U ponedjeljak, 11. rujna čileanski predsjednik Gabriel Boric predvodio je obilježavanje okrugle godišnjice vojnog udara kojim je prije 50 godina tamošnja desnica uz pomoć SAD-a svrgnula marksističku vladu predsjednika Salvadora Allendea, za čim je uslijedila 17-godišnja vojna diktatura Augusta Pinocheta. Centralni događaj komemoracije održan je na mjestu zločina, u predsjedničkoj palači La Moneda u kojoj je puč izvršen, a Allende počinio samoubojstvo. Na drugim lokacijama Santiaga održavali su se čitanje poezije, koncerti i paljenje svijeća na gradskom stadionu, koji je Pinochetov režim koristio kao sabirni centar za provođenje torture nad političkim protivnicima.
Svečanosti u La Monedi prisustvovali su predsjednici Meksika, Kolumbije, Bolivije i Urugvaja, a Boric je dan ranije, kao prvi predsjednik od Pinochetovog silaska s vlasti 1990. godine, sudjelovao u komemorativnoj povorci za žrtve režima. Događajima se nisu pridružili predstavnici parlamentarne desnice, koalicije Chile Vamos. Koalicija je ranije odbila potpisati Boricevu deklaraciju kojom se osuđuju masovna kršenja ljudskih prava u vrijeme vojne diktatore i poziva na "obranu demokracije od autoritarnih prijetnji". Dokument su nazvali "pristranom interpretacijom povijesti".
State Department i CIA deklasificirali su dva dokumenta koja odgovaraju na dosad navodno nejasnu dilemu – je li tadašnji američki predsjednik Nixon znao da se u Čileu sprema puč. U pitanju su "povijesno najvažniji dokumenti o puču koji su dosad nedostajali"
Politička polariziranost današnjeg Čilea bila je u vrijeme komemoracije vidljiva i na ulicama: prosvjednici na rubovima grada blokirali su prolaz vozilima, u neredima je bilo ozlijeđenih, a vandalizirani su predsjednička palača i groblje na kojemu je obilježje žrtvama. Boric je uoči obljetnice predstavio i nacionalni plan potrage za nestalima u vrijeme diktature koji uključuje centralizaciju sudskih spisa i arhiva sada razasutih po različitim agencijama, njihovu digitalizaciju i jačanje državne forenzičke agencije u kojoj se nalazi nešto manje od 900 DNK uzoraka koje treba usporediti s još nepronađenim ostacima.
U vrijeme Pinochetove vladavine, kazuju službene statistike, 200 tisuća ljudi pobjeglo je iz zemlje, ukupan broj žrtava egzekucija, torture i nestanaka premašuje 40 tisuća, a za polovicom od 3.216 nestalih još se traga. Boricev plan prva je sveobuhvatna državna inicijativa za rješavanje pitanja nestalih nakon završetka Pinochetovog režima. Dosad su to samostalno činile obitelji žrtava protestima, pritiscima na institucije, pa i štrajkanjem glađu, a nekima od njih trebalo je gotovo 50 godina da dočekaju sudsku presudu protiv ubojica bližnjih. Pinochet je naime sam otišao s vlasti 1990. godine, no zapovjednik vojske ostao je sve do 1998.
Do 2002. bio je doživotni senator, a umro je četiri godine kasnije, u svojoj 92. godini u vojnoj bolnici u Santiagu, okružen članovima obitelji. Nikada nije odgovarao za zločine, osim što je 17 mjeseci proveo u pritvoru u Londonu po nalogu španjolskog suca Baltasara Garzóna. Španjolska optužnica, podignuta zahvaljujući pravnom konceptu univerzalne jurisdikcije, sadržavala je optužbe za zločine protiv čovječnosti i genocid, no tadašnja laburistička britanska vlada, unatoč protestima međunarodnih organizacija za ljudska prava, zabranila je Pinochetovo izručenje u Španjolsku zbog navodno lošeg zdravstvenog stanja, pa se diktator u ožujku 2000. vratio kući.
"Pravda je prespora. Ovo nije usluga obiteljima, već dug države cijelom društvu", rekao je Boric prilikom predstavljanja plana potrage za nestalima, prve takve inicijative nakon desetljeća tijekom kojih su sudovi bili paralizirani zakonom o amnestiji iz Pinochetove ere, koji je onemogućavao progon počinitelja.
Allendeovo naslijeđe 50 godina nakon puča i dalje je živo, no živo je i naslijeđe Pinocheta. Anketa iz svibnja pokazala je da čak 36 posto ispitanih smatra da je vojna hunta Čile "oslobodila od marksizma", što je najviše u posljednjih 28 godina
Od 2000. godine Vrhovni je sud donio 640 presuda, a 17 specijalnih istražnih sudaca istražuje još oko 1500 slučajeva. Velik broj ostataka nestalih vojska je uništila još potkraj 1970-ih bacanjem tijela u ocean i vulkane, pa se mnoge obitelji mogu nadati da će biti pronađeni tek fragmenti kostiju ili komadići odjeće, ili da će još uvijek živi nižerangirani agenti, doušnici i kolaboracionisti u dubokoj starosti biti skloniji otkriti lokacije masovnih grobnica.
Čileanska vojska, naime, znatan je dio dokumentacije o zločinima tijekom diktature prebacila na mikrofilmove koje je uništila 2000-ih, a vojni vrh i dandanas ne surađuje sustavno na otkrivanju zločina, izuzev u slučajevima kada od suda dobije takav nalog. Kongresnica Lorena Pizarro, zastupnica Komunističke partije Čilea i kći jednog od tadašnjih lidera KP koji je nestao potkraj 1976., rekla je tim povodom da čileanska vojska i dalje ima informacije o nestalima i da bi se "svi zajedno napokon trebali prestati pretvarati da te informacije ne postoje".
I dok čileanska vojska krije dokaze o zločinima, američki State Department i CIA na traženje Borica deklasificirali su dva dokumenta koja odgovaraju na dosad navodno nejasnu dilemu – je li tadašnji američki predsjednik Richard Nixon znao da se u Čileu sprema puč. Objavu dokumenata Arhiva nacionalne sigurnosti administracija Joea Bidena prezentirala je kao zalog za buduće dobre odnose Washingtona i umjereno lijeve vlade predsjednika Borica, a u pitanju su, kako smatraju u toj istraživačkoj agenciji, "povijesno najvažniji dokumenti o puču koji su dosad nedostajali". Direktor programa Arhiva o Čileu Peter Kornbluh držanje ovih dokumenata u tajnosti 50 godina nazvao je travestijom i rekao da su "kritično važni dokumenti još uvijek pod oznakom tajnosti". Kao primjere naveo je okolnosti ubojstva Allendeovog diplomata Orlanda Leteliera u eksploziji autobombe u Washingtonu i ulogu CIA-e u formiranju Pinochetove tajne policije DINA-e koja je provodila torturu i egzekucije.
Što se tiče objavljenih dokumenata, u pitanju su dva brifinga, jedan iz 8. rujna 1973., a drugi iz 11. rujna, dana samog puča, koji dokazuju da je Nixon znao što je sve čileanska desničarska opozicija poduzimala u cilju svrgavanja Allendea. U prvoj depeši CIA Nixona obavještava da "postoje indicije da mornarički oficiri, zajedno s militantnim civilnim protivnicima, planiraju zajedničku protuvladinu akciju", te da Allende vjeruje da će vojska zatražiti njegovu ostavku i da njegove pristaše nemaju dovoljno naoružanja da joj se suprotstave. U drugoj depeši, na dan vojnog udara, CIA je Nixona obavijestila da je vojni vrh "sve više odlučan u namjeri da ponovno uspostavi politički i ekonomski poredak" i da mornarica u tome računa na podršku avijacije i policije.
Allende objavljuje nacionalizaciju rudnika bakra u rujnu 1971. (Foto: Wikimedia Commons)
Za razliku od ovih dokumenata, koji dokazuju ionako samorazumljivu tezu da je američki predsjednik znao da se u Čileu sprema puč, od ranije poznati dokumenti potvrdili su da je Nixonova administracija taj puč poticala tri godine prije nego što se on dogodio. U rujnu 1970., 11 dana nakon Allendeove pobjede na izborima, Nixon je tadašnjem direktoru CIA-e Richardu Helmsu naložio da "spasi Čile" orkestriranjem njegovog nasilnog svrgavanja. Iz tog razgovora datira i čuvena Nixonova naredba "neka čileanska ekonomija vrišti", koja je realizirana potezima poput onemogućavanja čileanskoj vladi pristupa dolaru i zatvaranja trgovinskih kanala. Američki ambasador redovito je u Santiagu okupljao biznismene, opozicijske političare i vlasnike medija, koji su zajedno razmatrali taktike za sabotažu Allendeove izborne pobjede.
Nakon Allendeove inauguracije Nixon je svome timu za nacionalnu sigurnost rekao da im je, ako postoji način da se Allendea makne s vlasti, "bolje da to učine", a poznato je i da je CIA provela niz tajnih operacija, od kojih je u jednoj otet i ubijen Allendeov glavni vojni zapovjednik, general Rene Schneider. U prvih pet godina 1970-ih osim u Čileu, američka vlada orkestrirala je i pomagala smjene režima u Argentini, Boliviji, Urugvaju i Peruu, a prije toga, 1964. i u Brazilu.
Kako u svom nedavnom osvrtu na puč u Čileu piše Institut za društvena istraživanja Tricontinental, program Allendeove koalicije Narodno jedinstvo od početka je američkoj vlasti bio trn u oku koji je nadilazio okvire njezinih interesa u Latinskoj Americi. U prvom programu koalicija je eksplicitno naznačila svoju antiimperijalističku orijentaciju, čija je prva konkretna realizacija bila nacionalizacija industrije bakra. Čile je u to vrijeme raspolagao s 20 posto svjetskih zaliha bakra, SAD je bio najveći svjetski uvoznik, a čileanski kongres već je krajem 1970. izglasao zakon o nacionalizaciji bez ikakve kompenzacije za dotadašnje američke vlasnike. Dan stupanja zakona na snagu proglašen je Danom nacionalnog ponosa.
Allende je potom započeo niz uspješnih i popularnih programa za smanjenje siromaštva i nejednakosti te je istovremeno nastojao širiti ideje čileanskog "društvenog laboratorija" diljem globalnog juga. Čile je 1971. postao članica Pokreta nesvrstanih, u Santiagu je održana UN-ova konferencija na kojoj se razmatrao "novi međunarodni ekonomski poredak", pa su u uredu Nixonovog državnog tajnika Henryja Kissingera zabrinuto konstatirali kako se Allende "sve više pozicionira kao vođa Trećeg svijeta".
Kapitalističke sile zbile su redove kako bi čileansku prijetnju svojoj globalnoj hegemoniji sasjekle u korijenu, za što su se nakon puča pobrinuli tako što su Čile pretvorili u poprište jednog drugog eksperimenta, ovog puta brutalne neoliberalne šok-terapije.
Allendeovo naslijeđe 50 godina nakon puča i dalje je živo, doduše više na ulicama nego u institucijama, no živo je i naslijeđe Pinocheta, istraživanja pokazuju čak i življe nego ikada posljednjih desetljeća. Anketa agencije Cerc-Mori iz svibnja, primjerice, pokazala je da čak 36 posto ispitanih smatra da je vojna hunta Čile "oslobodila od marksizma", što je najviše u posljednjih 28 godina. Da je puč uništio demokraciju u istoj anketi reklo je samo 42 posto ispitanih, najmanje od 1995. I predsjedniku Boricu rejting se smanjuje, a prošle godine većina Čileanaca odbila je na referendumu prijedlog novog ustava jer su ga smatrali pretjerano lijevo-radikalnim, te su izabrali novu ustavotvornu skupštinu koja je bitno konzervativnija.
Komentirajući ovakvo javno mnijenje, Marta Lagos iz agencije Mori rekla je da bi "u normalnoj zemlji normalna situacija bila da većina ljudi ne odobrava" vojno svrgavanje demokratski izabrane vlade, no u Čileu evidentno nije tako. Dapače, kaže Lagos, "Pinochet je vjerojatno jedini diktator u zapadnoj povijesti 20. stoljeća kojega i 50 godina kasnije cijeni između 30 i 40 posto stanovnika".
