Kad je riječ o funkcioniranju ustavnopravnog poretka i demokratskog sistema u Republici Hrvatskoj, prošle godine – i ne samo prošle godine – vjerojatno nije objavljen važniji i dramatičniji tekst od izdvojenog mišljenja troje ustavnih sudaca (Lovorke Kušan, Andreja Abramovića i Gorana Selanca) na famozno "Izvješće" kojim je uvjerljiva većina donedavnog sastava Ustavnog suda 6. prosinca sama sebi do daljnjeg bila produžila već maksimalno produženi mandat. Pa ipak, taj tekst objavljen 13. prosinca na web-stranici Ustavnog suda prošao je relativno nezapaženo u ovdašnjim medijima: izišlo je nekoliko članaka u novinama i na news-portalima, a politički akteri gotovo da se uopće nisu osvrnuli ili referirali na tih 25 stranica gustog i povremeno uznemirujućeg pravno-političkog štiva.
Kušan, Abramović i Selanec vrlo argumentirano ustvrdili su da deset sudaca i sutkinja – od kojih je četvero i u aktualnom sazivu (Miroslav Šeparović, predsjednik Suda, Mato Arlović, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović) – ne razumije ni hrvatski politički sustav, ni parlamentarnu demokraciju, ni Ustav, a pogotovo ne razumije, ili namjerno pogrešno tumači, ulogu Ustavnog suda u pravnoj i političkoj arhitekturi ove zemlje. Ne radi se o razilaženju oko neke više-manje sporedne pravne nijanse ili nekog svjetonazorskog pitanja, nego o dijametralno suprotnim mišljenjima o temeljnim postavkama sistema.
"Činjenica da Hrvatski sabor uživa izravni demokratski legitimitet dok, istovremeno, Ustavni sud uživa drugačiju vrstu legitimiteta koja je uvjetovana voljom tog istog Sabora, ukazuje da je Ustavotvorac, izričito ograničavajući period produljenja mandata koji je istekao, procijenio da rješenje političke i ustavnopravne krize koja nastupa neispunjenjem dužnosti izbora ustavnih sudaca treba potražiti primarno u okviru demokratskih mehanizama koji su definirani Ustavom kao dio političke sfere odgovornosti.
Lovorka Kušan (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Drugim riječima, u hrvatskom ustavnopravnom poretku rješenje ovakve krize mora se naći prvenstveno primjenom demokratskih instrumenata unutar političkog sustava", piše u izdvojenom mišljenju. Većina sudaca, međutim, izrazila je nepovjerenje u demokratske instrumente. "Ono što zabrinjava je činjenica da se među onima kojima bi ustavno pravo trebalo biti glavno područje stručnosti, demokracija zbog 'političke prirode' svojih institucionalnih rješenja nerijetko smatra manje učinkovitim oblikom rješavanja ustavno problematičnih situacija od 'čisto pravnih'. Ovo je sigurno bio faktor koji je utjecao na postupanje većine u ovoj situaciji", konstatiraju Selanec, Kušan i Abramović, i nastavljaju: "Većini nije bila prihvatljiva mogućnost da utjecaj Ustavnog suda mora imati svoje granice, te da mora postojati trenutak u kojem će Ustavni sud 'pustiti' potragu za rješenjem drugim subjektima koji uz njega čine sastavni dio ustavnopravnog poretka."
"Ono što zabrinjava je činjenica da se među onima kojima bi ustavno pravo trebalo biti glavno područje stručnosti, demokracija zbog 'političke prirode' svojih institucionalnih rješenja nerijetko smatra manje učinkovitim oblikom rješavanja ustavno problematičnih situacija od 'čisto pravnih'", piše troje sudaca
Na čemu su Šeparović i družina izgradili svoju odluku o produženju već produženog mandata sucima, odluku donesenu na hitno zakazanoj i tajnoj sjednici, odluku koja je pritom bila zatajena i od Sabora i od javnosti do trenutka kad je Sabor, u subotu, 7. prosinca, ipak izabrao nove suce? Ukratko, ni na čemu što bi bilo održivo u pogledu Ustava i zakona. Pozvali su se, ponajprije, na članak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu koji glasi ovako: "Ustavni sud jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske i svoje djelovanje temelji na odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske." Pozvali su se i na članak 125. Ustava u kojem su nabrojane ovlasti Ustavnog suda, a prizivaju i članak 3. Ustava koji navodi temeljne i najviše vrednote ustavnog poretka.
Abramović, Kušan i Selanec na to odgovaraju ovako: "Ne vidimo granice ovakvog tumačenja. To posebno stoga jer većina ničim ne obrazlaže svoja izuzetno dalekosežna stajališta koja se odnose na ulogu koju Ustavni sud ima u našem ustavnopravnom poretku, a koja uključuje čak i mogućnost njegove gotovo neograničene moći u odnosu na ustavotvorni postupak, koji je Ustav odredbom svog članka 1. položio u ruke Hrvatskom saboru kao izravno demokratski legitimiranom predstavničkom tijelu građana.
Naime, osim što je iznijela svoja stajališta pozivajući se na načelne odredbe i temeljne vrednote, većina za njih nije ponudila uvjerljive ustavnopravne razloge. To se posebno odnosi na onaj dio njenih stajališta u kojima se iznose tvrdnje o gotovo pa nesagledivim posljedicama koje bi navodno slijedile ako bi Ustavni sud izgubio funkcionalnost čak i na relativno kratko razdoblje. To sigurno ne slijedi ni iz tekstualne, a niti iz povijesne metode tumačenja Ustava."
Naročito bizaran argument za kojim je posegnula većina u Ustavnom sudu jest neobvezujuće stručno mišljenje Venecijanske komisije na temu mogućnosti produženja mandata sucima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine uslijed blokade izbora novih sudaca zbog tamošnjih političkih nesuglasica. To je sasvim promašeno, jer hrvatski Ustav – za razliku od Ustava BiH – u članku 122. jasno i nedvosmisleno regulira produženje mandata ustavnim sucima i ograničava ga na najviše šest mjeseci.
Goran Selanec (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
"S obzirom na ogromne razlike u temeljnim postavkama ustavnog uređenja među dvjema državama, jednostavno nije moguće, niti je primjereno, koristiti to Izvješće kao potporu tvrdnji da Ustav Republike Hrvatske dopušta Ustavnom sudu da samostalno dodatno produži već jednom produženi mandat sucima i sutkinjama Ustavnog suda", piše u izdvojenom mišljenju troje sudaca, i zaključno se kaže ovo: "U Ustavu ne postoji odredba iz koje bi na bilo koji način proizlazilo da Ustavni sud ima ovlast izuzimati iz primjene one odredbe Ustava zato što njihove učinke smatra nepoželjnima. U mjeri u kojoj se radi o tijelu koje ima ovlasti nezavisnog i nepristranog suda, takvo postupanje nije moguće pomiriti s načelom vladavine prava. Štoviše, svojim postupanjem većina nije tek izuzela iz primjene jasnu odredbu Ustava. Većina nije tek uklonila ograničenje produženja na šest mjeseci. Ona je ujedno samostalno uvela novi temelj za 'produljeno produženje' isteklih mandata ustavnih sudaca. (...) Naš ustavnopravni poredak je puno otporniji na krize izazvane neodgovornim postupanjem tijela državne vlasti, uključujući i predstavničkih tijela građana, nego što mu je to većina sudaca i sutkinja ovog sastava Ustavnog suda na zalazu bila spremna priznati."
Deset ljudi, od kojih su četvorica i dalje ustavni suci zahvaljujući volji HDZ-a, diglo je ruku za protuustavno i protudemokratsko rješenje, ali kao da ništa nije bilo. Lojalnost HDZ-u odavno je legitimirana kao licenca za samovolju, neodgovornost i bezumlje u svim sferama društva, pa zašto tako ne bi bilo i u Ustavnom sudu.
