Suđenje u slučaju Uljanik u kojem se 13 optuženika, uglavnom bivših čelnih ljudi te tvrtke, tereti zbog gospodarskog kriminala kojim je navodno počinjena šteta od oko 900 milijuna kuna (120 milijuna eura, op. a.), počet će 18. decembra. Taman pred kraj novembra, na 29. Sa(n)jam knjige u Istri, održana je promocije knjige pulskog etnologa i antropologa Andree Matoševića "Kolos Jadrana: Industrijski film i brodogradilište Uljanik u drugoj polovici XX. stoljeća" (Srednja Europa, 2023). Matošević se u knjizi ne bavi uništavanjem Uljanika, već istražuje filmski prikaz brodogradilišta tijekom njegovog najproduktivnijeg perioda postojanja.
Proizvodna slojevitost giganta domaće brodogradnje uhvaćena na filmu prvi je put predmet ovakve knjiške analize. Autoru motivacije nije nedostajalo – osim što je s Uljanikom (s)rasla Pula u kojoj živi čitav život, njegovi pradjed, djed i otac u njemu su radili. Naslov knjige blago je preinačen i preuzet od dokumentarnog filma Radio-televizije Zagreb "Kolos s Jadrana" iz 1972. godine. Film prikazuje dovršetak megatankera "Berge Istra", a režirao ga je Darko Vizek. Kao i u drugim filmovima koji se Uljanika dotiču u tom desetljeću, i u "Kolosu s Jadrana" fokus je na uspjehu radnog kolektiva i tehničkom proizvodnom zenitu brodogradilišta.
Međutim, kolosalnost kojom se kroz izbor analiziranih filmova bavi Matošević nije samo pitanje fizičke veličine brodova i tehnološkog mamutstva, nego šireg značaja brodogradilišta koje je diktiralo ritam života u Puli. Pišući o filmu Branka Bauera "Pulski navozi" iz 1970. godine, Matošević razlaže kako se radi o elaboriranom prikazu Uljanikove povijesne i prostorne smještenosti u širu gradsku sredinu, o modernitetu grada koji je potekao s navoza. Za filmove o Uljaniku iz tog perioda izrazito je bitna i muzika, oni hvataju brodogradilišnu zvučnu kulisu Pule, a kroz muziku se dočarava i suživot s ostalim privrednim granama u gradu. Zvukovlje filmova u domeni brodogradnje kasnije je zamijenjeno prevlašću oka, za što kao krunski primjer autor navodi "spektakularno izlaganje" i vizualizaciju Uljanika kroz projekt "Svjetleći divovi" iz 2014. godine. Buka koja se širila s otvorenih radilišta i na filmu i u svakodnevici grada polako je i sigurno iščezla.
Na jednom od zadnjih snimaka javne televizije iz pulskog brodogradilišta nema razgovora s radnicima uključenima u proces dovršavanja posljednjeg porinutog broda. Mikrofon slučajno bilježi glas koji kaže: "Mi smo u likvidaciji, od tog partnera nema ništa"
Uljanik nije bio samo žila kucavica Pule, mnoge su ga veze spajale s ostatkom zemlje i svijeta, pa se tako filmovi dotiču i suradnje s Brodarskim institutom u Zagrebu, a bilježe i političko-privredne posjete pulskom brodogradilištu. Primjerice, posjet Nikite Sergejeviča Hruščova zabilježen je u filmskim novostima sredinom 1950-ih. Film "Obnova Pule" Hrvoja Šarića iz 1947. godine prikazuje Pulu nakon savezničkog bombardiranja, raščišćavanje i obnovu gradskih ulica koja se događa paralelno s preuređenjem brodogradilišta koje je bilo privredni prioritet. Film Kreše Golika "Još jedan brod je zaplovio" iz 1948. godine prikazuje izranjanje potopljenog broda RAMB III u riječkom akvatoriju, kasnije dokovanog i preinačenog u školski brod "Galeb" u pulskom brodogradilištu. Upravo su pulski suhi dokovi igrali važnu ulogu u stvaranju "broda mira", jednog od simbola Pokreta nesvrstanih. Filmovi od 1950-ih do 1970-ih, analizira Matošević, ponajviše govore o važnosti brodogradnje na razini Jugoslavije, a u nekima su kadrovi Uljanika stopljeni s onima iz 3. maja i Brodosplita. Sedamdesetih se Uljanik sve više filmski izdvaja, prikazuje kao zasebna sadržajna cjelina.
Tijekom desetljeća se mijenjaju i filmski prikazi radnika i radnica. U filmovima iz zlatne ere Uljanika radnici brodogradilišta nisu u prvom planu. Kamerom su ovjekovječene gradnje megabrodova, kao i spajanje polovica trupa u moru, što je prvi put učinjeno 1969. godine. Glavna okosnica narativa su brodovi, brodovi bivaju očovječeni. Brodovi su isti, kao i ljudi. Ponegdje se može čuti usputna izjava radnika o (ne)zadovoljstvu radnim uvjetima ili životom općenito, ali naglasak je na onome što radnici stvaraju, na krajnjem proizvodu i kolektivnom proizvodnom ponosu.
Potpuno drugačiji filmski prikaz Uljanika donosi film Andreja Korovljeva "Godine hrđe" iz 2000., u kojem rad u brodogradilištu djeluje kao osuda i kazna. Matošević primjećuje kako broda kao cjeline u tom filmu gotovo nema, a naglašeno neformalno znanje i vrlo osobne ispovijesti radnika, kakvih nema u filmovima iz 1970-ih, gledateljima donosi ovaj s konca milenija. U "Godinama hrđe" radnici su zamjenjiva roba, a broda koji bi od njih učinio zadovoljne subjekte nema nigdje na obzoru. Spomenimo ovdje i jedan od zadnjih snimaka javne televizije iz pulskog brodogradilišta, isporuku polarnog kruzera "Scenic Eclipse". U njemu nema razgovora s radnicima uključenima u proces dovršavanja posljednjeg porinutog broda u Uljaniku, ali mikrofon kamere slučajno bilježi jedan glas kojemu ne razaznajemo izvor: "Mi smo u likvidaciji, od tog partnera nema ništa."
Od paralela s radom u rudnicima i analize homoerotičnosti i klasne "egzotičnosti" radnika na filmu, do promišljanja o antropomorfizaciji brodova i promjenama filmskih naglasaka tijekom desetljeća, knjiga "Kolos Jadrana" vrijedan je doprinos razumijevanju društvene uloge i razmjera značaja Uljanika. Matoševićeva knjiga dobar je poticaj i za sastavljanje liste filmova za gledanje, jer naprosto čovjeka vuče da nadopuni i nadogradi ono što papir o filmu ne može reći.
Na promociji u Puli autor je spomenuo kako se sve češće mogu čuti prijedlozi da bi od Uljanika trebalo napraviti muzej. Dok u Puli dio brodogradilišta propada, u Zagrebu se u kružnom bazenu likvidiranog Brodarskog instituta snimaju reklame za kladionicu. Stanje u brodogradnji učinjeno je nikad gorim, ali Matošević se protivi muzealizaciji Uljanika jer bi značila da smo brodogradnju posve stavili u prošlo svršeno vrijeme. Pritom rad u brodogradilištu nimalo ne romantizira, što se vidi i iz njegovog pristupa analizi filmova o Uljaniku. "Budućnost ni tada možda nije bila laka, ali bila je sagledljiva. I to je glavna razlika u odnosu na danas", zaključio je autor na promociji "Kolosa Jadrana".
