Ribarska lučica Vergarola nema se što vidjeti, a koliko se oko nje praši. Ne da se praši samo od obližnje pulske Cementare, koja proteklih dana opet predstavlja zaseban slučaj, nego od vlasničkih upozorenja, koncesijskih presezanja, deložacijskih najava. Uz tih jedva tridesetak metara žala burka se i pjeni kao u kotlu, tako da ovamo navraćaju i televizije.

Ne bi se ipak reklo da ribari imaju neke šanse, kad se malo bolje pogleda. Tu su još negdje od kraja Prvog svjetskog rata; sad ih je možda sveukupno pedesetak korisnika, profesionalaca i sportsko-rekreativnih entuzijasta. Njihove su one daščare u borovoj šumici koja se uspinje prema naselju Stoja. Ponešto ukrasnog bilja u pitarima između tih šupa, natrule brodske cime, mačak koji sjedi na dotrajaloj zelenoj vrši. Vergarola, a neki kažu Vargarola, sa zapada je stisnuta ogradom vojne luke na ishodištu poluotoka Muzil.

Duž vrha ograde namotana je spirala žilet-žice, a po njoj je netko jednom omotao nekakvu deku. Vrijeme je vjetrom isjeklo pokrov u trakaste dronjke, i teško je reći jesu li veseli ili jezivi. Na istočnoj strani mandrača je Tehnomontova skalamerija, odloženo gvožđe i drugi brodograđevni materijal. Taj mladi privatni škver, prilično uspješan i medijski rado viđen subjekt, koncesionar je i na Vergaroli.

U Puli nitko pojma nema zašto je Vlada prošle godine odbila jednu zrelu ponudu iz Češke za kupnju Uljanika. U međuvremenu su novije ponude obarale cijenu škvera do iznosa manjeg i desetak puta, a licitacija još nije gotova. Zauzvrat raste broj radnika koji odlaze u inozemstvo

No danas bi se Tehnomont širio, pa mu ribari smetaju, ali oni se ne daju, računaju i s pravom dosjelosti, bili su tu davno prije njega. Onda se upetljao Grad Pula, nude im se zamjenske lokacije. Ubuduće bi se mogli smjestiti na suprotnom kraju pulskog zaljeva, ako im se bude dalo ići skroz tamo. Prema riječima mladog ribara Nikole Simića, s kojim smo na licu mjesta podijelili impresije, bit će oko toga još rasprave.

- Nisu nam željeli ni kontejner dati iz Tehnomonta, kad smo prije dvije godine trebali skupiti porazbacano smeće... A ne tražimo ništa, sve možemo o svom trošku održavati - govori Nikola. Zaoštrilo se, nije taj sukob od jučer, uvjeravamo se kako nezaustavljivo raste. Dok razgovaramo, s istoka odjekuju zvukovi teškog metala, onoga pravog. Vojna luka odgovara potpunom tišinom ambijenta izlučenog van svijeta, nedostaju joj samo cvjetni paunski repovi.

Vergarola zapravo je Pula u malom, ona posreduje cjelinu toga grada i njegovih refleksija vjerno poput fraktala. Po algama što se zelene u plićaku naliježe ista ona cementna prašina iz pogona s druge strane Tehnomonta, o kojoj se iznova vodi opća prepirka. Španjolski vlasnik cementare ne obazire se na kritičnu izmjeru sumporova dioksida i drugog. Može mu biti, lani ga je okrijepila dobit od 276 milijuna eura nakon oporezivanja za 2022. godinu.

No štošta se u Puli dade tome nadovezati, sadržajno otvoriti s ovog mjesta. Mi smo tako produžili na južnu stranu Stoje, k Lungomaru, da svojim i dronovim očima osmotrimo najnoviju sječu tamošnje šume. Tu se ne širi brodograđevni privatni kapital, nego gradonačelnik Filip Zoričić bez zakonske osnove uvećava prostor za novopečenog hoteldžiju Dragana Šolaka. U ovom slučaju izlika je dogradnja javnog nogometnog terena. Prije mjesec dana, policija je uhapsila i preko noći zadržala šestoro aktivista koji su tome ispriječili svoja tijela.

Bageri na Lungomaru (Foto: Sandro Lendler)

Zatičemo pet žutih gusjeničara u borbenoj formaciji na plohi nekadašnjeg kamenoloma. Između toga gradilišta i postojeće zaravni s drugim nogometnim terenom i teniskim igralištima, i dalje se koči onaj kameni spomenik prirodnim elementima. Zemlja i voda, zrak i vatra se ovdje nepokolebljivo stavljaju u funkciju profita.

Diskretni efekt te operacije prepoznajemo u rezultatima nedavnih izbora najniže upravne razine, one kvartovske. SDP, već glasovita lokalna agencija za reprezentiranje Šolakova poslovnog interesa, sasvim je tu čučnuo. Jedan se od njih doduše junački probio u svoj mjesni odbor. Stevan Muidža mu je ime; to je onaj lik koji se nekad pojavljuje u obličju SDP-ova političara, nekad i donatora, a nekad samo trgovačkog putnika koji je našao konačni cilj.

Svemu je odlučno prisnažio i predsjednik stranke Peđa Grbin. Odrastao je inače odmah tu iznad, na Zelenikovcu, i valjda mu je i samom tada nedostajao hotelski kompleks uz more. No više nemamo vremena za gazdine sladoledare, moramo čim prije do Uljanika. Boris Cerovac, škveranin koji tu vodi Nezavisni sindikat radnika Hrvatske, sabire nam račun najvećeg primjera otimačine gradskih proizvodnih i prostornih resursa.

- Ne može se procijeniti je li u tome gora državna ili lokalna vlast, dok se već u slučaju brodogradilišta 3. maj vidi da jedni i drugi mogu i drukčije - zaključuje on. Riječki škver, zaglavljen u sličnoj poslovnoj nevolji, uživa očitu potporu svih političkih instanci. Istodobno u Puli nitko pojma nema zašto je Vlada prošle godine odbila jednu zrelu ponudu iz Češke za kupnju Uljanika.

U međuvremenu su redom sve novije ponude obarale cijenu škvera do iznosa manjeg i desetak puta, a licitacija još nije gotova. Zauzvrat raste broj radnika koji su odustali od čekanja i otišli u brodogradilišta Njemačke, Francuske, Norveške, Italije. Takvih je dosad možda petstotinjak, u odnosu na oko 200 preostalih u Uljaniku.

- Ostali su promijenili zanimanje, ili ostarjeli, ili umrli. Inženjeri rade projekte za strance. Nitko ne vodi računa o radnicima, njihovu iskustvu i znanju, o ljudskim resursima... To se ne može nadoknaditi. Svi ovi faktori od Uljanika vide samo zaradu, prostor koji će raspačati - kazuje nam Cerovac ispod pješačkog mosta kojim su nekoć stotine škverana prelazile cestu uz Arsenal do svoje porte.

Boris Cerovac (Foto: Sandro Lendler)

Danas im ne treba ni trotoar uz kolnik, a most se više ne isplati ni tretirati protiv korozije. Pola sata zatim, temu nastavljamo na Vidikovcu s Dušicom Radojčić, predvodnicom ovdašnjeg Možema!, članicom Gradskog vijeća Pule. Prenosi nam kako je Zoričić prije koji tjedan namjerio provesti ideju o gradnji javne promenade kroz Uljanik. Baš tako, da građani mogu šetkati između kranova i viličara, brodskih cijevi i gomila metalne strugotine.

Ovdje moramo načas zastati i rastumačiti složenost dotične komunalne vizije. Grad nije tu vlasnik ama ničeg, jer ipak govorimo o pomorskom dobru i privatnoj koncesiji za škver. Gradonačelnik je svejedno odlučio mijenjati prostorno-plansku dokumentaciju, pa je zatražio pristanak Gradskog vijeća. Ono ga je odbilo, ali uto je shvatio da mu njihov blagoslov ni ne treba. Obratio se Županiji istarskoj ne spominjući više tu neslavnu avanturu.

- Projekt je ionako apsurdan, ali on se ne obazire - nasmijana je pritom Radojčić, ali nekako više od muke. Pitamo otkud takav noviji angažman Možema! u ekonomskoj politici, ne tek municipalnoj. Stranka se u posljednje vrijeme oko sudbine Uljanika aktivirala i u Hrvatskom saboru, što je dosta nekarakteristično za nju. Ranije se nad Uljanikom okupljala jedino ekipa iz Radničke fronte.

Odgovor naše sugovornice podudara se s Cerovčevom spoznajom o najjačim stranačko-političkim snagama koje zapostavljaju jedini veliki pulski škver. Takvo pozicioniranje traje još od Ivana Jakovčića i prevlasti IDS-a koji je u svemu tražio nova turistička lovišta. Ili, na širem planu, od HDZ-ova i SDP-ova generalnog odustajanja od materijalne proizvodnje u Hrvatskoj.

- No mi smo u konzultacijama sa brodograđevnim i ekonomskim stručnjacima doznali da je perspektiva tog sektora i dalje veoma opipljiva - svjedoči Dušica Radojčić.

Prelazimo na druge gradske teme, obavezni Lungomare, između ostalog i pitanje tamošnjeg parkiranja očekivanog puno većeg broja automobila, onda na problem javnog parkinga u Puli uopće. Ispada da je nadležna osoba, direktor Branislav Bojanić, u biti jedini vodeći gradski kadar kojeg je Zoričić zadržao na funkciji.

Sale Veruda na okupljanju inicijative "Protiv Sječe" (Foto: Sandro Lendler)

Njemu se dakle Puležani zahvaljujuju na aktualnom kaosu oko parkirnih zona. Izgradio je sad i jednu senzacionalnu montažnu rotacijsku garažu nadomak stadionu Aldo Drosina, s triput po deset mjesta za automobile, premda je konstrukcijom zauzeta površina za ranije korištenih desetak mjesta, pa je dobiveno svega oko 20 novih. Računica je nemoguća, i prije će biti da se investicijom poravnavalo bilancu prihoda i rashoda, nego da su odgovorna lica toliko nesuvisla.

Predvečer forsiramo sasvim pust centar grada, i tek na drugoj strani nailazimo na gužvu pred Arenom, s desecima kamiona i žamorom užurbanog ljudstva s akreditacijama i uniformiranim osiguranjem. Snima se film, objašnjava nam jedan zaštitar kojeg tražimo savjet u vezi s parkiralištem Karolina. Kakav film, njemački film, bajka o nekoj curici koja živi u ruševinama, dok ljudima netko krade vrijeme. Kakvo vrijeme, pa doslovno vrijeme; bajka, čarolija, budžet 34 milijuna eura.

Autor bajke nije bilo tko, nego slavni Michael Ende, a knjiga i film zovu se "Momo", po imenu spomenute djevojčice. No parking nam treba, i nastavljamo o tome, a jedan visoki namjernik u prolazu ljubazno dobacuje ključnu informaciju. Znamo li se možda, kad se malo bolje zaviri pod njegovu kapu, a ono ispod nje Paulo Gregorović, kolega iz Glasa Istre, odavno i borbeni sindikalist u toj žalosnoj kući.

E pa nismo više kolege, Paulo se maknuo iz ove struke, eno ga sad u Akvariju na Verudeli. Zašto li se maknuo, bolje da se ne pita, nego da počujemo kakvu to kolekciju velikih brodskih maketa izlažu među ribama u tvrđavi na krajnjemu južnom rubu grada. Makete brodova, naime, građenih ponajviše u Uljaniku, ali i šire, do par stoljeća u prošlost. I sve nam se tu lagano pomiješalo; brodovi u akvarijskim bazenima, šetališta u brodogradilištima, novinari u muzejima, filmski setovi u Areni, krađe u filmovima, ribari na televiziji.

"Shvatimo da imamo moć i da se trebamo mobiti! Kaže se da su sve oteli i rasprodali, ali ima još toliko toga... Oni iza", pokazala je aktivistkinja Nataša Medančić prema sjedištu Grada Pule iza svojih leđa, "moraju raditi za nas. Gaće im se ipak pomalo tresu!"

Tek ujutro, u Dnevnom boravku nekadašnje kasarne Karlo Rojc, slike pomalo dolaze na svoje mjesto. Branimir Slijepčević Brada donosi nam kavu, prepričava kako su im lopovi neki dan odnijeli svu tehniku iz prostora Radija Rojc.

- Ne bih razvijao teoriju zavjere i političkog pritiska, jer nisu ni kablove odvojili kako treba - rezonira Brada. No štovatelji Radio Rojca odmah su počeli spontano donositi pomoć, skupilo se ubrzo pola od desetak tisuća eura pretrpljene štete.

A banuli smo tu posve slučajno na 10. rođendan Dnevnog boravka, prvog zajedničkog prostora u ovom sjedištu nevladinih udruga Pule. Sudaramo se s djecom iz nedaleke škole za učenike s posebnim potrebama koji ovdje navraćaju gotovo svaki dan. Bježimo da stignemo na Forum gdje upravo započinje press-konferencija Inicijative "Protiv sječe!", s pridruženim članovima udruge Walter.

To su oni koje su naoružani zaštitari i jake snage MUP-a herojski odbacili u nasrtaju na ogradu gradilišta na Valkanama krajem prošlog mjeseca. No aktivisti tih organizacija zalažu se za sve javne i zelene površine Pule, ne samo tu jednu, nego i za onaj krasni četverostruki drvored Giardini usred grada, recimo. Bio bi i krasniji da ga ova ista vlast nije onomad desetkovala sječom dijela stabala, točnije ladonja.

Ugred kazano, ladonja je istarski brijest, drago jedno drvo koje se često dade uočiti po ovom poluotoku, sađeno upravo radi dubokog hlada. No ladonjom se naziva općenito svako drvo koje ima takvu svrhu kultivacije, pa je ovoj konkretnoj biljci ujedno iskazana jasna imenoslovna počast. Ne manje od njezine sjene, osvježavajuće djeluju riječi koje se pred okupljenim novinarima odbijaju o kamene ploče Foruma.

"Shvatimo da imamo moć i da se trebamo mobiti! Kaže se da su sve oteli i rasprodali, ali ima još toliko toga, malih vrijednosti koje nam toliko znače... Oni iza", pokazala je aktivistkinja Nataša Medančić prema sjedištu Grada Pule iza svojih leđa, "moraju raditi za nas. Gaće im se ipak pomalo tresu! I nije se na Valkanama dogodio naš poraz, nego se pokazalo da i šačica ljudi može voditi žestoku borbu..."

Andrea Matošević (Foto: Sandro Lendler)

Riječ je uzeo i Sale Veruda, a njega definitivno odbijamo posebno predstavljati. Gradsko komunalno poduzeće Herculanea nazvao je poduzećem za protuprirodne aktivnosti. Grabljaju lišće do besvijesti, kao što je opisao, a ne znaju da bi ono moralo ostati uz drvo kao zaštita od smrzavanja, kao budući humus. Zdravo drveće sijeku, ali ono problematično nerijetko ostavljaju.

I, konačno, pored Zlatnih vrata susrećemo Andreu Matoševića, profesora etnologije i publicista s Filozofskog fakulteta u Puli. Nedavno je objavio "Kolos Jadrana", knjigu o Uljaniku o kojoj se pisalo i u Novostima. Dok se dogovaramo gdje da sjednemo, jedan prolaznik usput mu dodaje plastificiranu kartolinu. S jedne strane je rudarski pozdrav, s druge stihovi samog autora. "Špiro Dmitrović", piše ispod njih, a saznat ćemo da je bivši rudar iz Raše, penzionirani.

"Poznajemo se, pisao sam i o rudarstvu", objašnjava Matošević, pa neka se onda ne ljuti za intermezzo, samo da ispratimo čovjeka. "U rudara hrabro srce bije/ Na otkopu njemu lako nije./ Rudarski je rad sa "sedam kora",/ Al i rudar netko biti mora." Ne mora, ako ćemo pravo, kao ni brodograditelj, niti ribar, sve dok je nama mora.

Dalje ćemo sami, počev od šetnice u Zoričićevoj glavi, povrh svega najavljene riječima da se time Uljanik otvara javnosti. I to baš sad kad se zatvara radnicima, što je već perverzno.

- Ali, i prije je Uljanik bio otvoren za javnost, više puta godišnje, za porinuća ili Uljanikovu trku, osim što je bio primarno usmjeren prema javnom interesu. Uljanik je izlazio van, mi ulazili unutra - kaže naš sugovornik.

Iritira ga gradonačelnikov stav da će "on nešto uraditi s tim", hipertrofirano sebstvo kojim je obilježen njegov mandat dosad. "Ipak, s njim je došlo još nešto", napominje ovaj znanstvenik koji je među ostalim suosnivao pulski sveučilišni Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma.

- Ljudi su se zainteresirali za politiku. Pula je radnički grad, vojnički grad, tvrd grad, pa je još nešto izašlo na ulice s radnicima Uljanika nakon njegova sloma 2018. godine - konstatirat će finalno Matošević.

To nešto kune i bruji po kantunima Monvidala i Kaštanjera, uz panjeve ladonja i borova, pod vertikalama gigantskih dizalica Uljanika koje sa svake točke Pule nude orijentir za prostorno i društveno snalaženje. Sve ga je više i u medijima, ne samo zbog nedostatka pikantnijih atrakcija. Hoće li dostajati Puli, to valjda nećemo doznati tek iz muzeja, filmova, knjiga.