Svake godine za vrijeme održavanja UN-ove konferencije o klimatskim promjenama (COP) borbeniji aktivisti te samite opisuju kao festivale hipokrizije na kojima političari daju prazna obećanja, a predstavnici poslovne, odnosno zagađivačke zajednice, koriste svoju ekonomsku moć kako bi sabotirali donošenje iole smislenih odluka.
Na nedavno završenom ovogodišnjem COP-u u egipatskom ljetovalištu Šarm el Šeik, preciznije na njegovim marginama odvio se omanji igrokaz koji je tu hipokriziju uzdignuo na višu razinu i u političkom i u ekološkom smislu. Tamo su, naime, novinari uhvatili francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, američkog specijalnog izaslanika za klimu Johna Kerryja i portugalskog premijera Antónija Costu u rukovanjima i srdačnim razgovorima s Nicolásom Madurom, predsjednikom naftom bogate Venezuele kojega zapadne zemlje već godinama uopće ne priznaju za predsjednika države već ga, naprotiv, pokušavaju svrgnuti s te funkcije.
Sjedinjene Države pružale su podršku opoziciji u pokušaju puča u Venezueli, a za "privremenog predsjednika" države još od 2019. smatraju vođu opozicije Juana Guaidóa
Sjedinjene Države u nekoliko su navrata pružale podršku tamošnjoj opoziciji u pokušaju puča u Venezueli, a za "privremenog predsjednika" države još od 2019. smatraju vođu opozicije Juana Guaidóa. Unatoč tome, a zahvaljujući ratu u Ukrajini, otpadnik Maduro odjednom je postao poželjan partner do mjere da mu je čak i bivši američki državni tajnik Kerry pružio ruku.
Emmanuel Macron Maduru je rekao da bi "volio s njim duže popričati", na što mu je Maduro uzvratio pitanjem "Kad ćete nas posjetiti?" Macron je Maduru uvijeno sugerirao da prethodno sredi situaciju kod kuće, odnosno da njegova vlada nastavi pregovore s opozicijom koji se vode u Meksiku, a čiji je primarni cilj da se 2024. provedu izbori uz prisustvo međunarodnih promatrača.
Macron je Madura oslovio riječju "predsjedniče" iako je donedavno vođu opozicije Guaidóa nazivao "privremenim predsjednikom". Ovakav zaokret u skladu je s odlukom Evropske unije iz siječnja prošle godine, kada je odlučeno da se Guaidóv status degradira nakon je na izborima mjesec dana ranije izgubio funkciju predsjednika parlamenta.
Iako EU te izbore ne priznaje kao poštene i slobodne, čini se da su se evropski dužnosnici ipak pomirili s neuspjehom da se riješe Madura, pa Guaidóa srozali na razinu "privilegiranog sugovornika". Time je opozicijski pučist izgubio ne samo status i pristup visokim evropskim dužnosnicima, već i pristup državnim financijskim sredstvima koje su evropske vlade konfiscirale.
Macronovo iznenadno zbližavanje s političarom koji je praktički do jučer bio okružen sanitarnim kordonom ideološke demonizacije i ekonomskih sankcija, interpretira se u kontekstu venezuelanske nafte, odnosno činjenice da si je Evropska unija zadala rok da 5. prosinca uvede potpunu zabranu uvoza sirove nafte iz Rusije, pa je sada u frenetičnoj potrazi za alternativnim izvorima.
Deforestacija amazonske prašume u Venezueli zbog stoke (Foto: Wikimedia Commons)
S druge strane, susret Madura i Kerryja u Egiptu glasnogovornik američkog Ministarstva vanjskih poslova relativizirao je rekavši da je u pitanju bila "neplanirana interakcija". To je u skladu s odlukom američke vlade da Guaidóa i dalje smatra i odnosi se prema njemu kao prema "privremenom predsjedniku".
Nicolás Maduro na vlast je došao 2013., nakon smrti socijalističkog i eksplicitno antiamerički, odnosno antiimperijalistički nastrojenog predsjednika Huga Cháveza. Njegovu je vladavinu karakteriziralo prilično uspješno provođenje niza socijalnih programa usmjerenih na smanjenje siromaštva i nejednakosti, a ti su programi bili pogonjeni povoljnim okolnostima na tržištu nafte i djelomičnom nacionalizacijom industrije i prirodnih resursa. Madurova vladavina znatno je korumpiranija, a država je praktički kolabirala, no deklarativno ne odstupa od čavističkih principa u skladu s kojima je 2017. formirana ustavotvorna skupština koja je trebala izraditi novi ustav. Budući da je ustavotvorna skupština trebala zamijeniti parlament, u kojemu je većinu imala opozicija, na sljedećim izborima opozicija je pozvala na bojkot, pa je Maduro osvojio i drugi mandat. Službena inauguracija održala se u siječnju 2019., no opozicija je ustrajala u osporavanju legitimnosti Madurove pobjede. Uslijedili su protesti, a dva tjedna kasnije Juan Guaidó izveo je svoj slavni performans proglasivši se na ulici "privremenim predsjednikom".
Guaidó je u tome dobivao intenzivnu podršku tadašnjeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnosti Johna Boltona i potpredsjednika države Mikea Pencea, a ubrzo zatim pedesetak mahom zapadnih i desničarskih latinoameričkih vlada priznalo je Guaidóa za privremenog predsjednika Venezuele.
Ilegalno rudarenje zlata na amazonskim područjima Venezuele razmahalo se do te mjere da je rezultiralo masovnom devastacijom okoliša, ubojstvima starosjedilačkih aktivista i epidemijom malarije
Vlada tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa Venezueli je nametnula ekonomske sankcije i zaplijenila imovinu, a britanska središnja banka strane rezerve, što je sve zajedno rezultiralo humanitarnom krizom. Usto, pod krinkom dostave humanitarne pomoći mjesec dana kasnije ponovno je pokušan puč, zamišljen tako da se na granici s Kolumbijom, gdje je trebala biti izvršena dostava, isprovocira sukob koji bi eskalirao i poslužio kao razlog za širu vojnu intervenciju. Nešto manji, također neuspješni pokušaj državnog udara dogodio se i dva mjeseca kasnije, nakon čega su se opozicijski vođe podvijena repa razbježali po stranim državama i ambasadama.
U siječnju ove godine jedan umirovljeni general vojske Venezuele na suđenju u New Yorku posvjedočio je da je u Kolumbiji sudjelovao u pripremama za puč protiv Madura, kao i da je imao ugovor s Guaidóom i "njegovim američkim savjetnicima" da se isprovocira sukob na tlu Venezuele.
Taj bivši general Cliver Alcalá jedan je u nizu visokih dužnosnika Venezuele, uključujući i samog Madura, protiv kojih je američko državno odvjetništvo podignulo optužnicu zbog "narkoterorizma". Optužnica ih tereti za pokušaj prebacivanja 250 tona kokaina u Ameriku, u sklopu čega je Trumpov državni tužilac William Barr čak raspisao tjeralicu za Madurom vrijednu 15 milijuna dolara.
Unatoč svim tim događajima, kao i sadašnjim umanjivanjem značaja susreta Madura i Johna Kerryja u Egiptu, vlada predsjednika Joea Bidena već neko vrijeme radi na tihoj normalizaciji odnosa s Venezuelom, pa se u ožujku dogodio susret visokih delegacija dviju vlada. Razgovaralo se o labavljenju sankcija pod uvjetom da se održe nadzirani izbori, a tom je prilikom dogovorena i šest mjeseci kasnije realizirana razmjena zatvorenika. Maduro je iz zatvora pustio sedmoricu Amerikanaca, petorica od kojih su osuđeni za pronevjeru, a bili su zaposlenici naftne kompanije Citgo. Kompanija je u vlasništvu venezuelanske državne naftne kompanije PDVSA, ali joj se sjedište nalazi u američkom gradu Houstonu. SAD je pak oslobodio dvojicu nećaka Madurove supruge, koji su tamo osuđeni također zbog "narkoterorizma".
Virgilio Trujillo Arana (Foto: OrpiaAmazonas)
Kako je početkom listopada objavio Wall Street Journal, Bidenova vlada odlučila je razmotriti labavljenje sankcija protiv Venezuele kako bi time američkoj naftnoj kompaniji Chevron omogućila da tamo ponovno pokrene proizvodnju nafte. Prema podacima američke agencije za energiju EIA, venezuelanska proizvodnja nafte srozala se sa oko 2,5 milijuna barela dnevno prije uvođenja sankcija na 0,8 milijuna barela 2019., a sljedeće godine na samo 300 tisuća barela dnevno. Pritom je u periodu prije sankcija najveći uvoznik bio upravo SAD, koji je kupovao otprilike trećinu proizvedenog.
Evidentno je stoga da je iznenadno približavanje visokih američkih i evropskih dužnosnika Madurovom režimu motivirano željom da ponovno dobiju pristup venezuelanskoj nafti. Zbog toga su oni koji su Maduru do jučer radili o glavi učas spremni zaboraviti na nedemokratske izbore, masovna kršenja ljudskih prava, humanitarnu katastrofu, narkoterorizam i ostale zamjerke zbog kojih su tamo poticali državni udar. No kako upozoravaju klimatski aktivisti, oni su evidentno spremni zaboraviti i zašto su uopće došli u Šarm el Šeik, pa nonšalantno pripremaju teren za nove dilove s fosilnim gorivima na mjestu na kojemu bi se trebalo odlučivati o odustajanju od istih.
Zbog toga su se ovih dana mogle pročitati kritike poput onih da je Nicolás Maduro "jedan od najgorih klimatskih zločinaca uopće". To je svakako pretjerana, ali ne i potpuno promašena kvalifikacija uzme li se u obzir podatak lokalne organizacije Clima 21 prema kojemu upravo Venezuela ima najbrže rastuću razinu uništavanja amazonske prašume od svih država kojima se ona prostire. Maduro i novi kolumbijski predsjednik Gustavo Petro u Egiptu su, doduše, najavili osnivanje fonda za zaštitu Amazonije. No da bi se ta zaštita zaista i realizirala Maduro bi trebao zaustaviti ilegalno rudarenje zlata na amazonskim područjima koje se razmahalo do te mjere da je rezultiralo masovnom devastacijom okoliša, ubojstvima starosjedilačkih aktivista i epidemijom malarije.
Maduro je 2016. godine za rudarenje otvorio prostor rudarskog pojasa oko rijeke Orinoco, površine više od 100 tisuća kvadratnih kilometara koji se proteže u Amazoniju i u kojemu se nalaze velike zalihe zlata i koltana. Iako je u samoj državi Amazonas rudarenje zabranjeno već više od 30 godina, ona graniči s pojasom Orinoco pa ilegalne rudarske aktivnosti prodiru sve dublje u prašumu. Država bi prema planovima trebala proizvoditi 80 tisuća kilograma zlata godišnje do 2025., no područjem faktički vladaju kriminalne bande i oružane skupine. Među njima su i razvojačene gerilske skupine iz Kolumbije, a najbrojniji su borci ljevičarske skupine Vojska nacionalnog oslobođenja (ELN), koja je u dobrim odnosima s Madurovim režimom.
Mediji navode i da je zajedno s njima u ilegalno rudarenje uključeno oko 300 tisuća ljudi koji se zbog ekonomskih sankcija suočavaju sa siromaštvom i nestašicom hrane.
U posljednjih osam godina u Venezueli zabilježena su 32 ubojstva aktivista za zaštitu okoliša koji su ujedno i pripadnici autohtonih amazonskih naroda. Najrecentnije je ubojstvo Virgilija Trujilla Arane, osnivača i koordinatora starosjedilačke teritorijalne garde na području bazena Orinoco. Trujillo je ubijen s tri metka u glavu, nakon čega su napadači pobjegli vozilom koje ih je čekalo u blizini. Prijetnje je prijavljivao od veljače, kada je osnovao skupinu za obranu prašume. Na ubojstvo je reagirao i Ured visoke povjerenice za ljudska prava Ujedinjenih naroda, zatraživši od vlade Nicolása Madura da uspostavi kontrolu nad rudarskim aktivnostima kako bi se one provodile u skladu s međunarodnim standardima za zaštitu okoliša i starosjedilačkih naroda.
