Tridesetogodišnja Ann iz SAD-a pretrpjela je kap u moždanom deblu – strukturi smještenoj na dnu mozga gdje se spaja s leđnom moždinom, a ima ključnu ulogu za održavanje disanja, rada srca, regulacije krvnog tlaka, gutanja, treptanja... Moždano deblo omogućuje prijenos signala između mozga i tijela, služi kao centar za budnost i spavanje te koordinira pokrete i ravnotežu. Oštećenje moždanog debla može ozbiljno utjecati na osnovne tjelesne funkcije i dovesti do sindroma zaključanosti ili potpunog gubitka kontrole nad motoričkim funkcijama, dok svijest i kognitivne sposobnosti ostaju očuvane. Upravo to se dogodilo i Ann – sindrom zaključanosti (locked-in syndrome).
Bila je potpuno svjesna svega oko sebe, ali osim očima, drugačije to nije mogla pokazati: paralizira mišića lica i drugih važnih za proizvodnju govora onemogućila joj je komunikaciju. Spas za Ann dogodio se kad je čula za istraživanja u području sučelja koja spajaju mozak s kompjuterima – tzv. brain-computer interfaces, u nastavku BCI – koja su se u to vrijeme provodila na Sveučilištu u Kaliforniji – San Francisco i Berkeley. Na ljeto prošle godine iz njihove je suradnje proizašao veliki rad objavljen u časopisu Nature na temu "neuroproteze". Ona premošćuje oštećene dijelove mozga i omogućava slanje signala do mišića lica koje softver prepoznaje i pretvara u glasove. Apsolutno čudo, i medicine i tehnologije: medicinsko pomagalo koje čita misli i omogućava teško ozlijeđenim i paraliziranim pacijentima da se izraze.
No, neuroproizvodi iz područja BCI-ja, osim medicinske imaju i nezamislivo široku komercijalnu primjenu. Iako, tada se ne zovu BCI (invazivni) nego BCM (neinvazivni) – brain-computer machines – to su nosive naprave (wearables) poput pametnih satova ili bežičnih slušalica (earbuds), a reklamirat će se kao hands-free pametna tehnologija. Apple već sada razvija earbudse koji će u sebi imati unaprijed programirane, odnosno dekodirane vizualne i verbalne obrasce i koji će uz pomoć elektroencefalografije (EEG), tj. samo na temelju čitanja moždanih valova moći otvoriti npr. WhatsApp, pisati i slati poruke kome god želimo. Apple najavljuje da će se ta tehnologija naći na tržištu za pet godina.
Istovremeno, META, odnosno Facebook, razvija hardver za virtualnu i augmentiranu stvarnost koja će prilagođavati igre našim mislima, željama, potrebama i dr. Trenutno samo u SAD-u postoji 30 različitih kompanija – ne računajući tehnološke gigante – koje se bave neurotehnologijama. Tih 30 kompanija plus tech-giganti kontroliraju oko 40 posto globalnog tržišta neurotehnologija, prati ih Europa sa 30 posto, a iza njih je Azija, koja zaista brzo razvija to tržište te već sada ima 25 posto globalnog udjela.
Organizacija Neurorights u aprilu je objavila izvještaj od sto stranica o tome kako privatne kompanije koriste naše moždane valove. Od njih 30, samo jedna nije trgovala podacima moždanih valova, pri čemu trgovanje primarno znači marketing
Cijela priča naglog razvoja komercijalnog aspekta neuroznanosti počela je 2013. godine, tijekom mandata američkog predsjednika Barracka Obame i njegove inicijative BRAIN (Brain Research through Advancing Innovative Neurotechnologies). On je, motiviran tada aktualnim projektom ljudskog genoma, odvojio oko 100 milijuna dolara za početak projekta, a dugoročni cilj bio je da se iznosi financiranja postupno povećavaju kako bi se došlo do nekoliko milijardi dolara tijekom narednih desetljeća. Inicijativa je uključivala suradnju vladinih agencija poput Nacionalnog instituta za zdravlje (NIH), Nacionalne znanstvene zaklade (NSF) i Agencije za napredna istraživanja obrane (DARPA), kao i brojnih istraživačkih instituta i privatnih tvrtki.
Dok je u Europi udio u tržištu rezultat javnih ulaganja u javne znanstvene institucije, u SAD-u je početno ulaganje u to polje rezultiralo prelijevanjem u privatni sektor te je samo posredstvom NHI-ja u idućih pet godina uloženo pola milijarde dolara. Očekuje se da će globalno tržište do 2028. godine narasti na više od 25 i pol milijardi dolara. Cilj je bio, sjetimo se, nekoliko milijardi u deset godina u SAD-u, a izgleda da će u 15 godina globalno tržište narasti deseterostruko. Potražnja za inovacijama je neizmjerna: od pomoći u liječenju moždanih udara, epilepsije, Alzheimerove, Parkinsonove bolesti, shizofrenije, depresije, autizma itd., do spomenutih komercijalnih primjena u poljima mozga i govora te mozga i teksta.
I tu počinju moguće društvene zamke. Potencijalne prijetnje ljudskim pravima, privatnosti i slobodi mišljenja prvi su prepoznali neuroznanstvenici koji su najdulje u polju tih inovacija. Neki od danas najaktivnijih i najgorljivijih zagovornika strogih zakona za ograničavanje privatnih kompanija da raspolažu podacima iščitanima iz naših moždanih valova ujedno su pioniri tog polja. Među njima je npr. Rafael Yuste sa sveučilišta Columbia u SAD-u, koji je udario temelje za dekodiranje obrazaca signala u mozgu koji tvore koherentne misli, rečenice, slike itd., odnosno temelje za to da naučimo čitati misli uz pomoć EEG i fMRI signala.
Upravo je on Obami 2013. predložio BRAIN inicijativu, a 2024. je opet na braniku neuroznanosti sa svojom neprofitnom organizacijom Neurorights Fundation, koja diljem planete lobira za stroge zakone koji će svima zabraniti trgovanje podacima naših moždanih valova, odnosno našim mislima. Yuste je pionir u postavljanju etičkih standarda za neurotehnologiju, uvodeći pojam "neuroprava". To uključuje zaštitu privatnosti i integriteta mozga u kontekstu napretka u neurotehnologijama. Njegova inicijativa za neuroprava nastoji osigurati da tehnologije poput sučelja mozak-računalo ne ugroze osobnu privatnost i slobodu.
U aprilu ove godine Neurorights je objavio izvještaj od sto stranica o tome kako privatne kompanije koriste naše moždane valove. Od njih 30, samo jedna nije trgovala podacima moždanih valova, pri čemu trgovanje primarno znači marketing. I tu smo opet pred još jednom bitkom sa prodajom privatnih podataka oglašivačima. No, prvo moramo objasniti kako se to točno čitaju naše misli, da bismo razumjeli da čvrsto stojimo u realnopostojećim kategorijama, a ne onima iz znanstvene fantastike.
Podaci moždanih valova odnose se na informacije koje opisuju električne aktivnosti mozga, mjerene u obliku valova. Oni se obično prikupljaju pomoću elektroencefalografije (EEG) i kategoriziraju se prema frekvenciji u različite vrste moždanih valova, od kojih svaki predstavlja različita stanja aktivnosti mozga. Analiza podataka moždanih valova koristi se u neuroznanosti, medicini, pa čak i tehnologijama poput sučelja mozak-računalo, za istraživanje stanja svijesti, kognitivnih funkcija i za dijagnosticiranje neuroloških poremećaja. Svaka metoda snimanja mozga ima svoje specifičnosti.
Najrealnija opasnost je to što "nosiva" neurotehnologija prema nekim istraživanjima može poboljšati performanse naših sinapsi i za 40 posto. To znači da je vrlo realan scenarij u kojem će netko kome će takva naprava biti priuštiva, u školi ili na studiju imati prednost u odnosu na nekoga kome neće
EEG izvrsno hvata vremensku dimenziju elektronskih signala dok se odbijaju o lubanju. Pritom bilježi pozitivan ili negativan naboj, vrijeme kretanja signala i frekvenciju koja odgovara nekom od valova. Unutar svake od tih frekvencija, određeni herzi kodiraju različite procese. Funkcionalni MRI preko zasićenosti mozga kisikom i kalcijevih iona hvata točno mjesto u mozgu gdje se nešto događa. Budući da je put oksigenacije (BOLD signal) znatno sporiji od EEG signala, nije moguće koristiti samo fMRI za semantičko dekodiranje. No, još 2011. godine Shinji Nishimoto i suradnici naučili su kompenzirati sporost BOLD signala koristeći "filtere energetske aktivnosti pokreta". To znači da se mjere promjene u intenzitetu svjetlosti uzrokovane kretanjem objekata ili scena u videoisječcima (pri čemu je pogled fiksiran na jednu točku koja mijenja boju četiri puta u sekundi).
Te promjene mogu se interpretirati kao promjene u energiji. Filtri za kretanje analiziraju razlike između uzoraka slika u vremenu (pokreti objekata, promjene u teksturi, brzini i intenzitetu svjetla), omogućujući prepoznavanje i interpretaciju dinamičnih elemenata u mozgu. Koriste se dakle za ekstrakciju dinamičkih informacija u vizualnim podražajima. Suvremena istraživanja o kojima ovdje govorimo koriste podatke dobivene iz prethodnih studija koje su već pokazale "gdje" u mozgu i "kada" se nešto događa, te ih kombiniraju sa Bayesovim statističkim modelima i WordNetom (suvremeni način prikaza semantičkih kategorija i odnosa sinonima, antonima, hiponima, hiperonima, stereotipova, prototipova itd.), a kako bi dobili točne analitičke podatke.
Naravno, tehnološka ograničenja su i dalje prisutna. Kao prvo, najbolje magnetske rezonance tek su u posljednje dvije godine uspjele uhvatiti nešto manje od tri voksela mozga, trodimenzionalnih piksela koji bi u kontekstu mozga trebali označavati jedan milimetar kubni. Broj neurona u jednom milimetru kubnom može pritom varirati ovisno o dijelu mozga, no uglavnom se uzima od 10.000 do 50.000, iako u malom mozgu može biti i veći. Ako pritom znamo da svaki neuron ima jednu ili više funkcija, nužno je dekodiranje tih signala limitirati negativnim vrijednostima koje ograničavaju vrijednost u negativnoj relaciji s okolinom.
Funkcionalni MRI ne može točno odrediti koji neuron što radi, jer u najboljem slučaju odjednom snima od 30 do 150 tisuća neurona. Stavimo li to npr. u red veličine svemira, najbolje funkcionalne magnetske rezonance snimaju "galaksije", a nama treba "teleskop" koji će snimiti jedan pojedini planet. Poprilično je impresivno kako neuroznanstvenici doskaču tehnološkim ograničenjima i dekodiraju misli kombiniranjem metoda snimanja mozga: prostorno (fMRI), vremenski (EEG) i dinamično (filtre energetske aktivnosti pokreta) sa statističkima i lingvističkima. S obzirom na ta ograničenja, još je impresivnija točnost dekodiranja misli – npr. konkretnih imenica i bilo kakvih osnovnih značenja, dok je nešto teže točno snimiti apstraktne pojmove ili prijelazne glagole. Ipak, usprkos ograničenjima, mi smo svega pet godina daleko od prvih naprava koje ćemo nositi kao kapu na glavi, slušalice ili sat na ruci, a koje će nam čitati misli. Nebo stvarno nije granica. No, što to znači za društvo?
Neurorights i Rafael Yuste te Jared Genser i organizacija Global Brain Data klasificirali su pet neuroprava: mentalnu privatnost, osobni identitet, slobodnu volju, zaštitu od predrasuda i jednak pristup mentalnim augmentacijama, oko kojih u suradnji s brojnim američkim pravnicima, ali i stručnjacima iz Europske unije za GDPR, grade zakonske prijedloge za njihovu zaštitu. S tim su ciljem prikazali pet scenarija noćnih mora njihova kršenja. Neki od njih su korištenje čitanja misli u policijskim ispitivanjima, kao i savršeni detektor laži, zatim izumi strojeva koji zatvorenicima ili osumnjičenicima za kršenje zakona šalju snažne i bolne elektrošokove.
Potom, tu je u kontekstu osobnog identiteta realna mogućnost po kojoj će roditelji prepoznati homoseksualnost svoga maloljetnog djeteta i uz pomoć "nosivih" strojeva moći pokušavati mijenjati ponašanje i impulse djece. Na to se nadovezuje i ideja "dizajnirane osobnosti", no najrealnija opasnost je ona za koju postoji najmanje razumijevanja, a to je da takve "nosive" naprave prema nekim istraživanjima mogu poboljšati performanse naših sinapsi i za 40 posto. To znači da je vrlo realan scenarij u kojem će netko kome će takva naprava biti priuštiva, u školi ili na studiju imati prednost u odnosu na nekoga kome neće. I tu smo u problemu.
Tu tek dolazimo do neinvazivne i nadasve neregulirane komercijalne primjene BCM-ova. Posljednjih godina u nekoliko svjetskih saveznih parlamenata (jedna država u Brazilu, Kolorado i Kalifornija) i nacionalnih (Čile), doneseni su Zakoni o zaštiti moždanih podataka i neuroprava. Čileanski parlament je izglasavajući ovaj zakon prvi put u povijesti jednoglasno glasao, no ne treba se prerano veseliti. Originalni zakonski prijedlog izmijenjen je i ima rupe u području sankcioniranja manipuliranja mislima ili neurohakiranja, što može biti značajan problem u budućnosti. Također, prodaja podataka oglašivačima uređena je kao prihvaćanje marketinških kolačića na internetskim stranicama.
Podaci se mogu prodavati uz našu privolu, pri čemu je vrlo lako zamisliti da početak upotrebe bilo koje nosive naprave započinje prihvaćanjem "uvjeta poslovanja" čime će vas kompanije automatski moći "privoljeti" na dozvolu. Zakon u Koloradu svrstao je neurotehnologije među proizvode široke potrošnje, što može stvoriti rupe u zakonu baš u području prodaje podataka oglašivačima. To pak znači zloupotrebu neurotehnologije u nenamjenskim, potencijalno štetnim područjima. U svemu tome, sva medicinska primjena ostaje znatno više regulirana jer se vodi po drugim pravilima.
U europskom kontekstu, iako je GDPR zasad nepromjenjiv jer je krhak i ovisi o volji svake pojedine zemlje članice, Unija se prosto dosjetila neuropodatke svrstati u kategoriju osjetljivih osobnih podataka, kao što su biometrijski ili medicinski podaci, što je puno rupa koje će bilo koji dobar odvjetnik prepoznati. Nadajmo se stoga da borba protiv tog novog kapitalističkog oblika parazitiranja na nama neće pasti samo na leđa LGTB+ zajednice u konzervativnoj sredini kao što je Europa. Jer, šanse su velike da će upravo ta društvena grupa prva osvijestiti opasnosti neregulirane neurotehnologije. Na kraju, budimo oprezni, ne možemo se protiviti svim aspektima tih tehnologija jer one ujedno mogu biti potencijalno rješenje za brojne neurološke i psihološke poteškoće. Stoga tehnologija da, ali regulirana s obzirom na potrebe društva, a ne tržišta.
