Možemo odahnuti, što se tiče Uljanika, jer država konačno privodi kraju svoje višegodišnje iživljavanje nad radnicima toga pulskog brodogradilišta. Ostao ih je danas tamo jedva troznamenkast broj, s nadanjem da će u raspletu s prodajom škvera uspješno naplatiti svoja potraživanja, odnosno plaće koje su im uskraćene još u prethodnom vlasničkom aranžmanu. Neće. Nažalost, sva je prilika da neće dobiti baš ništa, niente, cazzo.
Vlada je tako suvereno oborila cijenu Uljanika da realno nemaju šanse doći na red pored vjerovnika zakonski višeg reda, ali o samom zakonu da sad ne govorimo. Nego, čak i unutar takvoga zakonskog okvira, kao i europsko-unijskih pravila o dopuštenom odnosu države prema privredi, dalo se i moralo učiniti više. U jednoj varijanti malo više, ali za radnike svakako bitno, a u drugoj daleko bolje, po uzoru na određene inventivnije članice EU-a, o čemu će ovdje još biti riječi.
No prije toga podsjetimo se na ključne aktualne momente, netom poslije jedne skupštine Uljanikovih vjerovnika, održane prošli utorak, a uoči sljedećeg odlučivanja, zakazanog za 9. veljače. U ponedjeljak je tamošnji stečajni upravitelj Loris Rak objavio ideju da se kupnja škvera odobri Adria Montu, riječkom poduzeću za montažu cjevovoda, u vlasništvu Nermina Grace, kao jedinom ponuditelju. Sutradan ujutro, na sastanku su osvanule još dvije ponude. Svima im je zajednička predložena svota, kudikamo manja od procijenjene, startno licitirane vrijednosti brodogradilišta od približno 28 milijuna eura.
Točnije, riječka je firma ponudila 6,5 milijuna, slovenski Ekobor zajebantskih 3,5 milijuna, a rumunjski GSP Offshore nije ponudio konkretan iznos. Zatražio je, naime, 15 dana roka za dubinsko snimanje Uljanika, kako bi se mogao odrediti prema njegovoj imovini. Predstavnik rumunjske kompanije, uostalom, pojavio se na skupštini, valjda kako bi se gestom naglasila zainteresiranost vlasnika Gabriela Valentina Comanescua, što nije čest slučaj na ovakvim sastancima. Comanescu je pretežno u biznisu s plinskim bušotinama, ali bar ima jedno brodogradilište, što jednako nije često u krugu potencijalnih kupaca naših škverova.
Odobreno je svega deset dana. Kao da se nešto prikriva, kao da se nekome strašno žuri, kao da se trži pokradenom robom. U redu, Uljanik zaista i jest ukraden, a s njim i riječki 3. maj, tj. iz njih je kriminalnim putem izvučeno par stotina milijuna eura, za što još uvijek traje suđenje bivšim upraviteljima tih škverova. Također, žurba je više nego očita jer se radi toga rumunjskog interesenta svakako moglo odobriti još nekoliko dana, ako se već dosad čekalo više godina. A i prikriva se u najmanju ruku to zbog čega je pretprošle godine Vlada mjesecima zavlačila jednog, barem po istaknutoj svoti, ozbiljnijeg kandidata iz Češke.
Taj nesuđeni kupac, CE Industries, inače vlasnik Đure Đakovića iz Slavonskog Broda, nudio je bio 20 milijuna eura, plus minimalno deset milijuna za pokrivanje gubitka i stabilizaciju. Država je potom inzistirala na 25 milijuna osnovne cijene, a drugo je nije ni zanimalo. Česi su odbijeni, da bi se ubrzo, nakon suočavanja s nedostatkom drugih kandidata, cijena spustila na 14 milijuna. Dug i gubitak su nastavili rasti, cijena je potom skliznula ispod deset milijuna – za radnike već tad nedostatno – a sad iznosi manje od sedam milijuna. Oni montažeri iz Rijeke, firma s temeljnim kapitalom koji nije milijunski ni u kunama, s punim se pravom tu vide favoritom.
U svemu tome su preostali radnici Uljanika, združeni u jedan očajnički polusamoupravljački kolektiv, proizvodili na pulskim navozima ne manje od drugih hrvatskih škverova. Govori to mnogo i o tim drugima, ali svejedno. Nisu imali efektivnu Vladinu kriznu podršku, ni za proizvodnju ni za kvalitetniju preprodaju škvera.
Da ne sumnjamo generalno u sposobnost Vladina kadra, laka bismo se srca zakleli da je Uljaniku posve namjerno srozana cijena, u interesu nekakvih tržišnih mešetara koji će na koncu preuzeti zemljište brodogradilišta. Ionako je to u Puli namjeravao još onaj stari IDS, iz ere Ivana Jakovčića. Ugasiti proizvodnju, upaliti turistički light-show, da se grad ne srami pred ostatkom zapadne obale Istre, odavno stavljene u tu funkciju. No pokazali su se i u drugim akcijama oko Uljanika traljavima do te mjere da bi nevjerodostojno bilo i na tren dovesti njihovu inkompetentnost u pitanje.
Slučaj obaranja vrijednosti Uljanika od češke do slovenske ponude samo je jedan i najnoviji primjer štetočinstva Vladina upravljanja tim i pridruženim riječkim brodogradilištem. Čim je 3. maj svojevremeno prepušten bivšim posjednicima pulskih navoza, država je prestala voditi računa o onome što će ubrzo prerasti u spomenutu basnoslovnu inkriminaciju. Slično je prethodna vlada postupila s Brodosplitom i Brodotrogirom. Dobili smo ukupno čitavu galeriju mutnih likova kojima je zatim ova Vlada uglavnom gledala kroz prste, bilo da su sasvim obustavljali proizvodnju, bilo da su glumili da grade. Pokupili su usput stotine milijuna javnih eura za tzv. restrukturiranje škverova, pa ih upropastili.
Znanje se razišlo po inozemstvu i manjim domaćim škverovima, od zavarivača do inženjera. Recimo, već godinama u Puli dobro posluje Tehnomont, privatno brodogradilište ribarskih i patrolnih brodova srednje veličine, do 80 metara. Razvilo se iz radionice za montažu cijevi, ali taj razvoj ide od vremena jakog Uljanika, i stvarno grade brodove. Oni su postali mjera hrvatske brodogradnje, nekadašnjeg moćnog igrača na svjetskoj sceni, čak i godinama nakon Jugoslavije iz čije je planske ekonomije stasala. Predsjednik RH Zoran Milanović tako rado posjećuje Tehnomont, dok se na ostale škverove ne osvrće više nitko utjecajan.
Izuzetak je, doduše, Brodosplit koji je nedavno pohodio novi ministar obrane Ivan Anušić, ne bi li riješio dugogodišnju lakrdiju od čuvenog posla Hrvatske ratne mornarice u tome brodogradilištu. Njegov vlasnik Tomislav Debeljak priznao je medijima da se tom zgodom više puta naježio, toliko je bilo dobro. No bez obzira na kruto stajalište Europske komisije o državnoj podršci brodogradnji sve do prošlog desetljeća, kad je počela popuštati, Hrvatska je imala priliku učiniti za ovu svoju neusporedivo bolje i više. Lica naših glavnih aktera u toj priči znamo, ali nemamo pojma kako to izgleda na ostatku kontinenta.
Danas je dobar pokazatelj društvo okupljeno u SEA Europe, kontinentalnoj brodogradilišnoj organizaciji koja se već dugo nateže s EK-om, i postiže sve veće rezultate. Pojedine članice tog udruženja vratile su glavninu ili dio svoje brodogradnje u državne ruke već prije negoli je Hrvatska popustila diktatu i prodala svoju. Neke druge su našle spasonosan put javnog podupiranja sektora, makar i privatiziranog, shvativši da sam ne može, i da će s gubitkom brodogradnje ugroziti niz vezanih industrija.
Uvidjela je to u međuvremenu i Europska komisija, što je dosad urodilo nizom programa i projekata upomoć europskoj brodogradnji. Formirana je zavjetrina od slobodnotržišnih nevera u kojoj bi i Hrvatska još uvijek mogla uloviti svoj priključak. Na takve mogućnosti upozorili su i iz stranke Možemo prije nekoliko dana u Hrvatskom saboru, zahtijevajući razvojni pristup problemu, apelirajući za spas Uljanika koji se praktično pušta da svisne. Palac gore za tu sadržajnu inicijativu, ali preteško je više očekivati išta vedro.
Ova država, i ne samo ova Vlada, nego uvjerljiva većina hrvatske politike, nema sluha ni volje za brodogradnju, industriju općenito, materijalnu proizvodnju kao takvu, razvojnu strategiju povrh svega. Neće se dogoditi čudo. Hrvatska pritom nije ni članica SEA Europe, jedina uz Švedsku, od iole relevantnih brodograđevnih zemalja. Nije dakle više relevantna, svjedočimo posljednjim trzajima slavne povijesti. La grande cazzata finale, kao što bi rekao i naslovio tome slične ishode jedan ugledni Puležan.
