"U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti." Navedena rečenica iz međunarodnog ugovora između Svete Stolice i Hrvatske o pravnim pitanjima, koja se nalazi i u zakonu kojim je taj ugovor stupio na snagu, dovela je početkom veljače do jednog od važnijih izdvojenih mišljenja u recentnijoj praksi Ustavnog suda. Na zahtjev da ocijene ustavnost ove zakonske konstatacije, koja u kaznenopravnom smislu privilegira Katoličku crkvu naspram ostatka stanovništva, većina ustavnih sudaca opet je proglasila nenadležnost, pod obrazloženjem da nisu ovlašteni ulaziti u sadržaje međunarodnih ugovora. Suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec, koji su bili protiv, u ekstenzivnom su izdvojenom mišljenju zaključili suprotno. Ustvrdili su da Ustavni sud zapravo ima ovlasti provjere jesu li međunarodni ugovori u skladu s Ustavom. Iz njihovog stava moguće je iščitati da se, uz pomoć pogrešnog i arbitrarnog tumačenja Ustava, na ovom sudu desetljećima izbjegava provjera Vatikanskih ugovora.
U zahtjevu za ocjenu ustavnosti citiranog članka 8. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, prijaviteljica je konstatirala da on krši Ustavom zajamčenu jednakost svih građana pred zakonom, neovisnost sudbene vlasti i Državnog odvjetništva. Primijeni li se pritužba na samo jednu u nizu potencijalnih posljedica, na djelu je odredba koja privilegira instituciju čiji bogati historijat ukazuje na suučesništvo u prikrivanju svećeničkog zlostavljanja maloljetnika. Vlada je nedavno najavila da nitko neće smjeti otkrivati detalje istražnih postupaka, pod prijetnjom zatvora. Zbog međunarodnih ugovora, Katoličku crkvu će država o istragama i dalje morati obavještavati. No predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Davorin Mlakar i Rajko Mlinarić nisu uopće ulazili u navedene finese. Izuzev Miroslava Šumanovića, koji se svejedno priklonio većini, ali je napisao i izdvojeno mišljenje, oni su poručili da Ustavni sud ne može ocjenjivati sadržajnu suglasnost zakona o potvrđivanju međunarodnih ugovora s Ustavom. Napisali su da je sporni zakon zapravo preslika međunarodnog ugovora sa Svetom Stolicom, a njega u pitanje može dovoditi samo izvršna i zakonodavna vlast, na temelju uvjeta ispisanih u ugovoru: direktnim razgovorom Hrvatske i Svete Stolice, ako su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor.
Koncem prošle godine Vlada i saborska većina odbile su prijedlog opozicije o reviziji Vatikanskih ugovora, pod obrazloženjem da bi takav potez uzrokovao narušavanje međunarodnog ugleda i diplomatskih odnosa s Vatikanom. Nevezano uz motive, praksa ukazuje na koordiniranu političko-pravnu proizvodnju statusa quo: donositelji izvršnih odluka odbijaju svaki zahtjev za izmjenama ugovora iz političkih razloga, a Ustavni sud uporno ne želi provjeriti jesu li ugovorne odredbe uopće u skladu s Ustavom. Harmonija u nečinjenju na relaciji politička većina – Ustavni sud prisutna je zadnjih dvadesetak godina. Istim argumentima Ustavni sud odbio je 2004. zahtjev za ocjenu ustavnosti sva četiri ugovora sa Svetom Stolicom. Potom su 2010. proglasili nenadležnost u vezi zahtjeva da ocijene zakon koji regulira obavezno prisustvo vjeronauka u javnim školama. Godine 2017. odbili su dvije prijave, jednu o obrazovanju, a drugu o gospodarskim pitanjima. Najsvježijim odbačajem zahtjeva zapravo su na Ustavnom sudu iscrpljeni najsporniji aspekti Vatikanskih ugovora, na način da se o njima uopće nije raspravljalo.
Citirajući prethodnu praksu Ustavnog suda, Abramović, Kušan i Selanec su u oprečnom izdvojenom mišljenju pokazali da se na toj instanci u prošlosti raspravljalo ne samo o tome jesu li zakoni formalno u skladu s Ustavom, nego i jesu li oni sadržajno sukladni međunarodnim ugovorima. Ako je u drugim slučajevima Ustavni sud otprije donosio takve pravorijeke, onda prema njihovom mišljenju nema nijedne razumne prepreke za prenošenje njihove nadzorne uloge na relaciji međunarodni ugovor – Ustav. U protivnom, Ustavni sud se bavi selektivnim tumačenjem vlastitih ustavnih ovlasti, u kojima su naspram iste ustavne problematike jednom nadležni, a drugi put nisu. Stav većine kolega izložili su potom problematičnim hipotetskim scenarijima. "Kada bi se odbijala ustavnosudska kontrola međunarodnih ugovora, bilo bi moguće sklapanjem određenog međunarodnog ugovora implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske eventualno neustavne odredbe, a što sasvim sigurno nije rezultat kakav bi ustavotvorac želio. Zbog toga je odredbu članka 125. Ustava svakako potrebno tumačiti na način da je Ustavni sud ovlašten kontrolirati ne samo formalnu ustavnost zakona kojim se potvrđuje međunarodni ugovor, već i ustavnost samog sadržaja međunarodnog ugovora kroz kontrolu materijalne ustavnosti zakona", objasnili su.
Tu je i činjenica da svaki međunarodni ugovor, a Hrvatska ih je potpisala na stotine, mijenja domaće zakonodavstvo, koje im se prilagođava. No zbog navedenog većinskog stava Ustavnog suda takve promjene nisu pod dosegom načela vladavine prava "jer međunarodni ugovori ne mogu biti predmetom ustavnosudske analize". "Zbog toga je posve moguće ukidanje zakona zbog neusklađenosti s međunarodnim ugovorom u situaciji u kojoj je isti zakon u suglasju s Ustavom, a međunarodni ugovor nije", navode dodatan paradoks u izdvojenom mišljenju. Brojnim rješenjima o odbačaju zahtjeva stavili su se u poziciju pasivnog promatranja mogućeg izglasavanja protuustavnih međunarodnih ugovora, namećući samima sebi "nemoć u eliminaciji takvog 'toksičnog' akta iz pravnog poretka Republike Hrvatske". "Štoviše, ništa u dosadašnjem pristupu 'vezanih ruku', koji je Ustavni sud zauzeo kroz svoje odluke, ne sprječava mogućnost da izvršna vlast, uz podršku kvalificirane većine, međunarodnim ugovorom mijenja sam Ustav mimo za tu svrhu Ustavom predviđene procedure", upozorili su u izdvojenom mišljenju. To su bili neki od razloga zbog kojih je sudačka trojka izrazila mišljenje i da je "teško prihvatljivo" stajalište većine o nenadležnosti u onoj odluci iz 2004. godine, kad se od njih tražila izravna ocjena ustavnosti četiriju Vatikanskih ugovora.
Kad bi se većina u Ustavnom sudu priklonila ovakvim zaključcima i analizirala sadržaj zakona o potvrdi međunarodnih ugovora kakvi su potpisani i s Vatikanom te ih eventualno ukinula, to i dalje ne bi dovelo u pitanje same ugovore. Ali bi prisililo nositelje političke moći da, umjesto ležernog odbačaja zahtjeva opozicije, ovaj put adekvatno reagiraju. Takva bi, naime, odluka Ustavnog suda "nesumnjivo mogla utvrditi i deklarirati protuustavnost čina sklapanja i prihvata međunarodnog ugovora i posljedično naložiti nadležnim državnim tijelima poduzimanje potrebnih i primjerenih postupaka izmijene, poništaja, suspenzije ili otkazivanja toga međunarodnog ugovora sukladno njegovim odredbama, odnosno sukladno normama općeg ugovornog međunarodnog prava". Suci koji su glasali protiv još su podsjetili da pravni poredak EU-a, čija je Hrvatska članica, ne poznaje mogućnost izuzimanja međunarodnih ugovora iz nadzora usklađenosti s Osnivačkim ugovorima. Štoviše, sud EU-a jasno je dao do znanja da bi takvo izuzimanje dovelo u pitanje funkcioniranje samog pravnog poretka, "jer bi državama članicama dopustilo da međunarodnim ugovorima sprječavaju ujednačenu i učinkovitu primjenu EU prava na čitavom teritoriju Europske unije".
Iz istih razloga smatraju da je na Ustavnom sudu potrebno promijeniti dosadašnju praksu i dovesti međunarodne ugovore u opseg ustavnosudskog nadzora. U slučaju svježeg zahtjeva ocjene ustavnosti odredbe o obavezi otkrivanja informacija o pokretanju istrage protiv svećenika njihovim poslodavcima, izmijenjena bi praksa značila proglašenje nadležnosti Ustavnog suda, utvrđivanje je li zakon u skladu s Ustavom, a posredno preko njega i međunarodni ugovor. Ako nije, izvršna vlast bi trebala reagirati izmjenama ili poništenjem, pozivajući se na međunarodno pravo. To će, međutim, i dalje ostati stav manjine na Ustavnom sudu, bez ikakvog učinka na stvarnost. A stvarnost je takva da u istom ugovoru u kojem je opaska o istrazi klera piše kako nedjelje u RH imaju biti neradne. One su, iz posve drugih razloga, takvima proglašene nakon što je Ustavni sud nekoliko puta prije toga rušio zakone o neradnoj nedjelji. U teoriji, HDZ-ova vlada je odavno mogla koristiti samo odredbu iz Vatikanskih ugovora. U tom scenariju Ustavni sud bi se ležerno mogao proglasiti nenadležnim ističući da ne smije ulaziti u sadržaj međunarodnih ugovora. Međutim, ni vlada ni Vatikan nikad nisu nametali ovu mjeru, jer bi tako isuviše razotkrili razmjere sadržajne megalomanije sporazuma između Svete Stolice i Republike Hrvatske.
