Koronavirusa više nema, bar ne tipa SARS-CoV-2 u kritičnoj količini, ali bi nas njegovi efekti svejedno mogli uvaliti u novu krizu, ovaj put ustavnu. Prvi je to dojam nakon današnje odluke Ustavnog suda, uz tri izdvojena mišljenja, o neopravdanosti referendumskih inicijativa "Odlučujemo zajedno" i "Dosta je stožerokracije". Očekivane odluke, doduše, sjetimo li se da je obje inicijative pokrenuo Most s vidnom nakanom da njima sruši premijera Andreja Plenkovića i njegovu vladu. No hrvatski je Ustavni sud ionako odavno jasno potvrdio svoju prvenstvenu orijentaciju čuvara HDZ-ove vlasti od lateralnih ustavnopravnih udara.
Mogućnosti za takve političke napade ima podosta već i zbog raznih proturječnih ustavnih i zakonskih odredbi, kamoli po samoj naravi vladavine najveće hrvatske stranke. U ovom slučaju ključan je bio ogled oko inicijative "Odlučujemo zajedno" i dovođenja u pitanje Ustavnoga 17. članka. Druga inicijativa nije imala toliko utemeljenja ni težine, pa se oko njezina cilja ukidanja funkcije Stožera Civilne zaštite za upravljanje zdravstvenom krizom vjerojatno neće više toliko ubuduće ni raspravljati. Ipak, tema članka 17. mogla bi se zadugo vući javnim prostorom, te se prenijeti i na eventualne jesenske nove akcije s referendumima, ovaj put nešto izravnije.
Podsjetimo se merituma te priče: Ustav RH ostavlja vlastima na volju da posegnu za člankom tim ili prethodnim, odlučujući o akutnim ograničavanjima ustavno zajamčenih sloboda i prava. Dopunjeni bi članak 17. podrazumijevao okupljanje dvotrećinske saborske većine oko upravljanja krizom, npr. pandemijskom, dok članak 16. omogućuje da se za tu potrebu primjenjuju zakoni koje vlasti donose natpolovičnim brojem glasova u Saboru. Kako se vlasti zadovoljavaju nedorečenim Ustavnim tekstom, Most je iskoristio ostavljenu priliku da ih povuče na brisani prostor jednostavnom ustavotvorno-referendumskom inicijativom. Ustavni mu je sud porekao takvu mogućnost, pa se sad s razlogom iz istog smjera očekuje nova, u smjeru – ukidanja samog tog suda.
Bez obzira na to koliko je osnove imao sud za procjenu ustavnosti ove inicijative, teško je pronaći rezon po kojem se zabranjuje sama ustavotvornost odozdo. Možemo joj načelno prigovoriti štošta, ali pritom treba uočiti da Ustavni sud ne bi smio, pored živog parlamenta, samostalno određivati mjeru svog djelokruga. Podcrtao je to nakon objave sudske odluke, inače donesene nakon zakonskog roka za odgovor na inicijativu, i predsjednik Zoran Milanović. Biranim riječima pozvao je na dokrajčenje te institucije koja Hrvatskoj samo nanosi štetu, podsjetivši usput na činjenicu da je zavrzlami oko provedbe direktnodemokratskih mehanizama odlučivanja pridonio i on lično, još kao premijer.
Tad su posrijedi bile odredbe Zakona o referendumu, vezane uz obaveznu izlaznost, ali je perspektiva bila ulazak RH u EU pošto-poto. Ponešto bi od takve situacije danas pak mogao iskoristiti Plenković, kako mu ne bi mostovski demokratizatori došli političke glave već najesen, posredstvom bilo kolikog broja ljudi raspoloženih za referendumsko glasanje o Ustavnom sudu. Jer ako je nešto očito u ovoj aferi, onda je to svrha otpora premijeru i njegovo rušenje, a ne puki odnos prema prozvanoj ustanovi. No to valjda znači i da Vlada ima priliku u međuvremenu prilagoditi Zakon o referendumu svojim dnevnim potrebama. Okršaj će se zato nastaviti u još žešćem ritmu s novim manevarskim bravurama, pa nam se usput možda negdje ukaže i potpunija njegova politička te emancipatorna suština.
