Nekad sam bio akademik, sada radim druge stvari. Ova stranica je arhiv mog pisanja: uglavnom političkih eseja, ali i nekih polemika i refleksija. Hvala na posjeti – opis je koji zadnje četiri godine stoji na blogu Stevena Salaite "Bez zastava, bez slogana". Salaita je američki istraživač i pisac palestinskog porijekla. Autor je više knjiga, među kojima su "Antiarapski rasizam u SAD-u: odakle dolazi i što znači za politiku" (2006.) i "Necivilni obredi: Palestina i granice akademske slobode" (2015.).

Prvi je put u akademsko nemilosrđe pao 2013., kad mu je objavljen esej "Ne, hvala: Prestanite govoriti 'podržite trupe'", zbog kojeg je skoro otpušten sa sveučilišta Virginia Tech. U eseju je konstatirao kako američka vojska ne okupira samo baze i ratne zone diljem svijeta, nego i svaki dio diskurzivnog teritorija u SAD-u. Drugi se "incident" dogodio u ljeto 2014., kad je upravni odbor Sveučilišta Illinois opozvao imenovanje Salaite s mjesta stalnog profesora zbog serije tweetova u kojima je kritizirao napade izraelske vlade na Gazu. Među ostalim, tweetao je: "Ponavljam: ako upravo sada branite Izrael, onda je 'beznadno ispran mozak' vaša najbolja prognoza" i "U ovom trenutku, da se Netanjahu pojavi na TV-u s ogrlicom napravljenom od zuba palestinske djece, bi li itko bio iznenađen?". Tweetovi bijesni i nepristojni, svakako, ali antisemitski, kako su ih na sveučilištu etiketirali, nikako. Salaita je sveučilište tužio (i odštetu dobio), a tijekom pravnog procesa objavljene su stotine e-mailova u kojima je otkriveno da je uprava bila pod pritiskom donatora da mu otkažu suradnju. Dvije godine kasnije, od najavljenog zapošljavanja Salaite odustalo je i Američko sveučilište u Bejrutu. Zaposlio se kao vozač autobusa, a u akademske krugove od tada svrati povremeno, održi pokoji govor ili predavanje.

U obraćanju studentima Virginia Techa 2022. godine govorite o kažnjavanju i nagradama na korporativnom sveučilištu. Počnimo na isti način kao i vi tom prilikom, ocrtavanjem vašeg odnosa s Virginia Techom?

Odnos je kompliciran. Mnogi iz moje obitelji i obitelji moje supruge studirali su na Virginia Techu, uključujući mog oca i moju braću i sestre. U mladosti sam proveo puno vremena u kampusu, bilo je uzbudljivo kad mi je ondje ponuđen posao. Tech je ona vrsta mjesta na kojem je mogućnost stalnog zapošljavanja zabrinjavajuće malena, posebno kad su u pitanju mladi ljudi i profesori koji nisu bijelci. Ja se nekako nisam brinuo. Supruga i ja bili smo oduševljeni što smo u Blacksburgu, u kampusu. Ali na kraju, kao i sa svim sveučilištima, interesi Techa uskladili su se s centrima moći – u ovom slučaju vojnom moći – i morao sam otići. Nije to bilo ugodno razdvajanje.

 

Generiranje poslušnosti

Kako sada gledate na esej koji vas je 2013. doveo u nevolje i s kojim je započelo vaše izopćenje iz akademske zajednice?

Smiješno mi je što je esej, u kojem tvrdim da bismo trebali biti skeptični prema obveznom domoljublju, izazvao tako snažnu reakciju. Sviđa mi se, dobro je napisan i živahan, ali politički je prilično pitom, do te mjere da bih sada odbacio nekoliko argumenata koje sam u njemu iznio. Pretpostavljam da sve to pokazuje da je kritiziranje vojske ili policije u SAD-u riskantno, čak i u okruženjima u kojima je takva kritika naizgled dobrodošla.

Koje biste argumente danas odbacili?

Prije svega komentar da se ne bih bunio da mi dijete jednog dana ode u vojsku. Kako mi se dijete približava zakonskoj dobi za punoljetnost, shvaćam da je mogućnost služenja u tako korumpiranoj i destruktivnoj sili ponižavajuća. Manje sam dirnut i osjećajem avanturizma koji mlade ljude često vodi u vojsku. Shvatio sam da tu na stvari nije toliko spontano mladenaštvo, koliko senzibilitet koji se posve namjerno i sustavno stvara u svrhu iskorištavanja. Uzevši sve to u obzir, i dalje tvrdim da su ljudi sposobni za veliku destrukciju iz dosadnog okruženja, na primjer iz ureda.

Usprkos svoj desničarskoj galami o tome da je akademija marksistička distopija, ta je institucija u osnovi konzervativna. Na kraju, a često i na početku, sveučilište postoji kako bi služilo različitim centrima moći

Ne zadržavate se samo na svom pojedinačnom slučaju, već pišete o tome da je ostracizam sastavni dio života u kampusu. Možete li to elaborirati?

Kampusi se vole predstavljati kao idilična mjesta slobodnog istraživanja ili što već, ali oni su radna mjesta kao i bilo koja druga institucija u kapitalizmu, pa interesi natjecateljskih klasa diktiraju mnogo toga što se ondje događa ili mnogo toga što je moguće da se dogodi. Postoje deseci načina na koje institucija generira poslušnost, eksplicitnu i implicitnu. Jedan je da se svima koji se smatraju preradikalnima prilijepe etikete poput "politički" ili "polemički", što su u akademskom leksiku pejorativi. Jednom kad je tako obilježen, radikal postaje ili bjegunac ili predmet prezira.

Što je s kritičkim mišljenjem? Na koje načine ono postaje samo brend na korporativnom sveučilištu?

Kritičko mišljenje postaje nepoželjno onog trenutka kad se prakticira kao poziv, kao praksa vježbanja identificiranja i potkopavanja sustava moći. Brojni administratori i fakulteti vole o njemu razmišljati apstraktno, kao o vladanju teorijskim materijalom, a ne kao o praksi koja intervenira u sustave nepravde, ponajmanje one na samom kampusu. Kritičko mišljenje je ukroćeno upravo u trenutku kad prijeti da ispuni svoje obećanje.

Pišete o klasi, o tome kako korporativna sveučilišta primaju i zadržavaju reakcionare jer su pouzdani vojnici istih klasnih interesa. Možete li malo raspakirati tu klasnu srž stvari?

Mogu pokušati. Usprkos svoj desničarskoj galami o tome da je akademija marksistička distopija, ta je institucija u osnovi konzervativna. Ne mislim na "konzervativce" striktno u smislu američkog spektra, kao republikance ili libertarijance ili slično. Kad kažem konzervativno, želim identificirati ekonomsku misiju, a time i klasnu strukturu akademije. Na kraju, a često i na početku, sveučilište postoji kako bi služilo različitim centrima moći – imperijalističkoj, korporativnoj, karceralnoj, policijskoj. Po takvoj je prirodi popustljivije prema nacistima i seksualnim predatorima nego prema anticionizmu, pokretu za oslobođenje crnaca ili bilo kojem drugom pokretu usmjerenom ka promjeni statusa quo. To ne znači da se pojedinačni nacisti ili seksualni predatori nužno toleriraju ili da je pojedinačni anticionist osuđen na propast. To ovisi i o lokalnim okolnostima. Ali sve u svemu, puno je vjerojatnije da ćete u toj industriji uspjeti s reakcionarnim nego s oslobodilačkim pogledima. Dakle, noseći vodu centrima moći kojima je institucija temeljno posvećena. Nacisti su vladajućoj klasi SAD-a uvijek bili prihvatljiviji od komunista, na primjer.

SAD je, uz nekoliko iznimaka, stvoren za automobile, a ne za pješake, tako da je teško poticati osjećaj mjesta, osjećaj zajednice. Jurimo uokolo prema demoralizirajućem tempu trgovine i industrije

Kako onda shvaćate akademsku slobodu?

Na tradicionalan način, vjerojatno razočaravajuće tradicionalan način. To je zakonsko jamstvo slobodnog propitivanja. Naravno, ova definicija funkcionira samo u vakuumu. U stvarnosti, razlike u moći i javno raspoloženje duboko utječu na to kako definiramo akademsku slobodu i kako se ona prakticira. Ali ako odbacimo taj kontekst, što je loša ideja, definirao bih stvar otprilike onako kako trenutno postoji: sposobnost da se nastavi s kontroverznim istraživanjem ili da se uključi u javni diskurs bez straha od optuživanja. Akademsku slobodu sve više vidim kao ograničenu robu. Kao takvoj, vrijednost joj raste dok se sve manje ljudi natječe za pristup. Sve to više potiče konformizam nego neslaganje.

Zaključujete da je, u trenutnoj konfiguraciji korporativnog sveučilišta, velik dio rada posvećen preživljavanju i lažljivosti. Kako se to može preokrenuti? Sviđa vam se koncept neposlušnosti i često mu se vraćate – recite nam nešto više o tome?

Uvijek mi se sviđala ideja neposlušnosti, koju definiram kao oblik odbijanja. Odbijam sudjelovati u aspektima sveučilišta koji reproduciraju nepravdu ili nanose štetu drugima. To je izuzetno težak, ako ne i nemoguć zadatak, pa zahtijeva snažan osjećaj vlastite etičke grižnje savjesti. Najbolje je o tome razmišljati kao o načelu kojim se osoba vodi kroz različite izbore s kojima se suočava. Kako se mogu snaći u otrovnom okruženju, a da pritom najmanje naškodim drugima i svom zdravom razumu? Naravno, krajnji izraz neposlušnosti je potpuni bijeg iz industrije. Ne znam može li se stvar preokrenuti u trenutnom okruženju. Sveučilišta se neće mijenjati da bi se njihovi radnici osjećali bolje. Moramo promijeniti samu ideju sveučilišta, zamisliti što bi ona mogla biti u rukama suosjećajnijih dionika. Opraštam svima koji ih smatraju izgubljenim slučajem.

Kako se neposlušnost i odbijanje mogu kolektivno razvijati? Da sve ne završi kao oblik samopomoći, parcijalno rješenje za pojedinca?

Vrlo lako može postati individualno rješenje, koje je korisno u mjeri u kojoj nam treba da bismo mogli funkcionirati u svijetu. Ali ima i ogroman kolektivni potencijal. Nepokornost se ne odnosi samo na održavanje vlastitog osjećaja dostojanstva, već i na zahtijevanje organizacijskog dostojanstva. Masovna politika je dobra onoliko koliko su dobri njeni sastavni dijelovi. Na američkoj ljevici od nas se stalno traži da previdimo institucionalne zlouporabe ili da odgodimo oslobađanje ove ili one potlačene skupine radi parcijalnog pristupa ili uspjeha na izborima. Nepokornost funkcionira na organizacijskoj razini njegujući etos zajednice. Kaže: ne, nećemo prihvatiti manje od revolucionarne odanosti onih koji tvrde da govore u naše ime.

 

Američka slijepa ulica

Loše je završio i vaš angažman na Američkom sveučilištu u Bejrutu (AUB). Ima li razlika između postupaka s AUB-a i Virginia Techa? I što imate za reći onima koji i dalje izjednačavaju kritiku cionističke politike s antisemitizmom?

Razlika u vezi AUB-a je prije svega u tome što se nalazi u arapskom svijetu, točnije u zemlji koja ima neprijateljski odnos prema Izraelu. To što su se cionisti uspjeli umiješati u kampus bez puno negodovanja s fakulteta ostaje mrlja u poslovanju sveučilišta. Što se tiče drugog pitanja, istaknuo bih da, nažalost, imamo gomilu dokaza da je spajanje kritike Izraela s "antisemitizmom" cinična taktika kažnjavanja novinara, aktivista, znanstvenika, umjetnika itd., odnosno svih koji se ne slažu. Mnogo dobrih ljudi je zapravo kažnjeno i oni bi trebali biti predmet naše brige i analize. Na kraju, naš je prerogativ kao Palestinaca da govorimo o tlačitelju jezikom koji zadovoljava naše sklonosti oštećene strane. Ako se tlačitelju to ne sviđa, onda bi trebao sam sebe preispitati, a ne optuživati druge.

Od profesora ste postali vozač autobusa, o tome ste napisali lijepe i pronicljive eseje na blogu "Bez zastava, bez slogana". Pišete kako je vožnja loš način da se upozna neko mjesto. Zašto je tome tako, posebno u SAD-u?

Za volanom automobila svijet prebrzo prolazi. Usredotočeni ste na cestu, druge vozače, radio, zamke, samu brzinu. Uvučeni ste u nezadovoljavajući ritam života u predgrađu. SAD je, uz nekoliko iznimaka, stvoren za automobile, a ne za pješake, pa je teško poticati osjećaj mjesta, osjećaj zajednice. Jurimo uokolo prema demoralizirajućem tempu trgovine i industrije. Stapamo se s takvim stilom života. Kad hodate ili vozite bicikl, vidite stvari koje su inače neprimjetne: vrtove i ukrase na prozorima, dječje igračke i skrivene prolaze, staze za šetnju i desetke malih životinja. Ako se krećete dovoljno polako, skoro da možete, iako ne u potpunosti, zamisliti mogućnost građanskog života.

Što vas fascinira u slijepim ulicama? O tome puno pišete?

To je arhitektonski mućak, zapravo neka vrsta prostorne agresije. Ovdje govorim o američkoj slijepoj ulici. Ne znam na koji način postoje u urbanim krajolicima drugih zemalja, ali u SAD-u rasipaju zemlju i otimaju ljude jedne od drugih. Djelomično su poželjne jer nepoželjne drže podalje, pod krinkom privatnosti. Stoga su kao fizički dizajn podmukle i neprivlačne, a kao simbolički fenomen utjelovljuju specifičnu vrstu američkog otuđenja u kojem se ljudi osjećaju istovremeno zarobljenima i izuzetnima.

Radite na knjizi "Pošten život" koju će objaviti Fordham University Press. Što u njoj i kad možemo očekivati?

Uzeo sam esej koji ste spomenuli, "Pošten život", i proširio ga u knjigu. To je duboko osobna pripovijest za koju se jako nadam da će rezonirati s čitateljima. Dao sam sve od sebe da neke muke i radosti koje opisujem učinim dostupnima svakome tko bi ih želio pročitati. Predviđeno je da knjiga izađe u februaru 2024. godine.