Ništa novo za Uljanik – tako nekako mogla bi se sažeti vijest o državnoj odluci da ne prihvati otkup većinskog udjela u tom škveru od češkog ponuditelja CE Industries. No pritom ostaje enigma vezana uz ono staro. Točnije, uz prošlogodišnje odluke Vlade RH koje su u međuvremenu pogažene ili makar drastično kompromitirane kroz dva kruga trženja pulskim brodogradilištem nad kojim država i dalje ostaje vlasnik u 55-postotnom udjelu.
Raspetljajmo stoga barem donekle zavrzlamu izazvanu čudnovatim kolebanjem nadležne vlasti oko same cijene licitiranog škvera, jer je dojam da se problem ipak svodi primarno na to pitanje. Aktualni brodograđevni pogon Uljanik 1856 dio je poduzeća Uljanik brodogradnja u stečaju, izdvojen kako bi nastavio s radom. Njegova vrijednost procijenjena je u stečajnom postupku na 380 milijuna kuna, pa bi cijena 55 postotaka suvlasništva imala biti 208,3 milijuna. Svejedno, država je nakon toga ušla u razmatranje obvezujuće ponude CE Industriesa, inače vlasnika slavonskobrodske tvornice Đuro Đaković. Češki interesent je ponudio 155 milijuna, plus minimalno 75 milijuna kuna uloga za pokrivanje zatečenih gubitaka i stabilizaciju firme.
Taj iznos očito nije prihvaćen kao zadovoljavajući, s obzirom na visinu otkupne cifre, a bez obzira na namjenski izdvojenu dodatnu svotu. Jasno je da Vlada RH zastupa ranije službeno te javno zacrtanu vrijednost, ali nije jasno zašto nije taj stav držala krajem prošle godine u komunikaciji s tim kandidatom koji nije čekao otvoreni natječaj. Naprotiv, prolongirala je svoju konačnu odluku još mjesec dana, i tek zatim ga odbila.
Točnije, na Skupštini vjerovnika Uljanik brodogradilišta u stečaju objavila je svoj zaključak da će Uljanik 1856 biti prodan kroz međunarodni tender s pozivom svim zainteresiranim strateškim partnerima. Zvuči to naoko logično, samo da nije bilo intenzivnog koketiranja s Česima proteklih mjeseci, kada se činilo da je poslovna sudbina pulskog škvera već riješena. Nastavak brodograđevne djelatnosti u njegovu prostoru svakako je garantiran lokalnim prostornim planom. No pogonu nasušno treba likvidnost, mogućnost dobivanja bankovnih kredita, još ugovora s naručiteljima, plaće za radnike. To nije moguće u stečaju, dok radnici sami upravljaju Uljanikom, pa baš oni s najvećim nestrpljenjem iščekuju rasplet te drame.
Neizvjesnost je, međutim, pojačana činjenicom da CERP, državna agencija koja posreduje u suvlasništvu, uopće nije objavila detalje svoje naknadne procjene vrijednosti samog Uljanika 1856. Ta je procjena zatražena i obavljena kada je ponuditelj iz Češke već bio u igri. Takva konspirativnost države izazvala je proteklih mjesec dana, sve do najnovije Vladine odluke, izrazitu skepsu, da ne posegnemo za nekom težom formulacijom.
Najgore raspoloženje vlada među malim vjerovnicima – ustvari radnicima. S razlogom, jer su prepušteni utisku da država ne kontrolira proces ili da je nezainteresirana. Štoviše, među njima se naveliko govorka da je na djelu pokušaj nametanja Česima neke ekstraobaveze, npr. preuzimanja riječkog 3. maja koji je također dio Uljanik brodogradnje. Posebno je izvjesno da hrvatska država više ne želi imati posla s brodogradnjom. Ne zato što to nipošto ne bi smjela, ako bi željela. Znamo da smije Italija, znamo i da Austrija puno izdašnije od Hrvatske subvencionira svoju poljoprivredu, dok se kod nas zagovara povlačenje države iz privrede općenito. I ne samo da nas Vlada osuđuje na to da ostanemo bez svog kruha, nego će dovesti u pitanje i onaj sa sedam kora.
