Deset je godina od referenduma u Dubrovniku; naravno, onog za Srđ. Ukupno u Hrvatskoj, nije ih bilo mnogo na lokalnoj razini, jer s onim pragom od 50 posto izlaznosti – uvjetom da njihov ishod bude obavezujući po vlasti – djeluju više kao ciničan dekor na ofucanom aranžmanu parlamentarne demokracije. No baš se dubrovački referendum oteo zacrtanoj mu takvoj namjeni te kroz naredne godine poslužio kao polazište za razvoj boljih društvenih praksi. S ove distance nema dileme o konačnom njegovu rezultatu: uspio je.
Štoviše, itekako je uspio, s obzirom na to da se u međuvremenu pokazalo kako ga definitivno ne treba mjeriti isključivo brojem glasača. Toga 28. travnja 2013. godine pristupilo je glasanju nešto više od 30 posto stanovnika Dubrovnika od kojih je ogromna većina iskazala protivljenje monstr-apartmanizaciji Srđa, inače guranoj s izlikom širenja uzvišenog i lukrativnoga golferskog sporta u ovom kraju. U onom pak času, slavlje investitora nakon referenduma bilo je frenetično. Valjda mu se pričinilo da je s nedostatnom izlaznošću riješio baš sve.
Ispostavit će se da je to je bio samo poticaj za daljnji još žešći i sistematičniji aktivistički otpor udruženom pothvatu developera i političara te medija. Kasnije, već u ovom desetljeću, ta će se koalicija osuti do neprepoznatljivosti, razlažući se na pojedinačne sastavne dijelove. I ne samo da je takav efekt zahvatio ovaj konkretni projekt, nego je zacijelo omeo razne slične ideje u ostatku Hrvatske. No sam će se referendumski bauk pojaviti zatim još jednom u punom sjaju, ovaj put na drugom, sjevernom kraju Jadrana.
Naime, sazvat će ga građani Pule lani, mada ne zbog golfa, ali svejedno. Ljudi su se i tamo pobunili, nalik dubrovačkim prethodnicima, zbog štetne sprege privatnog investitora i političkih te upravnih vlasti na gradskoj i državnoj razini, a koji nastoje uzurpirati određenu javnoprostornu vrijednost. Na jugu je to bila visoravan brda koja predstavlja jedino slobodno, neizgrađeno područje uza sami dotični grad. Istarski slučaj tiče se park-šetnice pokraj mora, blizu gradskog centra. Unosna turističko-industrijska gradnja uzima tako pod račun i zatečeni urbano-kulturni potencijal s popratnom komunalnom infrastrukturom, i prirodne ljepote.
Za golf na Srđu izjasnilo se u ono doba eksplicitno čak dvoje gradonačelnika Dubrovnika, troje predsjednika RH, četvero premijera i čitav niz ministara nadležnih za više različitih sektora, da ne nabrajamo dalje
To su dakle sličnosti dvaju projekata već na polazišnoj točki, a naknadno će se kroz upoznavanje javnosti s nizom makinacija otkriti da ih je bilo još, pripremljenih u diskreciji. Prije svega, potpora je lokalnih i državnih političara, i tamo i onamo, i gore i dolje, bila tako zdušna i uvjerljiva da bi samo okorjeli naivci mogli povjerovati u njezinu spontanost. U prvom slučaju, sloga će rezultirati osnivanjem široke koalicije zvane krajnje transparentno – Dubrovački dogovor.
U drugom, jedna je koalicija pukla, a sljedeća je bila neformalna. Suštinski, odvio se isti proces u Dubrovniku i Puli, uz razlike samo u par modifikacija. No moramo podcrtati jedinstvenu servilnost politike spram kapitala, iz koje viri istinska preokupacija velikih stranaka i njihovih tobožnjih manjih alternativa. Očito jako dobro znaju da im nije ni ostavljen istinski značajan prostor za upravljanje ključnim ekonomskim i društvenim tokovima. Faktori koji zaista odlučuju, drugim riječima, nisu birani iole demokratski.
Tome suprotstavljene bile su tek pojedine aktivističke organizacije, ekološke i okolišne, reagirajući na činjenicu da se profiterski, tržišni rezon kapitala zavlači u sve pore javnog života te da nema ničeg za čime neće posegnuti. Iz njih će se razvijati inicijative koje šire zonu političkog u društvu. One se nadalje neće baviti pukim izjašnjavanjem lokalnog stanovništva o tome je li privatizacija i komercijalizacija javnog prostora poželjna ili odiozna, nego i potpunijim sadržajem novonastalih odnosa.
Zauzvrat su dočekali adekvatno silnički odgovor navedenih udruženih snaga. U marketinškom zastupanju potonjih istaknuli su se privatni mediji, pa je u Dubrovniku tu zadaću obavio pogon nekadašnjeg Europapress holdinga (EPH), na čelu s Jutarnjim listom i Dubrovačkim vjesnikom. Istu ulogu odradio je u Puli dnevnik Glas Istre, dok mu je nezvanični partner bila televizija N1, ali u posve specifičnom svojstvu. Vlasnik tog medija, podsjećamo, vlasnik je i spornog projekta gradnje.
Dragan Šolak zove se taj vizionar s nakanom otvaranja hotela tik uz pulski Lungomare; posrijedi je tajkun iz Srbije sa sjedištem u Švicarskoj. U primjeru Dubrovnika, gazda se zove Aaron Frenkel, a dolazi iz Izraela. Ustvari, nigdje oni posebno ne dolaze, nego plasiraju kapital po svijetu, tražeći mjesta slabijeg političkog otpora. Frenkel je u tome otišao korak dalje, ali se njegov projekt rješavao u drugo vrijeme, dok unisona podrška elite u politici i javnoj upravi još nije u javnosti bila malne jednoznačno ozloglašena.
Za golf na Srđu izjasnilo se u ono doba eksplicitno čak dvoje gradonačelnika Dubrovnika, troje predsjednika RH, četvero premijera i čitav niz ministara nadležnih za više različitih sektora, da ne nabrajamo dalje. Izraelski je tajkun sve to pojačao intenzivnim pritiskom na svoje aktivističke protivnike, kao i medije koji mu nisu išli niz dlaku. Kruna njegova pravnog napora bila je i ostala tužba protiv RH koju je podnio na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu, s odštetnim zahtjevom od pola milijarde dolara zbog blokiranja poslovnih aktivnosti.
Predmet još nije riješen, iako je sama ta arbitražna ustanova dovođena u pitanje, ali ponajmanje u Hrvatskoj. No investitor je udario i na medije, prijeteći tužbama i za članke prenošene u inozemstvu, pomoću mreže svojih pravnih opunomoćenika. Vrhunac pritiska okolnim sredstvima izvršila je Slobodna Dalmacija, također dio spomenutog EPH-a, kad je aktivističku inicijativu "Srđ je naš" bezočno 2017. godine optužila za – antisemitizam. Vjerojatno bi i pulski aktivisti prošli slično, samo da antisrbizam u Hrvatskoj nije više konvencija negoli pojava kakva izaziva javnu sablazan.
No tamošnja je "Inicijativa za Lungomare" zatrpana notornim SLAPP-procesima na sudu te je novi mučan zaplet presječen tek otkrićem aktivista kako je davna kupoprodaja spornog zemljišta za gradnju već bila evidentno nezakonita i dubiozna. Da su na pravom tragu, svjedoči zatim reakcija većine u Gradskom vijeću koje će nemušto, ali odlučno minirati nagrađivanje inicijative za njezin doprinos javnom interesu. Povrh svega, u oko im je nesumnjivo upalo ono što se na koncu zbilo u Dubrovniku.
Dubrovačka gradska vlast je prošle godine ovršila Frenkelovu tvrtku zbog neispunjavanja izvjesnih preuzetih obaveza, uz povrat dijela posjeda, raskidajući tako dugogodišnju neprincipijelnu sponu s njegovim biznisom. Zalaganje aktivista urodilo je plodom, a izgledan je već i donekle sličan epilog u Puli. Na tezi da referendumi nisu uspjeli jer im nije pristupilo dovoljno glasača, danas tako najmanje mogu inzistirati sami investitori u ta oba projekta. Deset godina poslije dubrovačkog i niti godinu dana poslije pulskog, jasno je da su referendumi ostvarili svoj cilj barem sa zadrškom.
Naravno, bit će tu još dosta okapanja; troškovnici u investicijama takvog obima podrazumijevaju stavku za krizni menadžment. Ovlaštene državne adrese također će nastaviti opstruirati lokalne pokrete otpora. No duh je njegov pušten iz boce, te se raskrilio fantomski nad Hrvatskom. Sljedeća je otvorena fronta ona generalna, vezana uz pitanje upravljanja pomorskim dobrom koje postaje zadnja crta obrane javnog prostora ispred nadirućeg nekretninsko-mešetarskog lobija. Političko žarište nastavlja se u takvom okviru prenositi s državne na lokalnu razinu, i obrnuto.
Na koncu, nametnuto ograničenje referendumskog izjašnjavanja može zadobiti novu funkciju s najavljenom fiskalno-političkom reformom. Odlučivanje o visini poreza na dohodak bit će navodno prepušteno lokalnim vlastima. Dodatno će to naglasiti obespravljenost građana u demokratskom nadzoru ekonomsko-političkih i srodnih procesa, s ovakvim uvjetima za lokalne referendume; državni svakako ostaju liberalno regulirani. Aktivistima zato predstoji još mnogo političkih kušnji, ali i čvrsta spoznaja da su uspješno svladali ove dosadašnje.
