Ustavni sudac Goran Selanec stručnjak je u područjima zaštite i promicanja temeljnih ljudskih prava i društvene jednakosti te prava Europske unije. Doktorirao je 2012. na Pravnom fakultetu Sveučilišta Michigan, a ranije je bio zaposlen na zagrebačkom Pravnom fakultetu, najprije kao znanstveni novak na Katedri za ustavno, a kasnije kao asistent na Katedri za europsko javno pravo. Do listopada 2017. godine, kada je izabran za suca Ustavnog suda, obnašao je dužnost zamjenika pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. U intervjuu za Novosti, koji smo vodili povodom godišnjice donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima, govori o aktualnim prijetnjama temeljnim pravima, funkciji UN-a u kontekstu ratnih sukoba i statusu ustavne zaštite građana Hrvatske.

Možemo li danas, 75 godina nakon donošenja UN-ove Opće deklaracije, o njoj uopće govoriti kao o globalnom instrumentu zaštite s obzirom na to da je popriličan broj zemalja članica ne provodi dosljedno u praksi?

Deklaraciju treba sagledati iz trenutka u kojem je nastala. Govorimo o 1948. godini, periodu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i okolnostima potpunog šoka, osvještavanja stravičnih zločina i drugih posljedica koje su za sobom ostavili tek završeni sukobi. Gotovi svi dokumenti zaštite ljudskih prava i njihovi popratni mehanizmi nastali u tom periodu bili su motivirani čvrstom voljom da se takve strahote više nikada ne ponove.

Preko 90 posto pritužbi Ustavnom sudu odnosi se na jamstvo na pravično suđenje. Visoko kotiraju i nepoštivanje slobode izražavanja i diskriminacija, posebno žena. Izazov je zaštita prava azilanata i migranata, a očekujem rast broja predmeta iz zaštite okoliša i javnog dobra

Tada je prevladavalo uvjerenje o nužnosti solidarnosti, ideja da se kroz zaštitu temeljnih ljudskih vrednota i interesa ne štite samo pojedinci i njihovi osobni interesi, već čitav kolektiv pa i ideja čovječnosti. Ta ideja je imala veliku snagu i osigurala je da Deklaracija bude globalno prihvaćena usprkos velikim razlikama između država koje su tada postojale. Koliko je ona i danas važna dokazuje da još uvijek obilježavamo datum njenog donošenja. Naravno, donesena je da je potpisnice provode. Međutim, već u tom momentu je bilo naivno pretpostavljati da će se ona jednako primjenjivati baš svugdje. Osim teksta na papiru, uvijek je nužno ustrojiti čitav niz popratnih institucija i procesa, primjerice pravično osmišljene postupke pred nezavisnim i nepristranim tijelima, posebice sudovima. Deklaracijom su tada više-manje udareni temelji za takvu arhitekturu.

Razvojem demokracije kao oblika organiziranja političkih procesa u društvu je rasla i svijest o poželjnosti zaštite ljudskih prava. Danas, kada je demokracija globalno izložena ozbiljnim prijetnjama, Deklaracija gubi na snazi, pogotovo u onom segmentu koji naglašava važnost načela solidarnosti i humanosti. No to ne znači da je postala slaba. Njena najveća vrijednost je ono što većina nas ne vidi na prvu. Deklaracija iza sebe, naime, ima institucionalnu strukturu unutar Ujedinjenih naroda: niz radnih skupina, Ured visokog predstavnika za ljudska prava sa širokom mrežom stručnjaka iz svih država svijeta koji u okviru te strukture razmjenjuju svoja specifična iskustva i znanja.

Njena snaga leži u činjenici da i u aktualnom trenutku predstavlja okvir za globalne probleme koje nijedna država, pa ni entiteti poput Europske unije ne mogu riješiti sami. Prije svega se radi o razarajućim prijetnjama i krizama izazvanim klimatskim promjenama ili onima koje sa sobom donosi razvoj umjetne inteligencije tj. moderne tehnologije. UN je u takvim okolnostima i dalje globalna kuća koja je sposobna okupiti ljude iz čitavog svijeta, uključiti ih u raspravu kako bi iznjedrili konkretne prijedloge i stvarati globalni pritisak s ciljem njihove realizacije. I to bez obzira na to što velike sile sve češće pokušavaju sklopiti međusobne dogovore izvan nje.

 

Izazovi klimatskih promjena

No aktualni ratovi ukazuju i na slabosti UN-a.

Kada govorimo o ratovima, mislim da je UN najviše zakazao u temeljenoj funkciji koja mu je pripala 1945., a to je da sprječava međunarodne sukobe. Iz osobnog iskustva i ratnih užasa na našem području uvjerili smo se da pomoć koja nam je bila potrebna nije došla u onom obliku i brzinom kakvom smo priželjkivali. Kod nas je već tada sazrijevala svijest da UN ne funkcionira onako kako bi trebao. Danas, kada se svijet sve više dijeli i kada svjedočimo urušavanju demokratizacije, neučinkovitost te organizacije još je izraženija. U tom aspektu UN mora jako puno poraditi na sebi ako uopće želi opstati.

Moja pretpostavka je da će UN opstati ili propasti ovisno o sposobnosti da uklanja rastući rizik sve brutalnijih sukoba u budućnosti. Pritom imajmo na umu: kada krene užas rata, ideju zaštite ljudskih prava, a s njom i Deklaraciju, figurativno rečeno, komotno možemo baciti kroz prozor. Lojalnost ideji zaštite ljudskih prava nužno traži rad na sprječavanju ratnih okolnosti. Upravo zbog toga se i u našem Ustavu, pa i Ugovoru o funkcioniranju Unije, Povelji EU-a o temeljnim pravima kao i u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima mirotvorstvo ističe kao fundamentalni vrijednosni temelj.

Spomenuli ste globalne izazove koje donosi razvoj umjetne inteligencije. Kako ocjenjujete reakciju država i međunarodne zajednice na njene dosadašnje posljedice?

Države jako kaskaju u odgovoru na rizike koje donosi umjetna inteligencija (AI). Kaskaju jer i oni koji su je dizajnirali ne razumiju što se tu točno događa, što to točno ona jeste, naročito nakon što su u svijet pušteni veliki jezični modeli (LLM) kakvi su ChatGPT ili najnovije Gemini. Nitko još ne zna u kojem stupnju ono što se događa u mašini odražava procese koji se događaju negdje u nama kao kognitivnim svjesnim bićima. Kako nemamo to osnovno znanje, naravno da ne znamo ni što bismo točno trebali regulirati.

EU je u proces regulacije umjetne inteligencije krenuo 2018. Tada je bio hvaljen zbog pionirske političke odlučnosti da se zakonodavno suoče s izazovima novih tehnologija. Taj je proces nedavno završen usuglašavanjem tzv. AI zakonika. No zakonski okvir se uglavnom temelji na pretpostavkama koje su u području umjetne inteligencije vrijedile prije pojave velikih jezičnih modela. Okvir, koji je još do prosinca prošle godine hvaljen kao napredan, postao je nedostatan po objavi ChatGPT-ja jer nitko nije mogao predvidjeti razmjere utjecaja LLM-a. U periodu izrade okvira postojale su naznake njegove pojave, ali ih EU u radnom dokumentu nije prepoznao kao visokorizične.

Istovremeno, velike kompanije koje su razvijale taj oblik AI-ja vodile su se prvenstveno profitom. Brigu za sigurnost su zbog međusobnog natjecanja ostavile negdje po strani. U osnovi je to dobro znana priča. Ganjajući isključivo partikularni profit i utjecaj, korporacije učestalo potkopavaju sustave zaštite ljudskih prava zanemarujući rizike koje njihovi proizvodi i usluge proizvode globalno. U slučaju razvitka AI sustava, korporacijama je dana diskrecija da same reguliraju rizike. Primjerice, po onom što nam je javno dostupno, čini se da je Google imao nešto pažljiviji pristup nego što su ga koristili njegovi glavni konkurenti, pa su tako na razvoju svojih internih pravila o sigurnosti sustava radili i uz pomoć UN-a. U takvim okolnostima globalnih rizika UN i Opća deklaracija imaju značajnu ulogu u detektiranju i reguliranju prijetnji koje sustavi AI-ja već predstavljaju ili bi u budućnosti mogli predstavljati za temeljna prava i slobode.

Osobno nikada nisam osjetio politički pritisak. U mom slučaju je prisutan jedino pritisak koji podrazumijeva izmjenu argumenta i činjenicu da se odjednom nađete, i to ponekad vrlo oštro, na suprotnim stranama od kolega i kolegica s kojima činite sud

Kakve izazove na području zaštite ljudskih prava oni već predstavljaju?

Klasični rizici bili su poznati već spomenute 2018. Recimo, činjenica da umjetna inteligencija u kratkom roku može prepoznati lice koristeći podatke koje dobiva kroz videonadzor. Zbog toga ona u svakom trenutku može znati gdje se nalazite u javnom prostoru, pa možda čak i u privatnom u slučaju da se prikači na kamere koje svi imamo na mobitelima. Uz pomoć deep fake programa ona vas može ucrtati u sliku koja bi trebala označavati određeni trenutak i prostor, a da vi tamo uopće niste bili. Samo zamislite što se sve može dogoditi u slučaju da vas netko ucrta, recimo, na mjesto zločina, a tehnologija toliko napreduje da je sve teže prepoznati radi li se o konstrukciji ili realnosti.

Također, poslodavci mogu koristiti umjetnu inteligenciju kako bi brzinski sakupili podatke o kandidatima za zapošljavanje i potom ih obradili bez ljudskog inputa. U tom slučaju tehnologija iz dostupnih izvora može sakupiti i niz predrasuda, pogotovo ako ste pripadnica ili pripadnik neke manjinske skupine. Pitanje je hoće li tehnologija ikada biti u stanju razlikovati činjenicu od vrijednosnog suda i hoće li biti sposobna sama stvarati takav sud po etičkim pravilima, procjenjujući što je dobro, a što nije. U tom kontekstu ona trenutno učestalo perpetuira predrasude i diskriminaciju, što otvara pitanje tko nosi odgovornost za takve postupke.

Ovih dana se unutar UN-a raspravlja i o automatiziranom oružju. Umjetnom inteligencijom se, naime, dodatno dehumanizira ratovanje jer se odluka hoće li oružje u određenom trenutku ispaliti smrtonosni udar inače ne donosi samo temeljem puke obrade podataka, nego i pod utjecajem ljudske savjesti odnosno empatije, a to umjetna inteligencija, u svom postojećem stupnju, nije sposobna. To nisu samo rizici u smislu konkretnih životnih posljedica, nego i načina na koji mi uopće percipiramo ulogu čovjeka i što on jest. U toj priči je ironično da što je umjetna inteligencija naprednija, to ona sve više stvara dojam autonomnog racionalnog promišljanja koje mnogi poimaju kao ključnu ljudsku distinkciju. U tom smislu su nove tehnologije već uzburkale naše poimanje ljudskih prava i ono što nas kao ljude čini vrijednima da uopće zaslužujemo takvu vrstu zaštite kojoj dajemo status temeljne vrednote.

No mislim da izazovi AI sustava još uvijek nisu ni blizu prijetnjama koje za zaštitu temeljnih prava predstavljaju klimatske promjene. Umjetna inteligencija je još uvijek puki tehnološki alat i ono što je čini prijetnjom je ljudski faktor koji njome upravlja. Klimatske promjene, čini se, u najvećem dijelu više nisu pod našom kontrolom, iako smo ih prouzročili sebičnim i nepromišljenim iskorištavanjem prirodnih resursa koji su dani na raspolaganje čovječanstvu kao međugeneracijskoj cjelini. Nestajanje otočnih država zbog porasta razine oceana ili pretvaranje plodnih polja u nepregledne pustinje ne možemo pauzirati kao, primjerice, daljnji razvoj AI sustava. Njih sada samo možemo promatrati u strahu za budućnost i suočavati se s posljedicama kao što su masovne migracije. Klimatske prijetnje stoga su izravna posljedica spominjanog odustajanja od načela solidarnosti i humanosti na kojima počiva Deklaracija.

U takvom kontekstu, obilježenom enormnim stradanjima i novim izazovima, koliko su uopće više efikasni međunarodni mehanizmi zaštite temeljnih prava, prvenstveno iz perspektive Europe i Hrvatske?

Jedan od uspjeha Deklaracije je taj što je potaknula rađanje regionalnih, institucionaliziranih mehanizama zaštite koji su otpočetka bili vezani uz ideju univerzalnosti ljudskih prava. Kod nas u Europi su najpoznatiji Europski sud za ljudska prava i sama Unija. Međunarodni regionalni sustavi nicali su i drugdje po svijetu. Svi su u svom korijenu vezani uz Opću deklaraciju. Mehanizmi zaštite u Europi, pa i drugdje, još uvijek relativno dobro funkcioniraju čak i u kriznim vremenima. I dandanas građani Hrvatske uživaju široku mogućnost pristupa institucijama i mehanizmima kojima mogu zaštititi svoje temeljne interese. Bilo kroz put koji vodi prema Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu ili Sudu Europske unije u Luksemburgu. Oba vode kroz nacionalne institucije, prije svega sudove. I tu bome moramo puno raditi kako bi institucije ostale nezavisne od prolaznih interesa stranačke politike, da bi stekle potrebne kapacitete, bilo kroz sredstva kojima ih se financira, bilo kroz ljude koji u njima rade i potrebno znanje.

(Foto: Sandro Lendler)

 

Izdvojena mišljenja

Česte su optužbe za politički utjecaj, ponajviše vladajuće stranke, na Ustavni sud. S obzirom na to da uz Andreja Abramovića i Lovorku Kušan spadate među suce koji su oko pojedinih važnih odluka imali izdvojena mišljenja, jesu li na vas ikada vršeni politički pritisci?

Iskreno, osobno nikada nisam osjetio politički pritisak. Nitko nije pokušao, čak ni neizravno, utjecati na mene. U mom slučaju je prisutan jedino pritisak koji podrazumijeva izmjenu argumenta i činjenicu da se odjednom nađete, i to ponekad vrlo oštro, na suprotnim stranama od svojih kolega i kolegica s kojima činite sud. Osobno sam svjestan što znači pisati izdvojena mišljenja i kako se ona percipiraju, ali se s tim rizikom simplificiranog narativa da se sud dijeli po političkoj liniji pokušavam nositi tako što svoja obrazloženja, u slučaju da imam drugačije pravno shvaćanje, nastojim što bolje argumentirati. Ako netko ima dobru vjeru, onda će pogledati taj tekst i na temelju njega razmisliti o funkcioniranju Ustavnog suda.

Mislim da je i pomalo uvredljivo svesti čitavu priču na podjele jer sud nisu samo 13 sudaca i sutkinja. Niti jedan od nas, naime, ne bi mogao funkcionirati bez podrške naših timova koje čine niz savjetnica i savjetnika i stručnih službi. Riječ je o ljudima koji su tamo došli prije nas i koji će ostati nakon nas. Oni su neka vrsta institucionalne memorije suda. Uostalom, i kada se nađemo na suprotstavljenim stranama kroz različita mišljenja, one se uglavnom temelje na pravnim argumentima. E sad, koliko su oni uvjerljivi i koliko se uklapaju u širi društveni narativ, prije svega trebaju procijeniti građani i građanke jer na kraju dana Ustavni sud, kao i bilo koji drugi sud, odgovara njima, baš kao i ostale grane državne vlasti. Samo što sudovi to rade na poseban način, nas suce se ne bira na izborima, ne može nas se opozivati, već odgovaramo tako što su naše odluke i naši postupci izuzetno transparentni. Ili bi barem takvi trebali biti.

Priča o Ustavnom zakonu i jamstvima nacionalnih manjina u Hrvatskoj treba ostati naša, priča u kojoj ćemo prepoznati što nam Ustav želi reći kada kaže da nacionalne manjine čine bogatstvo našeg društva i da ćemo ga, ako smo imalo mudri, očuvati i iskoristiti za dobrobit svih

Isto tako je činjenica da su pojedine odluke Ustavnog suda išle u korist vladajućih, recimo one koje se odnose na Lex Agrokor i pandemijske mjere, odnosno ovlasti Stožera civilne zaštite, a oko kojih ste vi također imali izdvojena mišljenja.

To spada u kategoriju ocjena koje, dokle god sam sudac, neću iznositi. To naprosto ne bi bilo korektno od mene. Ponavljam da je rad suda uvijek podložan kritičkom oku javnosti i naravno da se o toj instituciji, njenim odlukama i svemu drugome što ona radi treba raspravljati. Da se ne raspravlja o našim odlukama, to bi bio glavni dokaz da smo beskorisni. U tom slučaju za nama stvarno ne bi bilo potrebe.

U redove ustavnih sudaca izabrani ste prije nešto više od šest godina. Koje kategorije ustavnih prava su u Hrvatskoj najugroženije i tko ih najčešće ugrožava?

Po statistici suda, daleko najveći dio pritužbi, preko 90 posto, odnosi se na jamstvo na pravično suđenje, odnosno neučinkovitost pravne zaštite, što podrazumijeva jednakost stranaka, mogućnost da imate uvid u spis, da znate na temelju kojih informacija sud donosi odluku i da imate mogućnost odgovoriti na njih, a da taj postupak ne traje desetljećima. Dakle, građani i građanke se jako puno pritužuju na funkcioniranje sudova i kako ih se tretira pred njima. Dosta visoko kotira i nepoštivanje slobode izražavanja, naročito medijske, a konstantni problem je i diskriminacija u nekim od svojih pojavnih oblika.

Ona je po mojoj procjeni još uvijek prije svega upućena prema ženama, a predmeti koji nam dolaze odnose se na tržište rada, zdravstvenu zaštitu, obiteljski status u postupcima dodjele skrbi nad djecom ili suzbijanje obiteljskog nasilja. Kada pogledate spis, prođete odluke nižih sudova, onda vidite da vrlo često tijela koja bi trebala pružiti pravnu zaštitu ženama uopće ne prepoznaju da se tu radi o pitanju diskriminacije temeljem spola, odnosno roda. To je nešto što me jako čudi jer je neki dan pravobraniteljica za ravnopravnost spolova obilježila 20 godina od donošenja Zakona o ravnopravnosti spolova kroz koji smo uveli sve antidiskriminacijske mehanizme tj. jamstva iz EU-a, i to daleko prije nego što smo uopće postali zemlja članica. Međutim, oni još uvijek nisu u potpunosti zaživjeli.

U zadnje vrijeme su predmeti zaštite temeljnih prava azilanata i migranata predstavljali izazov za Ustavni sud, čemu svjedoče presude iz Strasbourga. U budućnosti očekujem rast predmeta vezanih uz zaštitu okoliša i javnog dobra općenito, ali i slobodu izražavanja kojoj sve češće prijeti obasutost ogromnom količinom tekućih informacija, a koje postaje izuzetno teško razlučiti kao kredibilne ili lažne. To je i izravna prijetnja funkcionalnosti demokratskih mehanizama kontrole državne vlasti. U takvom kontekstu ne možemo do kraja biti zadovoljni načinom na koji se temeljna prava štite kroz domaće institucije. Ustavni sud, kakav god ljudi mislili da je, trenutno je daleko najvažnija institucija u tom pogledu i sve naše odluke argumentirane su kroz odredbe Ustava, Konvencije ili Povelje o temeljnim pravima Unije. Na nižim instancama nećete naći takav narativ zaštite temeljnih prava. Zbog toga nam je Ustavni sud neophodan.

 

Zaštita pluralnosti društva

U kontekstu diskriminacije temeljene na rodu i spolu, kako ocjenjujete novu verziju Kaznenog zakona u koju je uvršten femicid? Što nam u tom području još nedostaje u praksi?

Ne mogu odgovoriti na prvi dio vašeg pitanja jer zbog moje funkcije postoji mogućnost da ću se jednog dana suočiti s pritužbom ili prijedlogom ocjene ustavnosti te odredbe. No mogu reći da će provedba ovisiti o mehanizmima kroz koje se će pružati zaštita. Glavnu odgovornost u toj institucionalnoj arhitekturi ponovno će nositi sudovi, isti oni koji su primjenjivali kaznene odredbe u njihovom postojećem obliku, a koje ih ničim nisu sprječavale, naročito u svjetlu međunarodnih ugovora i samog Ustava, da ih tumače na način koji bi ženama pružio istu razinu zaštite koja se sada želi postići uvođenjem specifične odredbe. Zakonodavac u Hrvatskoj vrlo često radi bolji posao nego što ga rade tijela zadužena za provođenje donesenih odredbi. S tim da se zakonodavac može umjereno pohvaliti spomenutim odredbama, ali ne može osiguranim sredstvima namijenjenim mehanizmima i institucijama koje bi ih trebale provoditi.

Kada smo kod zaduženih za provođenje odluka, u slučaju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina najčešće se radi o jedinicama lokalne samouprave, makar kada je u pitanju pravo na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma. Tu smo u prethodnom razdoblju svjedočili kršenjima prava, a s obzirom na protok vremena, na to da u zakon nisu ugrađeni zaštitni mehanizmi u slučaju njegovog nepoštivanja i da druge države EU-a imaju daleko niže pragove za primjenu prava, smatrate li da bi ga trebalo mijenjati?

Za početak, hajmo ga prvo probati provoditi takav kakav je. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog svega ovog što ste sami rekli. Kada Hrvatsku stavite u širi kontekst, a to posebno vidim kada odem negdje drugdje i tamo razgovaram s kolegama, onda se nju vrlo često proučava kao državu koja razvija svoju priču na polju zaštite nacionalnih manjina i iz njenog iskustva se pokušavaju izvući dobre i loše lekcije. To mi je drago čuti i ne mislim da bismo trebali kopirati tuđe prakse jer su one vrlo često manje učinkovite, a bome i manje promišljene od ovih koje već imamo, bez obzira na to što im sami ponekad nismo do kraja lojalni.

Priča o Ustavnom zakonu i jamstvima nacionalnih manjina u Hrvatskoj po meni treba ostati naša, priča u kojoj ćemo prepoznati što nam Ustav želi reći kada kaže da nacionalne manjine čine bogatstvo našeg društva i da ćemo, ako smo imalo mudri, to bogatstvo očuvati i iskoristiti ga za dobrobit svih. To je naš izazov, a Hrvatska ima priliku odgovoriti na njega i biti primjer kako bi se neke stvari trebale ili ne bi trebale raditi. Uostalom, zaštita pluralnosti društva, ideje da je raznolikost naša prednost, a ne prijetnja, usko je vezana uz vrijednost mirotvorstva koju smo spominjali na početku ovog razgovora. Kada nestane mira, nestaju i temeljna prava. To danas vrlo dobro vidimo u određenim dijelovima Europe, prije svega u Ukrajini koja se našla pod brutalnom agresijom, i onome što se događa na Bliskom istoku, između Izraela i Palestine. Ljudska prava u tom slučaju ulaze u igru samo u smislu minimalne kontrole nastale štete.