U Srbiju ulazimo s viješću da su pojedine novinarske ekipe iz Hrvatske vraćene s graničnih prijelaza jer predstavljaju bezbednosni rizik. Na Hrvatskom radiju u vijestima dramatičnim tonom ponavljaju apel Ministarstva vanjskih i europskih poslova da tamo ne idemo ako ne moramo, a srpski mediji istodobno javljaju da je na dva dana zaustavljen željeznički promet u državi jer je netko anonimno javio da su na međugradskim vlakovima postavljene eksplozivne naprave.

Srpska vlast čini sve da na beogradski prosvjed studenata u blokadi, ovoga puta nazvan "15. za 15", umanji broj ljudi koji bi došli prosvjedovati. Autobusi iz unutrašnjosti ne voze za Beograd, u gradu je obustavljen javni prijevoz. RTS-ovi Radio Beograd i Beograd 202 emitiraju samo muziku, bez uobičajenih emisija vikendom.

Predsjednik Aleksandar Vučić danima govori o državnom udaru i kaosu, tvrdi da će biti teških krivičnih djela, naglašava da će biti pohapšeni oni koji narušavaju javni red i mir, savjetuje roditeljima da ne dolaze s malom djecom. Čini se da ga nitko nije poslušao. Srbija je u subotu 15. ožujka imala najmasovnije prosvjede u svojoj povijesti. - Nismo naseli na zastrašivanje, a nije nas ni kiša omela – kažu nam brucoškinje Elena, Anđela i Marina.

Brucoškinje Elena, Anđela i Marina (Foto: Goran Gazdek)

Elena je na zrcalu napisala "Mi smo odraz bolje  budućnosti", Marina na transparentu "No hate, izgledaš ko ćaci neki", a Anđela "Jel se znojiš dok nas brojiš", parolu koju su koristili i njeni roditelji kad se protestima rušio Milošević.

- Zahvalite svima koji nas u Hrvatskoj podržavaju. Videli smo fotografije iz Splita, Zagreba, Osijeka, Rijeke i baš nam je drago da se sloga među komšijama neguje – moli nas Anđela.

Povjesničarka umjetnosti Branka Đorđević Nakanishi četiri desetljeća nije živjela u Srbiji. Otišla je s dvadeset, prvo u Ameriku, a onda u Kanadu jer su roditelji za nju željeli bolje sutra. Vratila se prije tri godine da sebi, kako kaže, u Beogradu gradi bolje sutra. Tamo ga nije bilo.

- Ovde su mi govorili šta sve propuštam u Srbiji i evo me, došla sam u pravo vreme da to što propuštam odgledam lično. Bavila sam se istraživanjem starih fotografija kanadskih gradova, a sada to radim ovde u grupi Bio jednom jedan Beograd. Osećam se apsolutno fantastično. Probudila se i oslobodila straha cela Srbija, više se niko ničega ne plaši. Verujem da se može izgraditi bolje društvo, ovi mladi ljudi nam daju nadu da je to moguće – govori Branka.

Odnedavni penzioner Dragoljub Gajić je siguran u studentsku pobjedu, ali ne može prognozirati kada će ona doći.- Sistem zbog kojeg je narod trulio godinama i živeo kao u nekom getu sada se svakim potezom ovih dobronamjernih ljudi načinje, gricka i kruni kako bi to rekli poljoprivrednici. Da li će se to dogoditi za neki dan, za neku nedelju ili neki mesec ne znam, ali sigurno će doći do pozitivnih promena koje ovaj dobri narod zaslužuje – ističe Gajić.

Dragoljub Gajić i Branka Đorđević Nakanishi (Foto: Goran Gazdek)

Tramvaji, autobusi i trolejbusi ne voze, Beograđani iz svih kvartova dolaze pješice u središte grada. Ako studenti mogu stotine kilometara, možemo i mi desetak, kažu nam. Službeni program prosvjeda zakazan je za 16 sati, ali ljudi od ranog jutra u grupicama kruže gradom, pušu u pištaljke i vuvuzele, uzvikuju parole. Čekaju.

Na Trgu republike jedan je mladić na udicu štapa za pecanje okačio sendvič kao aluziju na "sendvičare", podrugljivi naziv za Vučićeve pristaše koji na zahtjev SNS-a odlaze na prosvjede i mitinge i za to u autobusu dobiju sendvič. Kod konja mladi sjede u kružocima, prepričavaju doživljaje sa sinoćnjeg dočeka onih koji su pješačili. Ili su i sami bili u tim kolonama. Riječi kojima nam opisuju to iskustvo su veličanstveno, predivno, neopisivo, nestvarno, nadrealno, bajkovito ...

Terase kafića u okolnim ulicama pune. Netko je pustio Štulića. Ili je to odabir glazbenog urednika lokalnog radija. Starija ekipa pjeva: "Šezdeset/ osam šezdeset/ vratit će se opet/ osam šezdeset".Profesor violine u muzičkoj školi Nemanja Ajdačić nosi transparent na metli: "Nisam student, ali mogu da prošetam". Sa studentima je u tri navrata pješačio 400 kilometara. - Među njima ima dosta mojih bivših đaka. Želeo sam biti tu, a njima puno znači naša profesorska podrška – kaže.

Ekipa Knjaževsko srpskog teatra iz Kragujevca (Foto: Goran Gazdek)

U parkiću kod Nušićevog spomenika nasuprot Narodnog pozorišta okupljanje je glumaca iz svih srpskih kazališta. Polazna točka za put do Slavije. Nazvali su ga pozorišni bife, mjesto za odmor i okrepu. Tko god dođe, može se poslužiti, ali u skladu sa studentskim pravilima alkohola nema. Da nekoga ovaj naziv bife ne dovede u zabludu. Atmosfera kao i u cijelom gradu - sjajna. Glumci su, valja podsjetiti, prvi nakon prosvjetara javno podržali studente.

- Glumačka profesija i uopšte pozorište su u direktnom kontaktu s publikom. To je jedna od retkih umetnosti koja ima blizak odnos s ljudima. Istovremeno ljudi od pozorišta, glumci pre svega, daleko su senzibilniji upravo zbog tog odnosa s publikom. Oni osećaju nepravdu, kad nešto nije u redu. I sasvim je logično da se ne suzdržavaju, da govore i sa scene i privatno. Pozorište jeste istina i moramo je priznati, ako je i želimo sakriti ona uvijek ispliva – kaže Maša Stokić, dramaturginja u Beogradskom dramskom pozorištu.

- Studenti su nam pokazali da ljubav i osećanja još uvek postoje u nama. Naša profesija je takva da se igramo raznih osećanja, što je ponukalo većinu kolega za vanscenskim ispoljavanjem. Ništa posebno, samo težnja ka lepšem i boljem životu – dodaje glumac Knjaževsko srpskog teatra iz Kragujevca Dragan Stokić.

Dragan i Maša ih zovu lepa ili lutajuća deca. S velikim L i velikim D, naglašavaju. Lazar i njegove sestre Nikoleta, Angelina i Viktorija došli su iz Banatskog Novog Sela podržati studente i njihove zahtjeve. Ako ne pobjede, uglas kažu, propade država, a s njom i mi. "Krivci moraju odgovarati", odrješiti su.

- Nadamo se da će ovaj intervju vidjeti Denis Domian!

- Tko je Denis Domian?

- Naš omiljeni porodični youtuber iz Zagreba, pozdravite ga.

Lazar i njegove sestre Nikoleta, Angelina i Viktorija iz Banatskog Novog Sela s Aleksandrom iz Jabuke (Foto: Goran Gazdek)

S njima je i dvadeset jednogodišnji Aleksandar iz Jabuke pokraj Pančeva.

- Režim i sistem mora da se iskoreni, a tiranija jednog čoveka da se prekine, ako ne danas onda uskoro - kaže Aleksandar.

Na prostoru između zgrade Predsjedništva Srbije i Pionirskog parka, gdje su u šatorima smješteni studenti koji žele da uče, susrećemo Zorana Đajića, inženjera koji je prvi govorio o nepravilnostima rekonstrukcije Željezničke stanice u Novom Sadu. Ljudi mu prilaze, čestitaju, žele se fotografirati.

- S Beogradom zaokružujemo krug. Studenti su uspeli šetnjom i kroz najmanja mesta u Srbiji da narod upoznaju da je istina među nama, a ne na televiziji. Od kako su pokrenuli proteste na ulicama se osete radost, osmeh i zagrljaji. Ono što nam najviše prija je taj spontani zagrljaj. Kad netko priđe i zagrli te, prenese svu energiju. Ne mora ništa da kaže. Meni to znači, njima još više. Radujem se što kod ljudi izazivam takva osećanja – kaže nam Đajić.

Uvjeren da je studenti i građani neće stati i da će ovoga puta ustrajati do kraja, a to znači kad tužilaštvo utvrdi tokove novca koji nesumnjivo idu do vrha države.

- Tog momenta će predsednik doći do tužilaštva. Kod njega su i nož i pogača. Ako odluči da posvedoči gde je novac i da procesuira krivce, tog se momenta sve završava. I ona pada – objašnjava Đajić.

Zoran Đajić, inženjer koji je prvi govorio o nepravilnostima rekonstrukcije Željezničke stanice u Novom Sadu (Foto: Goran Gazdek)

Miloš Jevtić je izvanredni profesor na Fakultetu organizacijskih nauka u Beogradu. Predaje predmete vezane za organizaciju poslovnih sistema. Živi u Zagrebu i ovoga puta u svoj rodni grad došao samo zbog prosvjeda.

- Ponosan sam na svoje studente jer na prvo mjesto stavljaju vrijednosti, da nam sada nenormalne stvari postanu normalne. Pokazali su savršeno znanje i vještine u organizaciji. Da me netko pitao prije godinu ili dvije da li bi studenti mogli pokrenuti promjene u Srbiji, rekao bih da ne, jer su bili potpuno apolitični i nezainteresirani za izbore. Ovo mora završiti s tektonskom promjenom u društvu. Krenuli smo u tom pravcu, vlast se osipa, počeo je raspad, samo ne znam kada će do njega doći. Bilo bi dobro što prije da se svi vratimo svojim poslovima, ali što kažu studenti: Bolje izgubiti jednu studijsku godinu, nego 30 godina života – priča nam Miloš.

Obitelj Mikić je doputovala iz Novog Sada kako bi sačekala sina studenta koji je s kolega pješačio do Beograda. Otac Nikola je ponosan, jer i ja sam protestirao devedesetih ali od toga, kako kaže, nije bilo koristi.

- Moj sin je pešačio dva puta po pedeset kilometara i nadam se da neće biti uzalud. Kad tonete u glib, ne tonete odjednom nego se batrgate i tonete sve dublje i dublje. Onda vam upadnu članci i kolena, pa ste do pasa, a sada smo u nivou usta i još se batrgamo. Ovo je trenutak u kojem ćemo se udaviti ili isplivati. Posle ovoga vlast može da napravi samo još veću represiju ili da ode sa scene. Na žalost može da bude svašta, jer ako popusti pred studentima može da izvrši samoubistvo. Država je upletena u kriminal i brane svoje milione, a ne vlast – smatra Mikić.

Jedna od poruka s protesta (Foto: Goran Gazdek)

Arheolog i kustos u praistorijskoj zbirci Narodnog muzeja Srbije Andrej Starović nije posebno fasciniran veličanstvenom atmosferom i brojem okupljenih, jer je to i očekivao.

- Toliko dugo sam svestan toga da su ljudi kao ekspres lonac, pod takvim pritiskom da bilo samo pitanje momenta kad će to da eksplodira. Neću otkriti ništa novo da je najprijatnije iznenađenje ovih protesta generacijska priča studenata koji su eruptirali vulkan na najhumaniji mogući način. Ovo je socijalni eksperiment koji daleko prevazilazi priču o Srbiji koja bi mogla izroditi pravednije društvo – objašnjava.

Pitamo ga je li teško prosvjedovati i javno podržavati studente ako radite u ustanovi koja se financira iz budžeta. Je li to hrabrost ili ludost ako znamo kako se vlast obračunava s onima koji dignu glas?

- Onima koji su u direktnom kontaktu s projektima vlasti, poput Republičkog zavoda za zaštitu spomenika, ekstremno je teško zato što se svaki pokušaj da pozvoniš na crveni alarm i kažeš da krše elementarni zakon i gaze sve principe kulturnog nasleđa, satanizuje. Zaposleni u Narodnom muzeju su napravili veliki inicijativu podrške ne samo studentima, nego svim institucijama kulture koje su zločinački napadnute jer su digle glas i mogu reći da imamo veliku većinu među zaposlenima - kaže Starović.

Igor Vojnić Purčar je došao iz Subotice. Prethodnu noć imao je okršaj sa studentima koji podržavaju Vučića pod izlikom da se žele vratiti se na fakultete. Narod ih je prozvao ćacima, a Pionirski park gdje kampiraju ćaciland. Uhvatio ih je kako lome traktor, a jedan od njih je tresao metalnu ogradu i vikao na policajce u kampu pa je spontano reagirao kazavši im da prestanu s tim jer studenti nisu nasilni.

- Prišli su mi, uneli se u lice i vikali da se ne kačim sa njima jer će me neko "nabosti", a kada sam ih počeo snimati zaradio sam i psovke – prepričava Igor svoje iskustvo da studentima koji žele da uče.

Kiša nije omela impozantni skup (Foto: Goran Gazdek)

Kako se približava službeni početak prosvjeda na ulicama je sve više ljudi. Stvaraju se uska grla i čepovi. Nemoguće je probiti se pa mnogi ostaju tamo gdje su zatečeni. Studenti objavljuju da se blokada širi na dvije bine, jednu ispred Skupštine Srbije, drugu na Slaviji. Prosvjednici mašu zastavama, uzvikuju parole. nose transparente s najrazličitijim porukama. Evo nekih: "Vratiće se rode, samo da zlo ode", "Došla vam Banja Luka na veresiju", "Poljubiš rulju u bulju", "Dojadili ste i bogu i narodu", "Došlo doba da prođe ko Sloba", "Vrisak slobode", "Nije lepo što lažeš, sramota je u tvojim godinama", "Laki je malo nervozan"... Tisuće ljudi skandira "Pumpaj, pumpaj" i "Vučiću odlazi". Onda se malo odmore pa počnu vikati: "Ko ne skače, taj je ćaci!" i svi stanu skakati.

Pokušavamo se probiti do Slavije kako bi tamo šutjeli 15 minuta za 15 žrtava pada nadstrešnice u Novom Sadu, ali se zaustavljamo u Deligradskoj jer je dalje nemoguće proći. S razglasa ide Ko nekad u 8, šlager iz doba romantike i beogradskog građanskog života. Đorđe Marjanović odzviždi melodiju nakon zadnjeg stiha, utihnu pištaljke, vuvuzele i ljudski glas. Ništa se ne čuje, samo fascinantna tišina.

A onda još jača zaglušujuća buka. Pojma nismo imali da je na drugom prosvjednom punktu šutnja naprasno prekinuta i da se tamo odvija prava drama. Tek kasnije doznajemo da se govori o korištenju zvučnog topa, zabranjenog uređaja koji emitira fokusirane zvučne valove visokih decibela za razbijanje demonstracija. Srdžba, bijes, očaj, nemoć, ali još odlučujuće i jače – pumpaj!