Uzurpacija dijela pulskog Lungomara od privatnog investitora, tajkuna Dragana Šolaka, i njegovih servisera u lokalnoj vlasti koju predvodi gradonačelnik Filip Zoričić, polako zadobiva finalnu institucionalnu glazuru. Jasno, posrijedi je uzvišeni juridički kontekst.
Nakon višegodišnjih pritisaka građanske Inicijative za Lungomare i ogranka stranke Možemo! iz Pule, naime, Zoričić je morao odigrati nekakvu istaknutiju figuru za stjecanje dodatnog legitimiteta u procesu infamnog prepuštanja jednog komada gradske obale krupnom kapitalu. Pa, da bi dokazao kako se Grad Pula onomad ni uz eventualnu dobru volju nije mogao ubilježiti u vlasništvo nad spornim privatiziranim zemljištem, najprije je zatražio mišljenje zagrebačkog Pravnog fakulteta, onda i DORH-a. Dali su mu za pravo, jedan pa drugi, a to ustvari znači da su gradu odrekli rečeno pravo vlasničke ubilježbe. Jer, u ovom slučaju sve ide tako, postavljeno naglavce: Zoričiću odgovara da mu pravnici ospore mogućnost obrane javnog dobra.
Probat ćemo, gledano iz te bizarne naopake perspektive, pojasniti kako je to bilo moguće. Grad se mogao ubilježiti ako privatni posjed nije bio zasnovan na zakonskim temeljima, a onda bi i Šolakova investicija bila retroaktivno dovedena u pitanje. U protivnom, grad više nema upotrebljivih prava u tom slučaju, i Zoričić je opran od krivnje za pogodovanje. Investitor zatim može probati dalje forsirati gradnju svoje hotelčine tik uz priobalno javno šetalište. No gradonačelnik se fakultetu obratio zatajivši da vrijednost predmetnog terena uopće nije bila procijenjena. To bi inače značilo da zemljište nije ni smjelo biti privatizirano. A kasnije se i DORH prislonio uz mišljenje u korist privatnika, jer su mu tobože promakla upozorenja aktivista na ništetnost privatizacijske procedure.
Zato sad i Šolak i Zoričić imaju čisto zgodnu odstupnicu. Za ostalo će se pobrinuti jatački im nastrojeni mejnstrim mediji u kojima će informacija o zatajenim detaljima jako teško dobiti istaknutije mjesto.
