Svega dvanaest dana nakon Pinochetovog državnog udara, 23. rujna 1973. u Santiagu je preminuo najglasovitiji čileanski pjesnik, nobelovac i jedan od najvažnijih književnika 20. stoljeća Pablo Neruda. To jest, tako bi mogla glasiti jedna umivena rečenica koja svojeg protagonista svodi na dezinficirani lektirni totem. Osim što je bio značajan pjesnik, Neruda je bio jedan od predvodnika međunarodne književne ljevice, dobitnik Staljinove nagrade 1953., zastupnik Čileanske komunističke partije u Senatu te Allendeov ambasador u Parizu. Stoga ne čudi da su okolnosti njegove smrti – službeno je umro od raka prostate – bile predmetom propitkivanja i sumnji. Višegodišnja nagađanja o Nerudinom ubojstvu od strane režima eskalirala su 2011. godine kada je, kako je prenio niz medija, njegov vozač Manuel Araya Osorio izjavio kako mu je Neruda na samrti povjerio da su mu doktori nekoliko sati ranije u trbuh ubrizgali neidentificiranu supstancu od koje mu se zdravstveno stanje pogoršalo. Komunistička partija je tada zatražila istragu, a početkom ove godine, nadomak 50. obljetnice Nerudine smrti, čileanskoj sutkinji Paoli Plaza konačno je dostavljen izvještaj o rezultatima višegodišnje forenzičke analize Nerudinih posmrtnih ostataka. New York Times, koji je dobio uvid u njegov sažetak, navodi kako je iz rezultata nemoguće donijeti nedvosmislen zaključak: znanstvenici jesu pronašli potencijalno opasnu bakteriju clostridium botulinum u Nerudinom zubu, za koju su utvrdili da je bila u njegovom tijelu u trenutku smrti, no nisu mogli sa sigurnošću zaključiti kako je tamo dospjela niti radi li se o toksičnom soju. Odluka o tretiranju slučaja kao ubojstva je sada na sutkinji Plaza, no čak i ako ona bude negativna, zaključuje NYT-ov Jack Nicas, neće zaustaviti daljnje spekulacije o Nerudinoj smrti.
Postoji nešto u toj neodredivosti Nerudinog kraja što je u skladu i s prividnom neodredivošću njegovog života. Malo je slučajeva koji nas poput Nerude podsjećaju da ne postoji neki definitivni, fiksirani lik pisca, nego da je uvriježena slika kojom raspolažemo uvijek rezultat neke kombinacije prekrajanja i brisanja, u skladu s ideološkim dominantama i trenutnim odnosima simboličke moći u borbi oko interpretacije. No, da bismo opisali tu činjenicu, ne treba uvijek posezati za odrednicama poput "slojevita" ili "kompleksna ličnost", čija prisutnost uostalom često smrdi na relativizaciju. U ključnom smislu, kada je riječ o Nerudi, nema ničeg slojevitog i kompleksnog u činjenici da je, prema vlastitom priznanju u posthumno objavljenim memoarskim zapisima "Priznajem da sam živio", krajem dvadesetih godina čuveni pisac, ljevičar i borac za obespravljene silovao sluškinju dok je bio diplomat na Šri Lanci. Premda je navedeno priznanje bilo javno dostupno desetljećima, dijelom šire rasprave – bar kada govorimo o odjecima u euroameričkim mainstream medijima – ono je postalo tek u jeku jačanja feminističkih pokreta sredinom 2010-ih.
Za ljevicu je to još jedan otrežnjujući poziv da neophodan otpor ideološkom steriliziranju vlastitih heroja ne smije za cijenu imati ignoriranje brojnih spornih, pa i stravičnih činjenica iz njihovih života. Slika kojom danas pretežito raspolažemo o Nerudi nedvojbeno je rezultat jedne distorzije koja izostavlja sliku pjesnika koji, kako piše Hans Magnus Enzensberger, "pesmom barata kao karabinom", koji je opjevao tragediju Španjolskog građanskog rata, koji se u jednoj svojoj pjesmi ekstatično utapa u kolektivnom subjektu "Staljinovih ljudi". U najširoj imaginaciji Neruda je sveden na pjesnika ljubavnih soneta, na izvor kičastih fotocitata na društvenim mrežama, deideologiziran i otrgnut od povijesti u čije je mijenjanje javno bio toliko duboko investiran. U tom pogledu, slika o Nerudi je rezultat sličnih procesa kojima su u našem kontekstu izloženi Krleža ili Goran. Isto tako, ona je otrgnuta od realnosti najmanje jednog ženskog života koji je privatno Neruda bio spreman poništiti. Činjenica je to koju ne smije zasjeniti istina o okolnostima njegove smrti.
