Srpski birači će na referendumu 16. siječnja 2022. odlučiti hoće li podržati ustavne promjene kojima se srpskim sucima i tužiteljima skidaju politički okovi kojima ih je okovao važeći Ustav Srbije donesen 2006. godine. Prije petnaest godina, dok su srpskom vlašću kao premijersko-predsjednički tandem dirigirali Vojislav Koštunica i Boris Tadić, Ustavom je propisano da suce i tužitelje imenuje Narodna skupština Srbije i to na tri godine probnog roka. Parlament je dobio i pravo da nakon trogodišnjeg probnog roka prosijava suce i odabrane među njima predlaže Visokom savjetu sudstva za imenovanje na stalnu dužnost, a s tužiteljima je to radio sam bez pomoći sa strane.
I sva druga ustavna i zakonska rješenja koja se tiču pravosuđa bila su usmjerena na to da suce i tužitelje drže u poziciji talaca zakonodavne i izvršne vlasti, unatoč ustavno proklamiranoj trodiobi vlasti i nezavisnosti pravosudne vlasti. Proteklih petnaest godina parlamentarne većine i njihove vlade odlučivale su tko će biti suci i tužitelji i tko će među njima biti sudački i tužiteljski dužnosnici. Svih tih godina su Europska unija i Vijeće Europe od srpskih vlasti tražili da ukinu Ustavom nametnutu dominaciju zakonodavne i izvršne vlasti nad pravosuđem. Pritisak se dodatno pojačao nakon što je Srbija dobila status kandidata i započela pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji. Politički okovano pravosuđe postalo je dežurni krivac za sporo napredovanje Srbije u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Europskim pregovaračima je to po potrebi služilo i kao zgodan alibi za zaustavljanje i onih pregovaračkih procesa koji se ne tiču pravosuđa.
Tek kad je pritjerana uza zid i kad je postalo jasno da će teško ili nikako otvarati i sva ostala pregovaračka poglavlja ako pravosuđu ne skine političke okove, aktualna vlast Vučićevih naprednjaka odlučila je promijeniti Ustav i njegove odredbe o pravosuđu uskladiti s europskim standardima. I to je radila mic po mic, kupujući vrijeme kako bi u sudačke i tužilačke redove, prije nego što im prepusti da pretežno sami odlučuju o svojoj sudbini, ubacila što je moguće više novih sudaca i tužilaca po mjeri naprednjačkih političkih kriterija, odnosno kako bi značajnije promijenila kadrovsku strukturu sudaca i tužilaca koju je naslijedila od svojih prethodnika na vlasti. Ako birači na referendumu podrže ustavne promjene srpsko pravosuđe više neće biti kao dosad upregnuto u politička kola, a i politički kočijaši ostat će bez dizgina i bičeva kojima su ga tjerali da služi njihovim interesima.
Ustavnim promjenama propisuje se da će suce i tužitelje imenovati Visoki savjet sudstva i Visoki savjet tužitelja, a ne kao do sada Narodna skupština Srbije. Pritom će suci i tužitelji odmah biti birani na stalnu dužnost, a ne kao dosad na privremeni trogodišnji rok, pa tek onda na stalnu dužnost. Sudački i tužiteljski visoki savjeti imat će po jedanaest članova. Šest članova Visokog savjeta sudstva birat će suci sami, četiri člana "iz reda istaknutih pravnika" birat će parlament, a njegov član po službenoj dužnosti bit će i predsjednik Vrhovnog suda Srbije, kojega će pak na prijedlog Opće sjednice Vrhovnog suda također birati Visoki savjet sudstva na petogodišnji mandat bez prava reizbora.
I Visoki savjet tužitelja imat će 11 članove. Pet članova birat će tužitelji, četiri člana birat će Narodna skupština, a po službenoj dužnosti njegovi članovi bit će i Vrhovni javni tužitelj i ministar pravosuđa. Vrhovnog javnog tužitelja birat će "Narodna skupština, na šest godina, na predlog Visokog saveta tužilaštva posle javnog konkursa, glasovima tri petine svih narodnih poslanika, u skladu sa zakonom". Kritičari ustavnih promjena upiru prstom upravo u činjenicu da će parlament i ubuduće birati Vrhovnog javnog tužitelja, a kako on po dužnosti postaje član Visokog savjeta tužilaca potencijalno postaje ključni njegov član koji može odlučivati hoće li u njemu imati većinu članovi koje su izabrali tužitelji ili oni koje će izabrati parlament, odnosno političari.
Venecijanska komisija, kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe, podržala je pa i pohvalila ustavne promjene kojima se pravosuđe u Srbiji konačno oslobađa iz ralja politike. Sumnjičava je, međutim, prema rješenju kojim se propisuje da u slučaju kad parlament ne uspije potrebnom većinom izabrati po četiri člana visokih sudačkih i tužiteljskih savjeta, to umjesto njega radi peteročlana komisije sastavljene od predsjednika parlamenta, predsjednika Ustavnog i Vrhovnog suda, Vrhovnog javnog tužitelja i Zaštitnika građana. Venecijanska komisija smatra da se takvim rješenjem otvara mogućnost da iznimka postane praksa, odnosno da peteročlana komisija umjesto parlamenta bira po četiri člana visokih sudačkih i tužiteljskih savjeta kad god zastupnici ne uspiju to učiniti propisanom dvotrećinskom, odnosno većinom od tri petine ukupnog broja zastupnika. I zbog toga Venecijanska komisija srpskim vlastima predlaže da nakon konačnog usvajanja ustavnih promjena ne žuri s izborom Visokog savjeta sudstva i Visokog savjeta tužitelja nego da to učini tek nakon donošenja zakona kojima će se precizno propisati provedba ustavnih promjena, pa i kriteriji za izbor njihovih članova "iz reda istaknutih pravnika". No te i slične primjedbe i rezerve Venecijanske komisije i drugih europskih institucija prava su sitnica u odnosu na dosadašnje kritike i zahtjeve koje su isporučivale srpskim vlastima tražeći od njih da s pravosuđa skinu političku šapu.
Problem je, međutim, što je referendum o ustavnim promjenama kojima se stvaraju uvjeti za europeizaciju srpskog pravosuđa postao dio predizborne kampanje za travanjske predsjedničke, parlamentarne i beogradske gradske izbore, a time i pitanje hoće li birači na njemu podržati aktualnu vlast ili će glasati protiv nje, neovisno o tome slažu li se s predloženom reformom i depolitizacijom pravosuđa i ubrzavanjem pristupnih pregovora s EU-om.
Vladajuća koalicija Vučićevih naprednjaka i njihovih partnera poziva birače da podrže ustavne promjene, ali se pritom pretjerano ne trsi jer ne želi riskirati da izlaznost birača i ishod referenduma neposredno utječu na predizborno raspoloženje birača i u konačnici na rezultat izbora. Opozicija se pak podijelila, iako u velikoj većini zapravo pokušava minirati referendum kako bi uoči proljetnih izbora oslabila podršku birača vladajućima. Opozicijska desnica uglavnom poziva birače da izađu na referendum i glasaju protiv ustavnih promjena, a lijevo-liberalna i centristička opozicija poziva ih na bojkot referenduma i ulične prosvjede protiv vlasti. Desnica se ustavnim promjenama protivi jer se protivi i članstvu Srbije u EU-u, pa tvrdi i da se ustavne promjene donose po diktatu iz Bruxellesa. Za srpske desničare je ustavna reforma pravosuđa tek uvod u brisanje ustavne preambule prema kojoj je Kosovo sastavni dio Srbije i korak ka priznanju kosovske države radi članstva u Europskoj uniji. Drugi dio opozicije birače poziva da bojkotiraju referendum uglavnom zato što su ustavne promjene i reformu pravosuđa predložili Vučićevi naprednjaci i njihovi koalicijski partneri, neovisno o njihovom sadržaju.
Sve to zamagljivanje i politički lov u mutnom uoči referenduma u sebi prikriva i žilavi otpor političkih elita depolitizaciji pravosuđa, njegovom osamostaljivanju i oslobađanju od političkih diktata kojemu je desetljećima bilo izloženo u Srbiji. Da nije tako, da im je doista stalo do vladavine prava i pravne države, referendum za većinu političkih stranaka i njihovih lidera ne bi bio dio izborne kampanje, nego bi ostao ono što doista i jeste: odgovor birača na pitanje jesu li za to da pravosuđe i u Srbiji postane samostalno i odvojeno od zakonodavne i izvršne vlasti.
