Nicolás Maduro najavio je svoju inauguraciju kao izabranog predsjednika Venezuele za 10. siječnja, u skladu s člankom 231. Ustava. Izbori za mandat od šest godina održani su 28. srpnja 2024. Na njima su nastupili Maduro i kao opozicijski kandidat Edmundo Gonzáles, pošto je vodeća kandidatkinja opozicije María Corina Machado, još 2023. godine, sudskom odlukom ostala bez pasivnog izbornog prava.
Prema službenim podacima, Maduro je pobijedio osvojivši 51,95 posto, a Gonzáles 43,18 posto glasova. Brojni promatrači – na primjer Carterov centar – proglasili su da izbori nisu udovoljili međunarodnim standardima izbornog postupka. Organizacija američkih država odbacila je rezultate, a Ujedinjeni narodi izjavili su da je proglašavanje pobjednika bez prethodno objavljenih rezultata u tablicama "bez presedana". Zašto nisu objavljeni? Prema Madurovu obrazloženju, na dan je izbora internetska stranica Nacionalnog izbornog vijeća doživjela snažan informatički napad iz inozemstva (ta stranica još uvijek nije dostupna), ali su rezultati spašeni. Opozicija je objavila svoje rezultate, prema kojima je pobijedio Gonzáles, s otprilike 63 do 65 posto glasova.
Izvana su ubrzo stigle različite reakcije. Prvi je službeno objavljene rezultate osporio čileanski predsjednik Gabriel Boric, potom i ekvadorski predsjednik Daniel Oboa. Iz Argentine je posebno oštro reagirao Javier Milei, koji je usput prozvao Madura i diktatorom. Američki državni tajnik Anthony Blinken prvo je izrazio sumnju, a tjedan dana potom izjavio da postoje "jasni dokazi" da je Gonzáles pobijedio. Predsjednici Meksika, Brazila i Kolumbije nisu priznali izbore, ali ih nisu ni okvalificirali prijevarom, tražeći ponovo prebrojavanje i objavu izbornih zapisnika. Caracas je to najprije obećao, potom se oglušio, smatrajući da je dovoljno to što je venezuelanski Vrhovni sud potvrdio rezultate.
SAD, Europska unija i deset latinoameričkih zemalja odbacili su odluku suda kao nevjerodostojnu. Dio država priznao je Madura kao predsjednika, uključujući Kinu, Rusiju, Iran, Sjevernu Koreju i Kubu. Mjesec dana nakon izbora izdan je uhidbeni nalog protiv Gonzálesa, zbog "zloupotrebe funkcije, falsificiranja javnih isprava, poticanja na kršenje zakona, zavjeru i zločinačko udruživanje". Budući da je zatražio politički azil u španjolskoj ambasadi, ubrzo je i otputovao u Madrid. Nedavno je objavio će otići u domovinu kako bi on stupio na dužnost 10. siječnja, dok režim podsjeća da je uhidbeni nalog još na snazi. Prethodnih je dana putovao u više latinoameričkih zemalja, ali i u SAD, tražeći podršku.
Opozicija uspoređuje Madurovu vladavinu s vladavinom Bašara al-Asada i pokušava ga srušiti pozivanjem vojske i policije da se pobune. A upravo su Polícia Nacional Bolivariana i Fuerza Armada Nacional Bolivariana, Nacionalne bolivarske oružane snage (zemlja je 1811. pod vodstvom Simóna Bolívara proglasila neovisnost od Španjolske), baza na koju su se uspješno oslanjali i nekadašnji, također osporavani predsjednik Hugo Chávez i sada Nicolás Maduro. Pritom se opozicija poziva na vanjsku podršku koju je Gonzáles dobio. Kao izabranog ga predsjednika priznaju na primjer SAD, Argentina, Urugvaj, Dominikanska Republika i Peru.
U utorak je boravio i u SAD-u, gdje su ga primili predsjednik Joe Biden i predstavnici buduće vlade predsjednika Donalda Trumpa. Istoga je dana Čile povukao svoga ambasadora iz Caracasa, pridružujući se tako Paragvaju, Peruu i Argentini, koji su to već učinili. Nakon niza godina ekonomske krize, hiperinflacije i političkih previranja, prošlogodišnji su izbori smatrani prilikom za potencijalne promjene u smjeru kretanja zemlje, obilježene međunarodnim sankcijama, optužbama za kršenje ljudskih prava i masovnim iseljavanjem stanovništva. A oni su dodatno produbili političke podjele, s neizvjesnom budućnošću za demokratske procese i ekonomski oporavak zemlje.
