Nakon više od četiri desetljeća važećeg ustava koji je donesen u vrijeme diktature Augusta Pinocheta, Čileanci će 4. rujna na referendumu imati priliku izglasati novi prijedlog tog temeljnog dokumenta. Prijedlog predstavlja temelj za transformaciju Čilea u "socijalnu i demokratsku" državu koja će biti "višenacionalna, interkulturalna, regionalna i ekološka", kako piše u općim odredbama. Bit će i sekularna i višejezična, a svakom njezinom stanovniku garantiraju se prava na ekonomsku i socijalnu jednakost, rodnu ravnopravnost i svima dostupnu zdravstvenu zaštitu, stanovanje, obrazovanje i zdrav okoliš.

Novim bi se dokumentom trebala dokinuti hegemonija neoliberalnog ekonomskog modela koji je u Čileu kodificiran 1980. u vrijeme Pinocheta, ustavom na kojemu su radili i američki tržišni fundamentalisti iz Čikaške škole. U vrijeme Pinochetove vladavine drastično su srezana proračunska izdavanja za socijalne usluge i privatizirana javna poduzeća, a iako je Pinochet s vlasti otišao 1990. godine njegov ustav ostao je na snazi do danas. Čile je u međuvremenu postao jedna od ekonomski najnejednakijih država na svijetu, da bi danas njegovi stanovnici dobili priliku izglasati jedan od najprogresivnijih i najdemokratskijih ustava uopće.

Borba Čileanaca za novi ustav započela je 2019. godine višemjesečnim masovnim protestima u kojima su se milijuni ljudi pobunili protiv teških ekonomskih uvjeta života. Jedan od vođa protesta bio je studentski aktivist Gabriel Boric, koji je krajem prošle godine postao predsjednik države, a koji je u ljeto te godine izjavio da je Čile "bio kolijevka neoliberalizma, pa će biti i njegov grob".

Kako bi smirila proteste konzervativna vlada tadašnjeg predsjednika Sebastiána Piñere pristala je na zahtjev da se održi referendum o promjeni ustava, a tu je odluku u listopadu 2020. podržalo 78 posto birača. Formirana je raznolika ustavotvorna skupština u kojoj su zastupljeni radnici, žene, starosjedilački narodi, studenti i penzioneri, a čak 82 posto od 154 delegata izabranih za taj zadatak nisu nikada obnašali nikakvu javnu dužnost. Dvije trećine njih pripadaju političkom spektru lijevog centra, a mnogi su članovi novonastalih stranaka, dok su dvije stranke tradicionalne desnice u skupštini bile zastupljene sa samo 21 posto. Polovica mjesta bila je rezervirana za žene, 17 za pripadnike starosjedilačkih naroda, a prva predsjednica skupštine bila je Elisa Loncón Antileo, lingvistkinja i predstavnica naroda Mapuche.

Skupština je proizvela i u srpnju dostavila Boricu dokument koji se sastoji od 388 članaka, što ga čini jednim od najdužih u svijetu. No tome je prethodio mukotrpan proces pun opstrukcija, poput Piñerinog uskraćivanja sredstava, odugovlačenja procesa od strane desničarskih delegata i medijsko-političke kampanje dezinformiranja. Čile se trenutno suočava i s rekordnom inflacijom i poskupljenjima te zastrašivanjima da će ustavne promjene u vremenima krize dodatno usporiti investicije. Zbog svega toga do sredine kolovoza podrška prijedlogu srozala se na između 30 i 40 posto, dok je onih koji se protive nacrtu desetak posto više, pa je vrlo neizvjesno kakav će biti ishod referenduma.

Iako se u protestima i u kampanji koja je prethodila izradi prijedloga najveći naglasak stavljao na neoliberalni karakter ekonomije – što je sumirano u Boricevom aksiomu o Čileu kao kolijevci i grobu takve ekonomije – iz pomne analize može se zaključiti da bi novi ekonomski model trebao biti više reformistički nego revolucionaran u odnosu na dosadašnji. To i ne čudi kada se zna da je svaki predloženi članak trebao biti odobren dvotrećinskom većinom, pa se proces temeljio na dugotrajnim diskusijama i kompromisima, u skupštini bez većeg prisustva radikalne ljevice.

Elisa Loncón Antileo (Foto: biodiversidadla.org)

U ustavu se tako navodi da je obaveza države osigurati jednako sudjelovanje svih ljudi u ekonomskom životu zemlje te da država treba sudjelovati u ekonomskim aktivnostima kroz "različite oblike vlasništva, upravljanja i organizacije" i "u skladu s principima solidarnosti, ekonomskog pluralizma, proizvodne diversifikacije te društvene i solidarne ekonomije". Država je dužna "sprječavati i sankcionirati zloupotrebe tržišta", a "svi pokušaji poslovne koncentracije i drugih praksi koje onemogućavaju efikasno, pošteno i lojalno funkcioniranje tržišta smatrat će se ponašanjem koje je suprotno interesima društva".

Prijedlog novog ustava predviđa i dokidanje hegemonije neoliberalne ekonomije te navodi da država treba sudjelovati u ekonomskim aktivnostima kroz "različite oblike vlasništva i upravljanja " te "u skladu s principima društvene i solidarne ekonomije"

Socijalni karakter države ujedno je i najeksplicitnija lijevo orijentirana odrednica zamišljene čileanske ekonomije, no s druge strane postoji i niz članaka koji se bave konkretnim pitanjima a koji u odnosu na postojeće stanje ipak predstavljaju radikalan odmak.

Tako se, primjerice, u poglavlju o temeljnim pravima navodi da su obrazovanje i zdravstvo javno financirane usluge, dok su ta dva sektora danas privatizirana. Ustavom se priznaje "društvena funkcija rada", formirat će se "autonomno tijelo za efikasnu zaštitu radnika i sindikalnih organizacija", zabranjuju se svi oblici prekarnog rada, a svim radnicima jamči se pravo na kolektivno pregovaranje i štrajk, izuzev pripadnicima policije i vojske.

Svim radnicima jamči se i pravo na sudjelovanje u odlukama kompanija u kojima rade, a kućni rad i njega u domaćinstvu definiraju se kao ekonomske aktivnosti koje će biti uključene u formuliranje javnih politika.

Država, osim toga, priznaje i "društvenu, ekonomsku i proizvodnu funkciju" zadrugarstva, čiji će rad poticati i zakonima omogućiti međusobno udruživanje i autonomiju zadruga. Svakoj osobi jamči se i pravo vlasništva, no ne i nad resursima koje je "priroda učinila zajedničkima svim ljudima", a predviđa se i mogućnost eksproprijacije uz poštenu kompenzaciju.

Budući da je Čile jedina zemlja u svijetu u kojoj je tržište vode u potpunosti privatizirano, upravljanju i vlasništvu nad vodnim resursima posvećeno je cijelo jedno poglavlje ustava u formi "Statuta o vodi", koja se proglašava ljudskim pravom. Predviđa se i osnivanje Nacionalne agencije za vodu, koja će štititi vodne resurse i osiguravati da "ljudsko pravo na vodu, sanitaciju i ravnotežu ekosustava uvijek ima prednost" pred drugim upotrebama vode.

Na isti način regulirano je i vlasništvo nad "svim rudnicima i mineralnim tvarima, zalihama metalnih i nemetalnih tvari, fosilnih tvari i ugljikovodika, bez obzira na vlasništvo nad zemljom na kojoj se oni nalaze". Država nad tim resursima ima "apsolutnu, neotuđivu i trajnu vlast", čime bi se trebao razbiti postojeći korporativni monopol nad ovim resursima u zemlji koja je drugi najveći proizvođač litija u svijetu.

S obzirom na to da se već u preambuli Čile proglašava ekološkom državom, zaštiti prirode posvećen je značajan broj članaka, a priroda "ima prava" koja su država i društvo dužni štititi. Priroda "ima pravo na postojanje, regeneraciju, održavanje i obnovu njezinih funkcija i dinamičke ravnoteže, uključujući prirodne cikluse, ekosustave i bioraznolikost", a svatko tko učini štetu okolišu dužan je tu štetu, ne kompenzirati, već popraviti.

Budući da je Čile jedina zemlja u svijetu u kojoj je tržište vode u potpunosti privatizirano, upravljanju i vlasništvu nad vodnim resursima posvećeno je cijelo jedno poglavlje ustava u formi "Statuta o vodi", koja se proglašava ljudskim pravom

Pristup zajedničkim prirodnim dobrima mora biti omogućen svima, a privatno vlasništvo ne može se ostvariti nad vodom, teritorijalnim morem i plažama. Osnovat će se Ured pravobranitelja za prirodu i okolišni sudovi, čija je zadaća štititi prava prirode garantirana ustavom, pri čemu definicija prirodnih dobara obuhvaća more i morsko dno, obalu, ledenjake i močvare, geotermalne izvore, zrak i atmosferu, planine, zaštićena područja, prirodne šume i podzemlje.

Životinje su također obuhvaćene "posebnom zaštitom" države, koja je dužna osigurati im pravo na život bez zlostavljanja i promicati "obrazovanje temeljeno na empatiji i poštovanju".

Prvi sastanak tijela zaduženog za izradu nacrta novog ustava u lipnju 2021. (Foto: Cristina Dorador/Wikimedia Commons)

Uz ekologiju, značajan dio predloženog ustava obuhvaća identitetske politike, odnosno prava žena, starosjedilačkih naroda i rodnih manjina, pri čemu se ženama jamči najmanje 50-postotna zastupljenost u svim tijelima vlasti i javnih poduzeća te seksualna i reproduktivna prava među kojima je i donošenje "slobodnih, autonomnih i informiranih odluka o vlastitom tijelu". Država priznaje i štiti "obitelji u njihovim različitim oblicima" te sve "izraze i stilove života", a sve osobe imaju pravo na "slobodan razvoj i puno priznanje njihovih identiteta u svim oblicima i manifestacijama, uključujući spolne karakteristike, rodne identitete i izraze, imena i seksualne orijentacije".

Kada su u pitanju starosjedilački narodi, njima se jamče autonomija i samouprava, a država priznaje njihove tradicionalne institucije, nadležnosti i ovlasti. Dužna je osigurati njihovo sudjelovanje u administrativnim i zakonodavnim procedurama koje se na njih odnose te osigurati mehanizme za "repatrijaciju i restituciju" predmeta njihove kulture.

Budući da ustav predviđa teritorijalnu organizaciju države čije su temeljne jedinice politički, administrativno i financijski autonomne komune i regije, i stanovnicima starosjedilačkih teritorija garantiraju se iste takve ovlasti. Specijalnom teritoriju Uskršnji otok garantira se pravo na samoodređenje, a komunama i autonomnim regijama smještenima u pograničnim područjima dozvoljava se povezivanje s istim takvim zajednicama na teritorijima susjednih država.

Uz ljudska prava i slobode kao što su jednakost, zabrana diskriminacije, sloboda mišljenja, vjeroispovijesti i svjetonazora, dostojanstvena smrt, sloboda kretanja i okupljanja, pravo na azil, privatnost, digitalnu povezanost i informacijske tehnologije, za postpinochetovski Čile značajno je i da se ustavom garantira odšteta za sve žrtve kršenja ljudskih prava kao što su prisilni nestanci, tortura i drugi zločini protiv čovječnosti, a država je dužna čuvati povijesno sjećanje i omogućiti slobodan pristup povijesnim arhivima.

Ustavom se Čile definira i kao država u kojoj se demokracija prakticira na "direktan, participatoran, komunitaran i predstavnički način", a za pokretanje narodne referendumske inicijative potrebno je da je potpiše pet posto birača. Država ima zadaću sprječavati korupciju, između ostalog i tako što se ljudima koji su do četvrtog stupnja u krvnom srodstvu s nekim javnim dužnosnikom zabranjuje imenovanje u javnoj administraciji.

Od institucionalnih promjena jedna od najvažnijih je ukidanje senata iz dvodomnog parlamenta te integracija starosjedilačkih pravnih sustava u pravni sustav. Nacionalni sudovi dužni su priznavati odluke međunarodnih tribunala za ljudska prava "čak i ako su te odluke u suprotnosti" s odlukama nacionalnih sudova. Na polju međunarodnih odnosa Čile se u prijedlogu novog ustava definira kao država koja poštuje međunarodno pravo i samoodređenje naroda i neće intervenirati u pitanja koja su u domeni jurisdikcije drugih država.