Oblačan dan u Istri, omara naliježe po rimskim i austrougarskim zdanjima Pule. Jugoslavenske da ne spominjemo. Hrvatska potpisuje dva pojasa kružnih tokova u nizu, na prilazima gradu. Na onome udarnom, sjeverno prema Vodnjanu, policijska vozila. Zapriječila su prolaz k Areni, dok jedan službenik preusmjerava kolonu na ostale rotore i gradske ulaze. Stotine automobila nadiru već satima. Tako je to kad usred sezone nestane sunca, a oblaci stanu naviještati pljusak. Turistima se ne ide na more bez osigurane doze ultraljubičastog zračenja.

Vjerujem da će doći do referenduma mada njegovo održavanje zasad djeluje kao science fiction. Ponajprije to da bi moralo glasati bar 50 posto birača, a ni na izbore ih ne izlazi više od 37 ili 38 posto – govori Branimir Slijepčević Brada

Opremljeni kao za izlet, vuku se dokono tad po Flanatičkoj i Castropoli, mačuju se selfie stickovima. Djeca podcikuju pred napasnim izlozima. Sladoledarnice su odreda konceptualno dizajnirane, zaslužile bi i detaljniju marketinšku analizu. Dva ogromna kamper-kombija uto svima odvlače pažnju, trube ječe fortissimo possibile. Nekoga je izdao GPS, zaputili se pravo u staru jezgru i tamo nenadano zaglavili. Izgledaju kao dvije kuće nagurane između stiješnjenih, vijugajućih nizova viših zgrada. Potrajat će dok ih remorkeri otegle iz pličine.

No s prvim će suncem već sutradan upasti u nove probleme, zajedno s domaćinom. Automobile valja redovno prati, a vode u Istri je sve manje. Praonice se još nisu prekopčale s pitke na tehnološku. Sve je praznija akumulacija Butoniga, suša iscrpljuje nasade i divljač, apartmanski bazeni iščekuju svoj lockdown. S tim u vezi, upada u oko jedna svježa agrotehnička mjera. Država je pčelarima neki dan propisala obaveznu distancu od bazena. Vlasnici apartmana su inače godinama dobivali izdašne poticaje za bazenogradnju.

Nema zemlje za pčele, ali sad nema ni vode za nebrojene nove bazene. Netko se tu opako preračunao, a sezona je na vrhuncu. Ne može ni slavni Dino Kozlevac sa svime izaći sam na kraj. Godinama pazi cijelu Istru od požara, suše, virusa, i nedajbog kakvoga dodatnog zla, pa mu se sve spojilo u jedno. Neće valjda na šefa Civilne zaštite pasti još i posljedice nemile turistifikacije. Ili uzroci, recimo ona hotelčina koju bi tajkun Dragan Šolak gradio na pulskom Lungomaru.

Dušica Radojčić (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)

Zacrtana investicija na glavnoj obalnog šetnici drma gradom posljednjih mjeseci. Jedina politička snaga koja se protivi toj otimačini javnog prostora jest Možemo! na čelu s Dušicom Radojčić. No ona je upravo maknuta s funkcije predsjednice Gradskog vijeća. Uspjeh bilježi široka koalicija na čelu s gradonačelnikom Filipom Zoričićem, i s par notornih žetončića na repu. Između njih su se naredali i SDP i HDZ i srpski zastupnik Milan Rašula. Moglo bi se uskoro za turiste osloboditi još malo Pule od domorodačke okupacije.

Ipak, neće ići bez otpora. Možemo! je u proljetos nadahnulo građansku inicijativu prikupljanja potpisa za referendum o Lungomaru. Zaokruženi paket-aranžman je trenutno na pregledu pri Ministarstvu pravosuđa i uprave.

- Ako sve bude regularno, referendumsko bi se glasanje trebalo održati najesen - tumači nam Dušica Radojčić.

Njima svim za Lungomare više ništa ne treba fino objašnjavat. Treba ih samo slat ravno u pizdu materinu. Bez uvoda – kaže Franci Blašković koji je uvijek imao istančan filing za političku komunikaciju

A regularna će zasigurno biti i reakcija s pozicije kapitala. Sve to neugodno podsjeća na dubrovačku situaciju oko golferske apartmanizacije Srđa. Protiv javnog interesa udružuju se političari, poduzetnici, mediji. Čitava priča oko uzurpiranja Lungomara ima dosta složenu povijest i pripadajuću administraciju. Razmirice su počele tek nakon dugih godina serijskih prilagodbi gradsko-planske dokumentacije privatnom biznisu. O tome smo detalje iznijeli ovdje još proljetos. Akciju je predvodio IDS, a potom ih je izgurao Zoričić, upravo na valu nezadovoljstva klijentelizmom. O takozvano-nezavisnom gradonačelniku danas progovara grafit na zidu popularne Žute škole usred Pule: "Ti si jedan od onih kako vitar puše. Populist. F. Z."

Radojčić je prije svrgnuća od države stigla zatražiti papire o privatizaciji dijela zelenih površina u srcu planirane gradnje. Najzanimljiviji je dopis šefice Imovinsko-pravnog odjela predsjedniku Hrvatskog fonda za privatizaciju 1995. godine. Po njemu se vidi da sporne parcele uopće nisu mogle biti privatizirane. Jednostavno, nije bilo predviđeno da im se procijeni vrijednost, a bez cijene nije smjelo biti ni prodaje tj. besplatnog ustupanja. Projekt svejedno napreduje, te se sad pogotovo očekuje da ne posustane.

- Prošle subote u Jutarnjem listu je Zoran Kostić, voditelj gradnje hotela, zaprijetio međunarodnom arbitražom ako 'kojim slučajem prije referenduma hotel ne dobije lokacijsku dozvolu'. To je ujedno prijetnja državi, demokraciji i ustavnim pravima građana, a prije svega služi skretanju pažnje građana s privatizacijske i političke korupcije - uvjerena je donedavna predsjednica Gradskog vijeća. Prilično je usamljena u svom nastojanju da onemogući krajnju štetu, ako govorimo o državnom okviru.

Branimir Slijepčević Brada (Foto: Ljubica Letinić)

Na pitanje kako će pulska afera utjecati na odnose između stranaka u širem kontekstu, primarno Možemo! i SDP, odgovara da se ovaj slučaj "tretira kao izoliran predmet". I o tome smo već pisali, o činjenici da istu relaciju već opterećuje niz tobože izoliranih predmeta. Branimir Slijepčević Brada, urednik pulskog Radija Rojc, ukazuje na to da bi se intenzivna stranačko-politička dinamika mogla i dalje mijenjati.

- Vjerujem da će doći do referenduma mada njegovo održavanje zasad djeluje kao science fiction. Ponajprije to da bi moralo glasati bar 50 posto birača, a ni na izbore ih ne izlazi više od 37 ili 38 posto. Pored svega, u Puli prema DIP-u postoji preko 49 tisuća birača, iako u gradu živi svega 52 tisuće ljudi, po zadnjem popisu. U svakom slučaju, o tome se među građanima priča kao ni o čemu drugom, ako me ne vara dojam. Svi uočavaju problem, naročito pod pritiskom sezone. Afera nije slučajno probila pulske okvire. A nije slučajno ni to što mediji drugdje nerado izvještavaju o Lungomaru. Možda zbog toga što je i Šolak medijski gazda, vlasnik televizija N1 i Nova TV. Nadam se da će ipak odustati, nakon ovako iskazanog otpora, kao što je bilo i s planovima oko Muzila - rekao nam je Brada.

Marta Baradić (Foto: IstraIN)

Šumoviti poluotok Muzil bio je jedna od ranijih meta privatnih ljubitelja javnih površina. Baš kao i gradski otočić Katarina ili čak područje brodogradilišta Uljanik. Katarina je zauzeta, nedavno je tamo Danko Končar otvorio marinu. Zalaganje aktivista čitavo se to vrijeme obnavlja i osnažuje, redefinira prema novim okolnostima. Na terasi Starog rodilišta zatičemo ovoljetno izdanje jednoga od dragocjenih rukavaca tog otpora. Kino Katarina mu je ime, a program se već šest godina bavi gerilskom organizacijom filmskih večeri na otvorenom. Točnije, odreda po zapuštenim i ugroženim prostorima Pulskog zaljeva.

Istoimeni otok ipak nije obranjen, ali ima još značajnih lokacija. I tematika je Kino Katarine obimna, od radničkih do reproduktivnih prava, od turizma do brodogradnje. Lungomare joj dođe čisto kao prirodni angažman. Marta Baradić, pokretačica i voditeljica Kina Katarina oko toga nema viška dilema.

- Bojim se da će se šteta koju čini pulska vladajuća nakupina šibicara mjeriti rastom rejtinga IDS-a. U svakom slučaju, povjerenje u najavljivane bitne promjene je u slobodnom padu. Ne treba nasjedati na bezočne podvale stranaka i pojedinaca udruženih oko projekta gradnje, da se u rušenje predsjednice Gradskog vijeća išlo kako bi se odblokirao grad odnosno rad tog tijela. U niti godinu dana Zoričić je uspio blokirati i obesmisliti toliko procesa da je čak i kultura dospjela na prednje stranice. Ono što imamo prilike gledati u Puli je potpuno nerazumijevanje politike. Bježanje od ideologije "nezavisnih" i ovdje se potvrđuje kao prvoklasna i nažalost dominantna ideologija, a SDP je opet izdao ono što ih je bar u teoriji trebalo razlikovati od HDZ-a i ostalih - drži ona.

Baradić je sklona napomenuti i da je, s druge strane, Radnička fronta izrazila bezrezervnu podršku Radojčić i to "bez obzira na to što se RF u mnogočemu razilazi s Možemo!", kaže nam Baradić.

Franci Blašković (Foto: Wikimedia Commons)

- Usto, kad gradonačelnik Pule odbije dati svoj potpis za raspisivanje referenduma za Lungomare, tada je jasno da je skori referendum zadnja linija obrane. Pula to zna - dodaje ona.

No znaju i svi oni koji nasrću na gradsko, pa je očekivati daljnje podvale. Glavnina trgovine prirodnim blagom ne odvija se nipošto na središnjoj Gradskoj tržnici, uz Narodni trg.

Na ovako sparni dan, tamo pažnju privlači jedan galeb s posebnim rješenjem za redukciju vode. Gega se ispred dućana za kućne ljubimce i napaja iz posude ostavljene za žedne pse. Turisti ga uzbuđeno kadriraju i sejvaju za vječnost. Uokolo domaći srču svoju dnevnu pašaretu, mitsku istarsku šećernu vodicu. Gazirani napitak s aromom citrusa i bojom zalazećeg sunca uskoro će navršiti stotinu godina od patentiranja. Moralo bi ga se zaštititi kao kulturnu baštinu prije negoli Dino Kozlevac intervenira u obranu javnog zdravlja.

A na jednoj drugoj tržnici, onoj u četvrti Veruda, čeka nas već Franci Blašković. Mrski su mu javni nastupi, pa ni izjave ne daje. Prenijet ćemo samo jednu rečenicu legendarnog istarskog pankera.

- Njima svim za Lungomare više ništa ne treba fino objašnjavat. Treba ih samo slat ravno u pizdu materinu. Bez uvoda - Franci je dakle uvijek imao istančan filing za političku komunikaciju.

Moglo bi se nekako spojit njega i Kozlevca, pa da jedan određuje strategiju, a drugi odrađuje multipraktik-egzekutivu.

U Uljaniku rade i privređuju i ugovaraju nove poslove (Foto: Igor Lasić)

I, konačno, đir se zatvara na porti brodogradilišta. Za novinarski razgled zadužen je Alen, mladić iz Labina, škveranin otprije godinu i pol. Vozimo se uskom prevlakom na otočić Uljanik po kojem je škver dobio ime. Tamo nas dočekuje jedina preostala maslina, ulika po kojoj je ime nadjenuto samom otoku. Iza nje odjekuje metalurgija pod rukama desetaka radnika. Na otočnom su dijelu navozi, spajanje sekcija iz dijelova pripremljenih u drugoj zoni brodogradilišta, Arsenalu.

No da ne inzistiramo na tehničkim aspektima te industrije, vratimo se politici i ekonomiji. Dok se kroz novije doba urušavala kompletna hrvatska brodogradnja, prethodno privatizirana i zatim sanirana milijardama javnih kuna, škverani Uljanika su se samoorganizirali. Od njih jedva tridesetak preostalih, od pustih tisuća nekadašnjeg kadra, dosad su stigli na preko 400 zaposlenih. Djeluje nestvarno to što su uopće još tamo, a pritom rade i privređuju i ugovaraju nove poslove.

Preskočiti valja i opis aktualnih mogućnosti o kojima odlučuje Vlada RH, glavni vjerovnik dotučenih brodogradilišta te dioničar velikog dijela njih. O tome u Novostima izvještavamo redovno, pa da se ne kvari ova svečana posjeta Uljaniku. Zato se ne smije zaobići ni previdjeti sistemska veza između presezanja za zemljištem toga brodogradilišta i drugih, neproizvodnih dijelova Pule. Uljanika se također želio domoći Končar, ali ne radi brodogradnje, kao što se pokazalo u Trogiru. Marine i hoteli njegov su istinski forte u Hrvatskoj.

Samir Hadžić (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)

Više i bolje to može prokomentirati Samir Hadžić, direktor novoosnovanog poduzeća Uljanik Brodogradnja 1856.

- O svemu danas posvuda govorimo s pretpostavkom održivosti. Ali pogledajmo ovo ljeto i turizam, pa onda pažnju obratimo na održivost – svu tu gužvu i sušu plaćamo isključivo mi građani. Kad me upitaju jesam li za hotel na Lungomaru, odgovaram da me najviše zanima to hoće li se i dalje tamo moći kupati servirka iz hotela sa svojom djecom, uz hotelskog gosta s Porscheom. A turizam nam pritom ne plaća ni dječje vrtiće ni staračke domove, jer zarada ne ostaje lokalnoj zajednici. Ako ćemo i dalje prodavati samo more i usluge, ne vidim gdje je tu održivost. Ne vidim cjelogodišnji život za domaće frizerke i postolare. Ne vidim prepoznatljivi lokalni proizvod, a to su kod nas primarno bili brodovi. Pula je uvijek imala ravnotežu između industrije i turizma koju ne treba popravljati ni mijenjati. S industrijom se moglo ostati u Puli, a samo s turizmom to neće biti moguće. Strana radna snaga može boraviti ovdje samo sezonski, ne čitavu godinu - kaže Hadžić.

Uljanikov direktor na koncu postavlja pitanje tko će po zamišljenom scenariju imati korist od daljnjeg rasta turizma u Puli. Odgovor zastaje pod nebom zasićenim vlagom, ne bi li ga sročili glasači na referendumu. Za to vrijeme škverani hrle na portu. Gotov je radni dan, iskaznice se podižu na pozdrav i očitanje, do sutrašnje smjene u sedam ujutro. Oblaci nad gradom se razilaze, sunce udara po ulicama, gužva ubrzano jenjava. Svi bježe na plažu, u more, pod sjenu četinara. I na Lungomare dok još pripada svima, pa iduće sezone kako bude, a bit će ipak u prvom redu onako kako Pula odluči.