Bila jednom dva radnika u zemlji Hrvatskoj. Jedan je bio kvalificiran za cijevi, drugi za šarafe. I bila su dva brodogradilišta, među tri najveća i najuspješnija na ovoj obali Jadrana. A u to vrijeme, još u pretprošlom desetljeću, zajednički uspjeh im se mjerio na svjetskoj top 10 ljestvici. No u prošlom je hrvatska brodogradnja neslavno propala. Svi domaći škverovi spali su na borbu za goli opstanak. Prvi od one dvojice radnika postao je tada direktor prvog od spomenuta dva škvera. Nekoć brodocjevar, zatim skladištar, bio je zatim i jedan od predvodnika radničkog stožera za spas poduzeća. Ime mu je Samir Hadžić, a brodogradilište je Uljanik u Puli. Posvetit ćemo se ovdje najprije njegovu slučaju.
Uljanik je sve do prije koju godinu bio divot-škver. Ne zato što je gradio brodove s izuzetnom dodanom vrijednošću. Tad su isto činili i drugi u RH, ali na njih je država i dalje trošila stranački povlašten kadar i javne subvencije. Pulsko brodogradilište postalo je ljubimac hrvatskih medija zato što je prvo u sektoru i – privatizirano. Dionice su većinski pripale radnicima. Ono što će se ispostaviti fatalnim bit će razlika među njima. Glavnu riječ preuzeo je menadžerski sloj. Ubrzo smo čuli da je menadžment opljačkao treći spomenuti škver, riječki 3. maj koji je u međuvremenu pripao Uljaniku.
Dotad je ova država pod pritiskom EU-a privatizirala i ostala brodogradilišta. Nastavila ih je subvencionirati milijardama kuna za restrukturiranje. Pomaže i jamstvima te narudžbama raznih manjih brodova. Najviše im ipak pomaže zataškavanjem brojnih nepodopština njihovih novih vlasnika, krupnih kapitalista. No sva novija državna pomoć jest efekt zaokreta u pristupu zapadnih sila brodogradnji.
Samiru Hadžiću i Uljanikovu stožeru posljednjih mjeseci država pak daje podršku u nastojanju da ožive proizvodnju. Mediji pokazuju velik interes oko toga. U pravilu se izruguju novom direktoru. "Uljanik progutao naše milijarde, skladištar postao šef", bio je naslov u jednom od njih. Drugi se zgraža: "Skladištar za direktora Uljanika; vlada zbilja misli da ne postoji nitko tko je i pošten i kompetentan".
Istina je, Samir se javno uslikao s Andrejom Plenkovićem, pa mu i to nabijaju na nos. Ističe se dobitna formula: samoupravljački mentalitet plus politička podobnost.
- Svime time više govore o sebi nego o meni - jedino je što je Samir Hadžić izjavio ovom prilikom za Novosti.
Ako s njime Uljanik i uspije u nakani da angažira stručnjake za brodogradnju i brodarstvo te oživi navoze, naslušat ćemo se priča kako je riječ o friziranom, lažnom pothvatu. Ta ionako će porinuti tek poneki brod, sekciju trupa za inozemne partnere, patrolni čamac za državu, naftnu platformu. Živjet će od toga, ali na sramotu zemlje Hrvatske. A imamo već i boljih primjera u sektoru. Onaj drugi radnik također je postao glavni u onome drugom brodogradilištu. On se zove Tomislav Debeljak, ono Brodosplit.
Debeljaku se ne nitko ne ruga, Brodosplit je novi mezimac naših medija. Nema veze što je i Tomislav završio samo srednju školu, a fakultet je napustio zbog posla. No vlasnik poduzeća u kojem je započeo s radom i postao menadžer bio je njegov otac. Suvlasnici splitskog škvera koji je preuzeo nisu nikakvi radnici, suvlasnika tamo nema. Poželjni model je jasan: jedno poduzeće, jedan gazda. Nema veze što radnike tretira kao robu potrošniju od šarafa, što mu država pomaže kao i drugima. Jer on baš uvjerljivo sagradi i poneki brod, sekciju trupa za inozemne partnere, patrolni čamac za državu, naftnu platformu.
