Jenny Erpenbeck (1967., Istočni Berlin) nije olako ušla u književnost. Iako je odrasla u istočnonjemačkoj književnoj aristokraciji – otac joj je bio ugledan književnik, majka prevoditeljica, a djed i baka poznati publicisti – vrlo ozbiljno je odradila pripreme za debitantski roman. U dobi od 27 godina odlučila se pretvarati da je tinejdžerica, ponovno navući majicu i tenisice, i kao lažna sedamnaestogodišnjakinja upisati se u školu kako bi skupila građu za debitantski roman. Pet godina kasnije, 1999., objavljen je roman ‘Geschichte vom alten Kind’ (‘The Old Child’), a Jenny Erpenbeck trenutačno je postala najpoznatijom spisateljicom iz svoje duge i ugledne literarne loze; priznata i poznata u inozemstvu, posebice Britaniji i engleskom govornom području, koliko i kod kuće.
U prvi mah uspjeh Jenny Erpenbeck uklapao se u fenomen istočnonjemačke literature. Nekadašnja ‘Demokratska Republika’ možda je tek povremeno uspjela imati jedan jedini nogometni klub u prvoj njemačkoj ligi, ali je zato kao na traci proizvodila pisce: sve te Schulzeove, Brussige i Meyere. No već od prvog romana, a posebice nakon romana ‘Heimsuchung’ (‘Visitation’, 2008.), postalo je jasno da se literatura Jenny Erpenbeck ne iscrpljuje u trženju priča s nekadašnjeg istoka. ‘Heimsuchung’ je bio prvorazredna literarna demonstracija spisateljičinih ambicija i potencijala.
Roman nije lako ‘marketinški’ pogurati. Nema u njemu velikih teza i velikih gesta. U formi koju bismo mogli nazvati ‘mjestopisom’ (kao suprotnosti od ‘putopisa’) Erpenbeck piše o prostoru brandenburških jezera u predgrađu Berlina. Kroz priče dvanaestoro likova koji su na jezerima imali ljetnikovce, kućice za kupanje i molove, kroz uvodnu priču o geološkom postanku jezera, rastu vrba i prirodnim mijenama krajolika, autorica ispisuje elegijski roman o prostoru, ljudima i vremenu.
Ovaj posljednji element glavni je faktor romana. Vrijeme je otapalo ledenjaka koji je iza sebe ostavio jezera, i vrijeme će jezera pretvoriti u pustinju. Vrijeme je diglo stablo vrbe uvis i onda spustilo njezine grane sve do površine vode. Vrijeme je gradilo kućice i onda ih učinilo trošnima; vrijeme se, naposljetku, na jezerima pojavljivalo čas u obliku mladog ruskog oficira, čas u obliku ovog ili onog režimskog uglednika, ovog ili onog režima.
‘Obilasci’ što započinju milenijskim topljenjem ledenjaka završavaju tlačenjem jezerskog ljetnikovca. Kućica s otprilike 900 kubičnih metara zapremnine sadržava 225 kubičnih metara materijala. Nakon rušenja taj će materijal, nesabijen, iznositi 290 kubičnih metara. S obzirom na to da na svaki kamion stane 17 do 18 kubičnih metara građevinskog otpada, to će iznositi 17 vožnji do odlagališta… Posljednjom vožnjom kamiona izbrisat će se svaki trag ljetnikovca. I tako završava ta kratka epizoda između ledenjaka i pustinje. Odnosno, ta velika priča Jenny Erpenbeck: izvanredan portret jednog mjesta, ljudi – postavljen ispred golemog platna jednog vremena, jedne povijesti. I još većeg platna geološkog razvoja zemljine litosfere.
