Više je novinskih te portalskih članaka i televizijskih priloga na temu gradnje hotela uz pulski Lungomare objavljeno unutar prvih 48 sati nakon lokalnog referenduma s pitanjem o tom i sličnim projektima, održanog prošle nedjelje, negoli za prethodnih više od pola godine otkako je problem uopće dospio u širu javnost. Da ništa drugo ne znamo o tome slučaju, već bismo znali jako mnogo. Hrvatska radiotelevizija, recimo, svoj nedjeljni Dnevnik u 19 sati započela je viješću o zatvaranju glasačkih mjesta u Puli.
Priča o velebnoj tajkunskoj investiciji dotad je na Prisavlju pragmatično tavorila u nemilosti, da ne uznemiruje publiku. Tek otvoreno pismo saborskog kluba Zeleno-lijevog bloka vodstvu te kuće, nekoliko dana ranije, donekle je popravilo odnos. Moralo ih se najprije, dakle, javno upozoriti na kršenje Pravilnika o postupanju HRT-a tijekom referenduma, ali ni tad Lungomare nije imao šanse doći među udarne vijesti. Sve dok referendum nije službeno i neopozivo okončan. A prije otvorenog pisma javna radiotelevizija odbila je prodati oglasni prostor građanskoj referendumskoj inicijativi uz objašnjenje da nema utvrđen cjenik za tu svrhu. To je valjda jedino što tamo još nisu prodali.
Pulom danas vlada nekoliko stranaka i grupacija koje su ukupno na izborima dobile glasova za petinu manje negoli je opcija protivna Šolakovu hotelu prikupila na referendumu
Saznali ste nadalje, s baš velikih zvona, za relativno nisku referendumsku izlaznost od približno 22 posto upisanih birača, kao i navodni uzrok tome. Posvuda se tvrdi da su Puljanke i Puljani bili nezainteresirani, ili da im hotel na Lungomaru jednostavno ne smeta. Prava istina, međutim, glasi da ni oni nisu bili dovoljno informirani, a ni vjerodostojno. Najveći regionalni medij Glas Istre na dan referenduma objavio je izdanje s naslovnom stranicom na kojoj dominira naslov "Potpuno prekinuti izlov kapešanti!".
Naredna dva dana nisu se toliko bavili zaštitom školjkaša. Publicirali su naslovnice s najviše prostora za održani referendum, intonirane manje-više trijumfalno s obzirom na njegov ishod. Držanje ostalih vodećih medija u Hrvatskoj nećemo sad opisivati, jer bilo je suštinski podosta nalik tome, i već smo ga prošli mjesec obrađivali na ovim stranicama, ali jedan od njih svejedno hoćemo. Izravno s tim u vezi, naime, stoji odluka praktično kompletne scene da referendum prešuti, ili da mu se posveti kroz lakirovku. Rečeni tajkun koji bi htio da gradi nadomak Lungomaru jest Dragan Šolak, inače vlasnik televizija N1 i Nova TV u Hrvatskoj, pored obilja raznorazne imovine drugdje.
Nekoliko kolega iz tih medija, a s kojima smo ovih dana porazgovarali u razumljivoj diskreciji, potvrdili su nam ono o čemu se ionako govorkalo u novinarskim i političkim kuloarima. Točnije, na N1 je vladala i još uvijek vlada faktična zabrana tematiziranja Lungomara, pa ga oni nisu javno gotovo nikako spominjali ni prije ni poslije referenduma, pogotovo ako izuzmemo jedan bezočni i već notorni reklamni prilog emitiran proljetos. Netko je tamo potom zaključio da je najbolje praviti se da taj predmet ne postoji.
Zbog toga je u redakciji N1 bilo neugodnih scena, za razliku od stanja na Novoj TV koja je zacijelo ostala u blaženoj indolenciji. Bilo je i direktnog pritiska odozgo, ali kolege ne žele kazivati o tome konkretnije, svjesni da ih od gazdina progona ne štiti djelotvorno ama baš nitko. Jedinstveni su u doživljaju svojevrsnog otrežnjenja nakon razdoblja u kojem ih nitko nije obavezivao na šutnju radi Šolakova privatnog interesa. Suočili su se ujedno s embargom na pozivanje zastupnika platforme Možemo! u emisije. Potonji su zadnjih mjeseci takoreći iščezli s valova N1, ili barem iz studija, tamo gdje su ranije bili česti gosti. Malo je reći, dolazili su im poput kućnih prijatelja.
Ljubav je pukla zato što su načelno podržali svoju pulsku lidericu Dušicu Radojčić koja je razotkrila aferu Lungomare, tad još s funkcije predsjednice Gradskog vijeća. No povrh toga je iz programa izbačena cjelokupna tema, umjesto da se tretira uz napomenu o vlasničkoj međuovisnosti. Ipak, vrhovni urednički kadar tamo nije regrutiran iz novinarskih redova, nego teleoperatersko-menadžerskih. Šolaka bismo savjetovali da im ne povjerava i hotelijerski biznis, koliko god turizam u Hrvatskoj išao malne sam od sebe.
Možda nije trebao slušati ni svog predstavnika Stevana Muidžu koji mu je doturio ovaj poslovni hit. Nekoć je taj visokopozicionirani istarski SDP-ovac bio direktor pulske cementare čije se zemljište privatiziralo u krajnje sumnjivim okolnostima, a na kojem Dragan Šolak kani podići hotel. Nije nam poznato je li ovaj tajkun, otad već treći vlasnik sporne parcele, unaprijed znao sve o dubiozama. Među kolegama na Novoj TV i N1 kruži glas da im se vlasnik prilično raspizdio kad je osvijestio da je upao u toliku zavrzlamu s neizvjesnom perspektivom. A to shvaćaju i ostali medijski gazde u Hrvatskoj, pa se solidariziraju. Zaletio se čovjek malo, nije lako kontrolirati toliki kapital.
Ne da shvaćaju tek privatnici, nego i rukovodeći guzonje na javnim medijima koji su golemim dijelom uzurpirani privatnim interesom, poput HRT-a i sličnih. Ni tamo sami novinari nisu u boljem položaju te nemaju mnogo izbora. Pustimo sad ordinarni šljam koji nije odlika samo medijskog sektora. Svi znamo da u Hrvatskoj ne postoji makar osrednje velik medij u kojem su radnici sasvim neovisni. Odatle potječe šutnja koja prati Šolakov projekt, i koja je je podcrtana konsenzusom u višoj stranačko-političkoj klasi.
Stranke okupljene u podršci investiciji na Lungomaru u Puli podsjećaju, nimalo slučajno, na Dubrovački dogovor. Ime je to široke, najšire koalicije što je u prošlom desetljeću poduprla gradnju golf-terena s apartmanskim monstr-naseljem na brdu Srđ. I njima su se suprostavili jedino nekakvi aktivistički entuzijasti. Referendum u Dubrovniku je zatim prošao na sličan način kao i ovaj pulski. Pratili su ga isti medijski ispadi, iste prijetnje sudovanjem, isti cinizam silnika. No ta dva referenduma, jedina lokalna u Republici Hrvatskoj dosad, vezuje još jedna sličnost i pouka. Velika koalicija hrvatske političke elite pod ravnanjem krupnog kapitala itekako djelatno funkcionira.
Kad jekne ta izuzetna truba, znači, postrojavaju se naše najveće stranke sa svojim dekorskim satelitima u istu vrstu discipliniranije od skauta na godišnjoj smotri. Ne smije se olako vjerovati njihovim figurama s uprizorenjem ovih ili onih dramatičnih razmirica, jer niti nisu oni ti koji odlučuju o istinski presudnim momentima u političkom i ekonomskom životu ove zemlje, kao što ni dalje odavde u pravilu nije slučaj. I onda bi narod trebao da vjeruje u takvu demokraciju i da zdušno slavi njezine festivale.
To je još jedan razlog zbog kojeg izlaznost u Puli nije bila viša, osim što je nekoliko dana ranije Ministarstvo graditeljstva izvoljelo priopćiti javnosti da se džaba glasa, samo ako investitor prije referenduma zatraži svoju lokacijsku dozvolu. A nije tako već i zato što ne presuđuje o svemu tome jedino to ministarstvo. Naučili smo i to na primjeru Srđa, gdje projekt još uvijek nije mrdnuo s polazne točke. Sramotna zakonska uvjetovanost lokalnih referenduma natpolovičnom izlaznošću, e da bi bili obavezujući po vlast, nije se pokazala dovoljno jakim oruđem moćnika sve dok u bazi ima tvrdoglavaca riješenih da se na malo duže staze opiru diktatu, pa se možda isto sprema i u Puli.
Vidjet ćemo to u dogledno vrijeme, a dotad popratimo spinove nositelja vlasti u Puli te reprezentanata Dragana Šolaka. Gradonačelnik Filip Zoričić tako sad brže-bolje izjavljuje da, nota bene, "hotel je činjenica", bez obzira što mu ni šalunzi još nisu zakovani, a Šolakov izvršni organ Zoran Kostić javlja da plažna koncesija na Lungomaru nije u planu njihova projekta, iako je ranije lanuo da svakako jest. Imaju oni dosta preostalih motiva da uznastoje dodatno primiriti sugrađane prije negoli se zaista opuste.
Prvo napomenimo da se ostatak vlasti u Puli, otkad se otresla Možema!, održava teškom mukom, a nešto bi iz toga morala prepoznati i centrala te platforme koja pak u Zagrebu i na državnoj razini neprincipijelno kalkulira s daljnjim popustom SDP-u čiji im je predsjednik Peđa Grbin upravo u Puli zabio jednu krasnu lopatu u leđa. Pulom danas vlada nekoliko stranaka i grupacija koje su ukupno na izborima dobile glasova za petinu manje negoli je opcija protivna Šolakovu hotelu prikupila na referendumu. Drugo, iole korektna pravosudna revizija privatizacije predmetnog zemljišta gotovo sigurno bi srušila čitav projektni temelj, a družina okupljena oko miješalice to vrlo dobro zna.
