Stigli smo u samo predvorje Anda!
Ispred nas se ispriječio visoki crni zid, poput preplanulih leđa umornog diva koji je za trenutak legao porebarke da bi se odmorio, ali i da bi nam zakratko zapriječio put prema Pacifiku. Slika je pomalo nestvarna i zastrašujuća: ovdje kao da prestaju sve ceste i sve pruge, a da dalje mogu samo ptice. Ovdje kao da je i vrijeme stalo.
Predjeli što ga stvaraju tamnosiva polja i gole padine planina iznad nas, došljacima veoma brzo postaju bliski i prisni iako oku i duhu treba vremena da se potpuno i do kraja srode s njima. Oskudna trava koja drhtavo treperi pod udarima oštrih planinskih vjetrova ima boju tkanja na ženskim pregačama. Rijeke i potoci ujutro su zeleni poput tek pokošene livade, u podne su modri jer im se na površina zrcali kristalno čisto nebo, a predvečer postaju tamnoplavi kao more pred buru. Sve dok sunce ne zađe za šiljate vrhove. A tada se ovdje sve mijenja: sve postaje zagonetno i – nečitko. I – što smo teško mogli pojmiti, jer smo upravo bili prispjeli iz bučne prašume – sve postaje jedna velika, ubojita tišina. Ona u čovjeku neodoljivo budi strah i zebnju jer se – kojeg li apsurda – čuje i osjeća kao nešto opipljivo.
Čim smo dospjeli do Anda mnogo toga se, gotovo sve, izmijenilo. Iza sebe smo ostavili jedan posve drukčiji svijet: zeleni beskraj argentinske prašume, ispunjen zlatnim jutrima i ljepljivom vlagom, na stotine kilometara divljine, nesagledivo prostranstvo mašte i realnosti u kojem je bujao život. A ovdje? Više nas, osim tišine, ništa ne prati: ni garoa, sitna tropska kiša koja pomalo podsjeća na naše kasnojesenske magle, ni najveća napast ovog podneblja – nebrojeni rojevi komaraca i drugi krvožedni insekti. Možda smo tek s dolaskom pod Ande, gdje je fauna prilično oskudna, na sebi najizravnije osjetili svu dramatiku poznatog prašumskog pravila: što je južnoamerička životinja manja, to je opasnija! U podnožju Anda dočekale su nas samo lame i njihov dobroćudni meket. Odahnuli smo jer ovdje više nema ni dubokog kašastog mulja u koji smo danima propadali i s kojim smo lijegali i ustajali, sporo napredujući prema sjeverozapadu, kroz Gran Chaco. Ukratko, promijenili smo ne samo krajolik, već i način života i razmišljanja. Stoga je među mnogima od nas, razumljivo, prisutna i stanovita sjeta: rastali smo se, uz ostalo, i od prekrasnog ptičjeg svijeta koji nas je pratio cijelim putem od vodopada Iguazu, pa sve do rijeke Pilcomayo. Doista je ovdje, u sjeni golemog planinskog lanca, gdje caruje samo tišina, teško zaboraviti sva ona večernja lijeganja ili jutarnja buđenja s blaženim mrmorenjem stotina različitih pernatih stvorova koji su uporno nadlijetali naš logor, kao da nam žele pokazati pravi put.
Gaucho i umire u koži
Prešli smo više od 1500 kilometara najgoreg bespuća. Iza nas su ostali i paragvajska pampa i gauchi bakrenog lica, sa svojim tipičnim širokim šeširima plitkog oboda i šarenim torbama, prebačenima preko ramena, zaogrnuti suknenim pončom i uvaljeni u duboke kožne čizme na kojima zveckaju mamuze.
Potomak legendarnog poglavice Viltipoca s poznatim zagrebačkim grafitom (Foto: Đorđe Ličina)
Paragvajski Chaco čudan je spoj brazilske prašume i argentinske pampe. Razvučen je između kaosa prašine i kamenja, bodljikavih kaktusa i rahitične trave, močvarnog zelenila i golog kamena: u njemu se miješaju vjetrovi i kiše, suše i crni blagotvorni oblaci, oskudica i blagostanje. Dok je u prašumi život, čini se, satkan od mekoće i smirenosti, onaj u pampi grub je i tvrd kao kamen. Gotovo je sličan životu što ga žive stanovnici Anda. Usporedbe su nezahvalne, ali treba reći: polugoli ljudi u prašumi sjede ili rade u sjeni širokih listova bananovca, pod krošnjama pitomog lapacha, u šumama gdje sve kipti od života. A u unutrašnjosti pampe? Tamo gauchi kriju tijelo pod oklopom kože: šešir, čizme, kabanica, ponegdje i pončo – sve je to od kože! Čak i obitavališta i mnogo toga u njima: kreveti, jastuci, posude za vodu, rukavice... Neki se gauchi, reklo bi se, rađaju i umiru u koži. Njezin opori miris osjeća se nad cijelom pampom. Kao i pod Andama, gdje je uz to još pomiješan s mirisom lamina slatkastog mlijeka i sira.
Zajedno s gauchima i njihovim poludivljim konjima na Chacu su ostale i brojne istinite priče i legende koje smo usput, sjedeći uz logorske vatre, slušali bez daha i upijali ih kao što spužva upija vodu. Jedna od njih govori i o zmiji-pjeguši koju još zovu apaga fogo – ona koja gasi vatru. Ljudi je se silno boje, pa uopće ne pale vatru na otvorenom. Tu vrstu pjeguša vatra, naime, neobično privlači. Ona se u pepelu savije u klupko i odatle napada sve oko sebe. Gauchi su nam ispričali slučaj jednog čovjeka koji je neoprezno zapalio logorsku vatru i nakratko prilegao uz nju. Ujutro su ga našli mrtvog. Oko noge mu se bila omotala velika pjeguša: izujedala ga je po cijelom tijelu, grizući ga sve dok se nije umorila i dok nije istrošila svu svoju zalihu otrova.
U Chacu se tako još uvijek pronose priče i o bijelim ljudima u oklopu, kojima grudi nisu mogle probosti ni oštre indijanske strijele. Priče kažu da su se došljaci služili križem, ali ne kršćanskim već budističkim. U Paragvaju, gdje od ukupnog broja stanovnika šezdesetak posto otpada na Guarani-Indijance, ponegdje se još uvijek tvrdi da su njegovi žitelji potomci nekog velikog naroda s Istoka. Na sve to nadovezuju se i nevjerojatne priče o bijelim Indijancima koji su navodno nekad živjeli na ovim prostorima, na granici prema Matto Grossu. Stanovali su, kaže dalje priča, u velikim pećinama, a iz njih su izlazili samo noću. Zbog toga su ih katkad zvali i šišmišima!
Sablasna pustoš u Salti: siesta je ispraznila ulice (Foto: Đorđe Ličina)
Sve to, dakle, ostavili smo iza sebe projurivši poput oluje kroz Gran Chaco i stigavši terenskim vozilima u samo podnožje Anda, na golu zemlju obraslu rijetkom travom bez boje i života, činilo nam se. U pokrajini smo Jujuy, postojbini Omeguaca-Indijanaca, potomaka drevnih Inka. Sinovi legendarnog Viltipoca, hrabrog poglavice koji se još u 16. stoljeću suprotstavio nadiranju španjolskog osvajača i njegove kulture, i danas – kao i prije nekoliko stotina godina – žive uglavnom od zemljoradnje i stočarstva. A u posljednje vrijeme i od prodaje domaćih rukotvorina. To je uistinu jedan čudesan narod. Pretjerano srdačan! Pretjerano jednostavan! Neobično gostoljubiv! Rasut je gotovo po cijelom ovom području, na samo dva sata vožnje od Salte, najvećeg i najznačajnijeg grada u sjevernom dijelu Argentine, u istoimenoj provinciji. Još uvijek živi s mnogim svojim obrednim naslijeđima, od kojih su neka jedinstvena čak i za ovo područje.
Nismo mogli odoljeti pa smo se i sami otputili u Saltu, mali otok civilizacije na rubu bespuća. U njoj, koja se poput uspavane ljepotice ispružila u podnožju Anda, mnogi će vas rado podsjetiti na neke zanimljive običaje Omeguaca-Indijanaca. Primjerice, na ceremoniju ukopa pokojnika, koja se još i danas zadržala kod nekih obitelji duboko u planini. Mrtvi su pokapani u uglu prostorije u kojoj su živjeli! Uz pokojnika – ako je bio muškarac – obavezno su u grob morale biti stavljene i njegove osobne stvari: oružje, odjeća, ali i hrana koju je volio i kojom će se, kaže dalje priča, krijepiti na svojem dugom putu u blaženi svijet. I pokop djece obavljan je po posebnom ritualu: ona su najprije stavljana u velike amfore, a tek potom u grob. I još nešto: vrlo se malo zna i o vjeri i jeziku Omeguaca-Indijanaca, iako mnogi pretpostavljaju da su govorili jezicima quichua i aymara.
Prodaju što imaju: rukotvorine na ulicama Salte (Foto: Đorđe Ličina)
Kroz područje Jujuy teče rijeka Xibi-Xibi o kojoj Omeguaca-Indijanci ispredaju najljepše priče. Jedna od njih je legenda o prelijepoj kćeri poglavice Viltipoca. Bila je, kažu, toliko lijepa da je i sama rijeka u jednom trenutku stala, prestala teći, da bi nakratko uživala u toj božanskoj krasoti. Poslije toga više ništa nije bilo kao prije: ako danas netko želi ostati lijep i mlad dovoljno je, kaže dalje legenda, da se u samo predvečerje napije vode na rijeci Xibi-Xibi i želja će mu se ispuniti. Ali uz jedan uvjet: voda se mora piti svaki dan u isto vrijeme punih sedam godina! Prema onome što smo vidjeli na ulicama Salte – a vidjeli smo mnoštvo lijepih djevojaka – čini se da u legendi ima i puno istine!
Blažena siesta
Salta je Buenos Aires u minijaturi. Reklo bi se: loša kopija argentinske metropole. Nedostaje joj samo more. Ima svoje pravilne četverokutne stambene blokove, svoju Avenidu Santa Fe, svoj park Palermo, svoje trgovačko središte Floridu, svoje blagostanje i svoju bijedu, ružičaste gotske građevine, katedralu prepunu vjernika, dražesne španjolske kuće iz kolonijalnog vremena, svoje kolibe prekrivene slamom i svoje descamisadose. Ali ima i nešto što nismo vidjeli u Buenos Airesu. Neobičnu igru cijena u blještavim izlozima trgovina. Nešto slično dotad, čini mi se, nigdje nisam susreo, iako sam proputovao dobar dio svijeta. Želite li, recimo, kupiti najbolji televizor, platit ćete ga 135 pesosa, ali pomnoženo s 12. Muzička linija stoji 85 pesosa puta 12, a motocikl 1060 puta 12. Pitam trgovca čemu sve to, a on će široka osmijeha: "Kako čemu? Kad kažete da televizor stoji 135 pesosa puta 12, to nekako zvuči jeftinije od 1620 pesosa kolika mu je konačna cijena. Jednostavno, riječ je od psihološkoj obmani kupca koja, uostalom, nije naša specijalnost..."
Salta ima još nešto što se tako drastično ne ogleda u Buenos Airesu. Siestu! Podnevni odmor! Između 12 i 15 sati gradske ulice potpuno opuste, ali u doslovnom smislu. U prolazu se može sresti samo neupućeni stranac, oboružan foto-aparatom, ili poneki pas lutalica koji se nije na vrijeme sklonio u hlad. Sve ostalo koristi blažene prednosti sieste. Uostalom, i fotografije snimljene u Salti u vrijeme sieste to bjelodano dokazuju.
Jujuy je bio i mjesto našeg privremenog rastanka s dijelom ove ekspedicije. Trideset i tri terenska vozila, od kojih su neka izgledala kao izbušene olupine, odvojila su se od nas i krenula preko gorskog masiva, uskim planinskim putovima, mimo crnih klisura, ponegdje obloženih snijegom, mimo sedefastih strmina i prijetećih ponora. A druga grupa, među kojom sam bio i ja, ukrcala se u vlak i također se – s primjetnim osjećajem grozničavosti – hrabro uputila u postojbinu kondora. Dobro ste pročitali: pružila nam se, dakle, jedinstvena prilika da Ande pređemo – nebeskim vlakom! Osmim svjetskim čudom – kako ga još mnogi zovu!
Opet nova muka: nije živo blato, ali dalje ne možemo (Foto: Đorđe Ličina)
Iza sebe smo ostavili garou, lapachu, carayu, surucucu... Pred nama je bila prijeteća soroche, ili apuniamento, ili jednostavno puna, možete je zvati kako hoćete, ali znači samo jedno – visinska bolest. Izazov s kakvim smo već jednom bili suočeni, podno Kilimandžara. U vlaku nismo popunjavali nikakve obrasce, kao što smo to činili u Africi. U tom su nas obrascu, uz ostalo, pitali: jeste li srčani bolesnik, imate li možda srčanu premosnicu i, na kraju, jeste li ikad imali infarkt? "Sve je to", rekli su nam tada, "u interesu vašeg zdravlja, jer nadmorska visina na kojoj ćete se naći prilično će vas iscrpiti, pa je bolje da vas odmah upozorimo na moguće zdravstvene tegobe, kao što su umor, vrtoglavica, pospanost, nedostatak zraka..." Ukratko, visinska bolest i sve što ide uz nju. Kako ćemo je podnijeti? Jesmo li kadri tome odoljeti? Znat ćemo uskoro, već za nepuna 24 sata, koliko nas još dijeli do polaska našeg el tren a las nubes, vlaka koji "plovi kroz oblake". A koji je najdjelotvorniji lijek protiv visinske bolesti, pitam našeg vodiča. On odgovara obješenjački i zagonetnim smiješkom: "Ako se vozite automobilom, savjetujem vam da otvorite prozor, da imate više zraka. Ako nemate automobil, onda vam savjetujem da ga kupite. Ili, naprosto, ako osjećate nedostatak kisika, nemojte disati!"
Pružila nam se jedinstvena prilika da Ande pređemo – nebeskim vlakom! Osmim svjetskim čudom, kako ga još mnogi zovu. Kako ćemo podnijeti visinsku bolest? Jesmo li joj kadri odoljeti?
Operacija u – vozilu!
Dok čekamo da vlak krene listam svoje marginalne bilješke s ovog putovanja. Gomila ih je i svakako ih želim podijeliti s vama. Cijelim putem s jedne na drugu stranu južnoameričkog kontinenta, od zelenih rajskih vrtova na istočnoj obali pa do fantazmagoričnih, mjesečevih krajolika na Pacifiku, zbilo se doista pregršt zanimljivih događaja od kojih za mnoge u "prašumskim" bilješkama naprosto nije bilo dovoljno mjesta. Stoga su one i ostale kao usputni zapisi, kratke skice, pisane u povremenim predasima, na koljenima ili stojeći, dok smo čekali na prijelaz preko neke rijeke ili potoka ili dubokih blatnih kaljuža.
Nedjelja, 17. travnja: Danas je dnevna temperatura – plus 34 stupnja Celzija. A noć smo u podnožju Anda proveli na 10 stupnjeva, drhtureći pod šatorom kao da je početak zime. Pa dalje: jedan od francuskih članova ekspedicije izgubio je putnu ispravu negdje na putu prema paragvajskoj granici. Odmah je telefonski, preko satelita, stupljeno u vezu s francuskom ambasadom u Buenos Airesu. Nova putovnica stigla je u prašumu dva dana kasnije. Helikopterom!
Ponedjeljak, 18. travnja: Momci iz Južne Afrike ostali su bez čizama. Uvečer su ih ostavili uz samu vatru da se osuše. Kad su se ujutro probudili, od obuće su ostali samo metalni dijelovi – sve ostalo je izgorjelo. Belgijski članovi ekspedicije komuniciraju isključivo na engleskom jeziku. Bertrand Delaude govori, naime, francuski, a Dirk Verhoeven – flamanski! Nizozemci i Južnoafrikanci se pak pokušavaju sporazumjeti i na afrikaansu, jeziku potomaka nizozemskih doseljenika na jugu Afrike. Međutim, teško im to polazi za rukom jer Južnoafrikanci navodno govore – prebrzo! Španjolci Carlos Martinez i Jorge Corella danas su se zaželjeli svježeg mlijeka. Svratili su na obližnju farmu, pomuzli jednu od brojnih krava, mlijeko prokuhali a zatim ga popili u slast, zajedno s nama. Christel Persson, jedna od dviju žena u ekspediciji, ujutro je ustanovila da nije sama provela noć u šatoru. Pored nje je ispleo mrežu golemi otrovni pauk...
Ostalo je i za nas malo: vaš reporter (lijevo) za prašumskim doručkom (Foto: Đorđe Ličina)
Srijeda, 20. travnja: Mnogima se danas pružila prilika da se dobro istuširaju. Domaćin je bio zapovjednik paragvajske vojne baze u blizini gdje smo se zatekli. U bespuću smo zatekli i nekoliko dječaka koji su tri dana čekali pod vedrim nebom da vide nas i naša vozila. Malo dalje – još jedno iznenađenje: četvorica Brazilaca putovala su kroz bespuća punih 20 sati da bi se mogla susresti s nama. Danas smo inače prošli mimo velikog ranča na obali jezera. Ranč je nekad pripadao paragvajskom predsjedniku Alfredu Stroessneru.
Subota, 23. travnja: U mjestašcu Laguna Yema, u srcu Paragvaja, bilo je posla i za Gobyja Goubrana, jednog od dvojice naših liječnika. Pružio je pomoć mjesnom trgovcu Nestoru Sali koji je dva mjeseca ranije staklom ozlijedio nogu i ozbiljno inficirao ranu. Sala je operiran – na prednjem sjedalu španjolskog terenskog vozila. Istoga dana dogodila se i jedna zanimljivost na pustom putu. Olli Kangas iz Švedske napravio je dobar posao: za svoj zeleni prljavi šešir s izvezenim znakom ekspedicije dobio je od nekog domaćeg čovjeka veliki kožni gaucho-šešir, koji u trgovini stoji najmanje 50 dolara!
I tako unedogled: male pričice o zanimljivim događajima i osebujnim ljudima s ruba prašume ili u njoj samoj. A što ću još tek zabilježiti u nastavku puta!
(Nastavlja se)
