Ono što me posebno zabrinjava u ovom slučaju, i općenito u svemu što se događa u Hrvatskoj u posljednje vrijeme, je da o takvim strukturnim problemima saznamo u posljednji trenutak, kada je gotovo kasno učiniti bilo što i poduzeti bilo kakve mjere koje bi dovele do dugoročne stabilizacije restrukturacije i brodogradnje ili drugih tvrtki za koje nemamo podatke o poslovanju do krajnjeg časa – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije nekoliko dana u Istri, govoreći prvenstveno o Uljaniku i 3. maju. Baš da se čovjek zapita o kojim to drugim tvrtkama ona govori. Agrokor? Croatia Airlines? O svima njima itekako se znalo i pisalo, a piše se i dandanas jasno o raznima drugim, bar mjestimično. No svejedno očekujmo iščuđavanje ako se jednom neslavno raspuknu, jer će se i to proglasiti saznavanjem u posljednji tren. Pomozimo stoga svojoj predsjednici, pa ćemo pomoći i sebi. Evo na jednome mjestu još primjerice pet poduzeća i sektora čija tektonika ne ulijeva spokoj u pogledu ‘stabilizacije restrukturacije’. Predsjednici će to, čini se, biti prvi glas.
Da još malo ostanemo u brodogradnji, najprije se osvrnimo na slučaj Brodosplita, jednog od tri najveća hrvatska škvera. Najnovije u nizu upozorenja o stanju u njemu potpisuje državna revizija, gdje se ističe da javna sredstva za proljetos okončano restrukturiranje nisu trošena namjenski, osim što sam novi vlasnik nije uložio svoj dio na koji se obavezao. Postoji rizik, smatraju revizori, da Europska komisija naloži Hrvatskoj da zatraži povrat, što bi Brodosplit otjeralo u stečaj. Posrijedi je milijardu i pol do dvije milijarde kuna – i dalje je pitanje koliki bi točno bio zalud traženi povrat – a ukupno kroz tri odvojene stavke. No time bismo svakako priveli kraju grandioznu poslovnu avanturu regionalnog kralja šarafa Tomislava Debeljaka kojem je država forsiranom brzopletošću izručila splitski škver. Danas se tamo režu i vare kojekakve skalamerije, ali najmanje upotrebljivi brodovi.
Stabilizacija restrukturacije ne polazi državi za rukom ni u prastarom kriznom slučaju Petrokemije. Niz hrvatskih vlada tamo naime obnoć ruši ono što danju gradi: istodobno se kutinskom proizvođaču umjetnih gnojiva odobravaju državni krediti, makar i skupi, te se kompanija dokapitalizira stotinama milijuna kuna, a pritom se uporno tolerira apsurdno izvlačenje ekstraprofita u korist privatnih prodavatelja i državnog transportera plina kao Petrokemijine osnovne proizvodne sirovine i energenta. Ona već preko dva desetljeća prinudno kupuje plin po cijeni 20 do 30 posto višoj od tržišne. A takav trošak u vidu nagomilanog duga sad bi se trebao pretvoriti u većinski suvlasnički udio Ine i PPD-a u Kutini. U javnu štetu kroz ugrožavanje Petrokemije, međutim, valja ubrojiti golema njezina davanja u državni proračun, iz pozicije jednog od najvećih domaćih proizvođača te izvoznika. Dodajmo kako o njoj presudno ovise i šibenska te vukovarska luka, kao i HŽ Cargo.
Tik do pitanja Petrokemije i prodaje plina, i već smo u sektoru energetike. Hrvatska već sad plaća treći najskuplji plin u Europi, a uskoro će vjerojatno i prvi, uz sve više nesigurnu mogućnost nabave. Jer donedavno barem potencijalno zadovoljavajuća domaća proizvodnja drastično je opala zbog špekulacija MOL-a nad Inom, dok su nabavna politika i sustav transporta već kronično zapušteni. Ostaje nam perspektiva LNG-terminala i još skupljeg uvoza kao čistog međunarodno-političkog harača u interesu SAD-a, čemu i Grabar Kitarović vidno sekundira. Siguran put ove zemlje u tešku energetsku ovisnost, a s kakvom se dosad ipak nismo u toj mjeri suočavali, dakle, zahtijeva iznalaženje alternative. Jedina moguća, prekrižimo li npr. gradnju dviju osrednjih nuklearnih centrala, jest poduzimanje manevra k obnovljivim izvorima energije. Ali, treba li uopće napominjati, tamo Hrvatska zasad ne poseže ozbiljno i ne planira ništa uvjerljivo sistematično.
Da u takvom pothvatu na umu imamo barem ekološke motive, ne bismo bilježili i katastrofu oko zbrinjavanja otpada. Sustav regionalnih centara za prikupljanje i obradu pokazuje se promašenim, a tek što je zaživio. Marišćina, Kaštijun, Piškornica i slični punktovi su naprosto tempirane ekološke bombe. Nalik iznesenim primjerima, i ovdje nalazimo jače vanjske igrače kojima se žrtvuje javni interes. U pravilu se radi o privatnim sakupljačima i obrađivačima kao što je Petar Pripuz. Država će svejedno za takav sektor, namjesto tzv. kružne ekonomije, do 2022. godine izdvojiti dvije milijarde kuna, uz gubitke poput onih 120 milijuna kuna godišnje na starom papiru. To nije sve, jer se Hrvatska obavezala, kao i druge članice EU-a, na zasad joj daleko nedostižne postotke valjano zbrinutog otpada do 2020. godine. Svjetska banka procjenjuje da ćemo Bruxellesu uskoro plaćati penale od 42 tisuće eura dnevno, ali raspoređene na računima za – kućanstva.
Iza mnogočega rečenog stoje, dakako, banke, kreditnom politikom u odnosu na koju država ne može učiniti mnogo, ali ova ne čini ništa. A ne stoje ni iza čega kao u pozadini mirovinskog sustava, najvećeg pojedinačnog mehanizma za crpljenje javnog novca. Stotinjak milijardi kuna nabranih u obaveznom drugom stupu kapitaliziranog mirovinskog osiguranja pod ravnanjem privatnih banaka bačen je novac koji se pretvara u javni dug. Po više osnova: stvaranjem manjka u prvom stupu iz kojeg uzima četvrtinu prihoda, kupoprodajom državnih obveznica radi krpanja te rupe, neefikasnošću zamišljenog modela plođenja mirovinske štednje na tržištu, bankovnim makinacijama s tretmanom poduzeća u portfelju drugog stupa. No silna se dževa nadiže u obranu te zlatne bankovne koke, pa tome služi i aktualna debata oko mirovinske reforme. Sve se čini da drugi stup opstane usprkos evidentnoj propasti, i laže se – u režiji visoke politike i velikih medija – o vlasništvu nad štednjom, o dodatku od 27 posto na mirovine, o predvidljivim dugoročnim efektima modela, o izloženosti države, o porijeklu štete.
Ako to sve nisu strukturni problemi, teško da išta drugo jest. O monetarnoj i tečajnoj politici ne razgovara se ni najmanje, da ne spominjemo dubioze koje stoje između nje i svega spomenutog. No o svemu ćemo ponovno saznati prekasno. Čuđenje će zasjeniti bijela lica naših izabranih predstavnika, stabilizacija restrukturacije ičeg relevantnog ostat će opet nedostižna.
A možda je ustvari problem u samoj toj restrukturaciji, njezinim ciljevima i metodama. Ako je tako, stalno kašnjenje za spoznajom koja nipošto nije tako apsolutno izmaknuta našem dosegu, kao što vidimo, više je dio (anti)taktike s posve konkretnim subjektima koji se koriste silnim javnim udesom, koliko god se neki pravili zatečenima kad u ormaru zaklepeću neuredno poslagane kosti. Zato baš ona postaje sama osnovica strukture naše ekonomske politike, no tako ipak znamo što je u čitavoj ovoj priči jedino permanentno i zavidno stabilno.
