo zato i ovom prilikom, po tko zna koji put, ono što se nikako ne čuje u ogromnoj većini komercijalnih i javnih medija, a ključno je za opisani ishod po toga jednog od najvećih hrvatskih proizvođača i izvoznika. Država je nadziranom cijenom plina štitila samo kućanstva, ne i najveće korisnike, proizvođače Petrokemiju i HEP, a potonje kažnjava i preskupim transportom istog energenta preko državnog PLINACRO-a. I dok ona prekomjerno crpi vlastiti resurs od kojeg inače ubire visoke poreze na intenzivno poslovanje u golemim ciframa, Ina i zatim PPD kao nametnuti jedini dobavljači plina skupo kreditiraju tu kompaniju pomoću visokih kamata na odgodu plaćanja. To dugotrajno parazitiranje upravo završava ciničnim pretvaranjem stečenog ekstraprofita Ine i PPD-a u većinsko suvlasništvo, nakon kojeg će i oni i država garantirano pojeftiniti robe i usluge prema kutinskoj proizvodnji, a čist start donijet će mogućnost jeftinijeg zaduživanja u bankama.
Petrokemija je ispuštena iz državnih ruku, poput tolikih drugih kompanija, jer je namjerno uništena kao strateško javno poduzeće kojim se može utjecati na prosperitet jednako reketarski upropaštenog nacionalnog agrara. Ako se do sljedeće godine sve nastavi po planu, a realna alternativa zbog nelikvidnosti je samo stečaj, otad će biti privatna kompanija čiju jedinu društvenu prednost može značiti činjenica da je riječ o centru tehnološke i produkcijske izvrsnosti na kakve se u Hrvatskoj nailazi već toliko rijetko da smo ih uglavnom prestali biti svjesni. Zato društvenu, naime, jer bi to u slučaju valjanog budućeg upravljanja Petrokemijom moglo pored vlasničkih dividendi rezultirati i nešto dugoročnijim spasom tamošnjih radnih mjesta i prava oko 1700 radnika.