Knjiga je moj prvi urednički angažman i jako sam uzbuđen oko rezultata. Ako je želiš, namigni dvaput, ako ne želiš, otpuhni ovaj mail – napisao mi je pisac, a po novom i urednik Želimir Periš. Periševom entuzijazmu slijepo vjerujem pa su se tjedan kasnije "Lovci sakupljači" Davora Rostuhara našli u mom sandučiću, početkom godine došli na red za čitanje, i, ukratko, do danas nisam shvatila zašto pobogu i dalje ne živimo u lovačko-sakupljačkim društvima. S Davorom sam na kvartovskoj kavi pokušavala odgovoriti na to pitanje.

Davor Rostuhar rođen je 1982. u Zagrebu. Slobodni je umjetnik, pisac, putopisac, fotograf i predsjednik Kluba za ekspedicionizam i kulturu. Vodio je dvadesetak ekspedicija na najudaljenije predjele planete, uključujući prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol. Objavio je devet knjiga, dva dokumentarna i jedan VR film.

Koje je prvo putovanje kojeg se sjećate?

Išao sam na more sa starcima, još prije rata, kada se na more putovalo cijelu noć, mislim da je to prvo čega se sjećam. Znam da sam prvi put letio avionom s četrnaest godina, putovao sam u Helsinki na natjecanje u skoku u vis, a bez roditelja sam išao i u Italiju s crkvom. Prvo baš samostalno putovanje bilo je sa šesnaest godina, bili smo pankeri i išli smo autostopom u Beč na deset dana, do tamo smo putovali čak dva. Tu prvu noć na cesti proveo sam ispod mosta i tada sam osjetio neku neobjašnjivu slobodu, cijeli svijet je bio moj. I otad nisam stao – u početku sam spavao po skvotovima, stopirao, zatim sam krenuo biciklirati i od putovanja pomalo graditi karijeru.

Ako želiš iskoristiti potencijal transformacije koji putovanja nude, to zahtijeva da sam sebe analiziraš, izložiš i propitkuješ. Postavljanje neugodnih pitanja samome sebi vidim kao neku vrstu obreda

U knjizi "Lovci sakupljači" propitujete vlastite razloge putovanja i upoznavanja različitih autentičnih kultura. Postavljate sami sebi pitanje jeste li eskapist, kolonijalist, romantizirate li takve kulture, mislite li da njihovi pripadnici imaju nešto što smo mi izgubili. Koji je odgovor na ovo pitanje?

Tokom cijelog svog rada promišljam o putovanjima. Ako želiš iskoristiti potencijal transformacije koji putovanja nude, to zahtijeva da sam sebe analiziraš, izložiš i propitkuješ. I ta su pitanja sastavni dijelovi mojih projekata i knjiga, postavljanje neugodnih pitanja samome sebi vidim kao neku vrstu obreda. Mislim da je transformativna moć putovanja ako joj se otvoriš moguća u individualnim putovanjima, kao i na različitim vrstama hodočašća, dok nam masovni turizam to nikada ne može pružiti.

Što se tiče odnosa prema ljudima i kulturama koje upoznajem, s vremenom su se stvari promijenile i to je dobro. I sâm sam kao mlađi čitao o velikim osvajačima i avanturistima, to je bio neki mejnstrim zapadnjački kut gledanja, tako se pisalo i u National Geographicu. Možda i dalje radim nešto krivo, ali poprilično sam uvjeren da barem nikoga ne iskorištavam. Zaključak cijelog postkolonijalizma je da subjekt koji putuje konstantno propitkuje, tako da nema odgovora, samo sve više pitanja.

 

Volim ambiciozne i velike projekte

U knjizi pišete o tanzanijskom plemenu Hadze koje ste posjetili 2013. godine pa ponovno deset godina kasnije. Koliko se život lovaca sakupljača promijenio u deset godina?

Nažalost, njihov svijet ubrzano nestaje, 2013. je još izgledalo da su dovoljno daleko od selâ, da imaju dovoljno mira i prostora, a danas taj prostor nestaje, siječe se drveće, grade se kuće, zemljoradnici i stočari se šire i sve je manje divljači, Hadze moraju sve više vremena trošiti na lov, teže im je naći hranu nego prije. Oni se sami po sebi nisu promijenili, i dalje žele živjeti lovačko-sakupljačkim načinom života i apsolutno ne razumiju zašto bi to mijenjali. U knjizi spominjem anegdotu kojoj sam prisustvovao, iskopali su rupu da bi došli do vode i neki zemljoradnik je došao sa stokom i jednostavno uzeo svu dostupnu vodu. Pitao sam ih zašto se nisu bunili i zašto su to dopustili, ali oni nisu imali nikakav osjećaj privatnog vlasništva, rekli su da svima treba voda i da će iskopati drugu rupu. Sada se i to pomalo mijenja, oni počinju učiti da zemlja na kojoj žive oduvijek pripada njima, a dolaze i različite nevladine organizacije koje im žele pomoći da je očuvaju.

Znači, uče ih što je privatno vlasništvo? Može li tužnije.

A da, pokušava ih se naučiti kako globalni svijet funkcionira i da neće moći nastaviti živjeti kako žele ako se ne bore za svoj teritorij. Oni stvarno nikada prije nisu imali osjećaj posjedovanja.

Hadze žive u skupinama po dvadeset do trideset ljudi, nemaju poglavicu, svi znaju sve raditi, lovci sakupljači su jedina nepatrijarhalna društva na svijetu

A zašto ste se vratili upravo Hadzama?

Jedna ideja mi je bila da radim ambicioznu mozaičnu priču o različitim lovcima sakupljačima, u savani, džungli, pustinji, na oceanu, a druga da život lovaca sakupljača ispričam preko jednog primjera koji mi se urezao. Volim ambiciozne i velike projekte, ali mislim da ponekad priča može biti jaka i ako uzmete jedan upečatljivi primjer. Hadze jedini na našoj planeti nikada nisu migrirali, svi smo mi ostali migranti ili smo potomci migranata, oni nisu nikuda otišli iz "kolijevke čovječanstva". Mislim da je to simbolički jako. Također, jako su zabavni i opušteni, pričaju priče, smiju se i duvaju, super mi je bilo družiti se s njima, strašno su dobrodušni. Jedan od razloga zašto sam se vratio i ispričao njihovu priču svakako je bio i !Ngo!nga, jedan od Hadza koji je i protagonista knjige, sjajan storiteler. Čim sam ga upoznao pomislio sam da bi bilo sjajno ljudima omogućiti putem VR-a da sjede s njim i ostalima oko vatre.

To ste i napravili – snimili ste prvi hrvatski VR film u bušu, prateći svakodnevicu Hadza. Što su Hadze rekli na film, a što zagrebačka publika?

Hadzama je sva tehnologija jednako apstraktna i nezanimljiva. Nemaju mobitel, ali su ga vidjeli više puta, primjerice, naš prevoditelj je TikTok zvijezda pa snima i njih. Zbog filma smo u buš donijeli veliki šator s agregatom, cijelu infrastrukturu, svaki dan sam prebacivao materijale na laptop pa ih obrađivao i pregledavao na headsetu, VR slušalicama i naočalama, da vidim je li sve dobro snimljeno. Tako su me pri kraja boravka pitali da vide što sam to radio, ali nisu bili posebno zadivljeni (smijeh).

U Zagrebu smo otvorili VR kino u Petrinjskoj i premijera filma je bila 1. prosinca prošle godine. Ma super su reakcije, svi koji su bili su oduševljeni, ali ima još dosta ljudi koji se boje nove tehnologije, komentiraju da nam samo još treba da se prištekamo na Matrix. VR vidim kao još jedan alat koji možemo koristiti i u dobre i u loše svrhe, kao i mobitele, televiziju, umjetnu inteligenciju, na nama je što ćemo s tim napraviti.

Hadze moraju sve više vremena trošiti na lov (Foto: Privatna arhiva)

 

Što više proizvodimo, to je većina nesigurnija

Recite nam nešto o načinu života Hadza, u kolikim zajednicama žive, kako im izgleda jedan uobičajen dan?

Hadze žive u skupinama po dvadeset do trideset ljudi, nemaju poglavicu, svi znaju sve raditi, lovci sakupljači su jedina nepatrijarhalna društva na svijetu. Nemaju kompleksnu religiju, ni obrede vezane za vjenčanja i smrti, monogamni su, ali ako netko od partnera želi otići, može, bez obzira radi li se o ženi ili muškarcu. Zapravo, i dalje je u znanosti nerazjašnjen paradoks zašto su homo sapiensi prešli na poljoprivredu i stočarstvo jer je stvaranje viškova zapravo značilo više, a ne manje rada. Nije li svemir sazdan tako da za što manje potrošnje energije želi dobiti što više zauzvrat, nije tako samo u Dalmaciji (smijeh). Hadze su, recimo, makar dok su imali dovoljno hrane i zemlje na kojoj su lovili, radili tri-četiri sata dnevno, toliko su provodili u lovu i pripremi hrane, ostatak vremena su dokoličarili, pričali priče iz lova.

Ono što je posebno zanimljivo je da navodite kako se njihova egalitarnost temelji upravo na nedostatku planiranja što na prvu zvuči kontraintuitivno.

Kada spominjete planiranje, mislim da je odlična crtica vezana za osamdesete godine, kada je u dijelu Tanzanije vladala velika glad jer su propali usjevi i u mnogim je selima pomrla stoka pa je tanzanijska vlada smjestila stanovnike ruralnih područja u kampove i hranila ih kukuruznim brašnom pomiješanim s vodom. Hadzama to nije imalo nikakvog smisla, zašto da jedu splačine kada u bušu mogu naći puno bolju hranu, jedini su bježali iz kampova. Pa tako su ljudi živjeli dva milijuna godina, uvijek su znali pronaći hranu, Hadze žive u kolijevci čovječanstva u kojoj su imali dovoljno hrane nadohvat ruke. Teško je nama danas shvatiti život od obroka do obroka, kada je tako kardinalno različit od našeg vječnog planiranja. To i jest najveća promjena koja se dogodila neolitskom revolucijom, pokušaj ukroćivanja neizvjesnosti. Ali, evo vidimo i u kapitalizmu da što više proizvodimo, to je većina nesigurnija, nesretnija, pa i nezdravija.

Ekstremna izolacija na Antarktici je bila jedan od glavnih razloga zašto sam htio otići tamo, ta velika bijela ploča, kao tabula rasa. Hodaš kroz bijelo prostranstvo i ništa ne vidiš na horizontu

Svatko prema mogućnosti, svakome prema potrebama – funkcionira li to tako kod Hazda? U knjizi, naime, spominjete da baš i ne jer naprosto svatko grabi svoj komad hrane bez da razmišlja o drugome, ali opet se nitko ne nameće.

Htio bio još samo naglasiti da ne romantiziram život lovaca sakupljača, jasno mi je da ih skoro pola umre prije nego napune petnaest godina. Najbolje bi bilo kada bismo iz ta dva naša potpuno suprotna načina života mogli izvući pouke i stvoriti nešto održivije i novo. A egalitarnost, antropolozi su prvo mislili da nam je ona kao homo sapiensima bila urođena, jer su sva lovačko sakupljačka društva egalitarna, nema privatne sfere doma u kojoj žene nužno manje direktno privređuju, nema višaka. Ipak, kasnije su shvatili da je njihova egalitarnost rezultat rada, generacije su osmislile društvene mehanizme koje egalitarnost održavaju: nitko se ne ističe u lovu, ne vrednuje se ako netko ulovi veću životinju, društvo funkcionira kao nekakav primitivni komunizam. U knjizi pišem o primjeru u kojem onoga tko je ulovio najveću životinju čak malo i zadirkuju da se ne umisli. Ali to nije neki idealistički komunizam baziran na altruizmu i dobroti, nego na nečemu što se zove tolerated scrounging, nisam našao adekvatan prijevod na hrvatski. Kada netko donese plemenu med ili meso, svatko grabi svoj dio, nije da oni stanu pa podijele na jednake dijelove svima, ali paze da ne razgrabe previše, jer ako pretjeraju, pleme će ih se odreći.

 

Samoću sam apsolvirao na prvim putovanjima

Vratimo se na neke starije projekte. "Ljubav oko svijeta" svakako je jedan od vaših medijski najistaknutijih pothvata. Sa suprugom Anđelom proveli ste godinu dana na putu oko svijeta istražujući ljubav u različitim kulturama. Proputovali ste 30 država na svim kontinentima i napravili 120 intervjua s različitim parovima, iz čega su nastali knjiga i film. Kako danas gledate na tu avanturu?

"Ljubav oko svijeta" je vjerojatno nešto najbolje što sam napravio dosad. Iako je priča o ljubavi, izbjegavali smo sladunjavost, jest to topla priča, ali je paralelno na momente i teška i svakako daje dosta prostora za razmišljanje o našim vlastitim predrasudama i izborima. Može netko reći da je sve što ja radim pop, mejnstrim, ali ne volim previše hermetičnu umjetnost, volim da to što radim komunicira većem broju ljudi i pomiče neke granice u društvu.

Recite nam nešto o rijetkom primjeru poliandrije na kojeg ste naišli u vašem istraživanju.

Manje od jedan posto kultura na svijetu je dopuštalo poliandriju, odnosno brak žene s više muževa, a većina tih kultura je danas izumrla. Mi smo je našli u zabačenoj dolini Kinnaur na Himalaji. Riječ je o bratskoj poliandriji u kojem je žena u braku s dva ili tri brata. Rattna, jedna od žena s kojom smo razgovarali, rekla je da pola vremena provodi s jednim mužem, a pola s drugim i da ih jednako voli.

 (Foto: Privatna arhiva)

U knjizi "Polarni san" opisujete ekspediciju na Južni pol. Godine 2018. sami ste prohodali 1163 kilometra u 47 dana. Ono što me najviše zanima, osim same motivacije, jest i kako ste se psihički nosili s ovim poduhvatom, odnosno sa samoćom koju vjerojatno ne možemo ni zamisliti?

Samoću sam apsolvirao još na prvim putovanjima kad sam provodio noći potpuno sam u šumi i planini. Razumijem strah od samoće i mraka, ali ja volim divljinu, mislim da se kao Hadze nekako uzdam u pravednost okoliša u kojem se nalazim. Ekstremna izolacija na Antarktici je i bila jedan od glavnih razloga zašto sam htio otići tamo, ta velika bijela ploča, kao tabula rasa, hodaš kroz bijelo prostranstvo i ništa ne vidiš na horizontu, ni za što ti se pogled ne može uhvatiti. Jako me privlačio Južni pol. To je i meni bilo daleko izvan zone komfora, proučavao sam što čovjek treba napraviti da postigne tako jedan velik cilj, a ono što sam saznao, naučio o tome, pričam kroz svoju knjigu i predavanja.

Koliko vam je važno to što ste baš prva osoba iz Hrvatske koja je došla sama na Južni pol?

Lagao bih kada bi rekao da mi je potpuno nevažno što sam uspio biti prvi, ali često je to i marketinška priča, sigurno bih privukao manje sponzora i medija kada bih bio, ne znam, treći (smijeh). Ipak, glavna motivacija i nit vodilja tog putovanja mi je bila istražiti što čovjek sve treba napraviti da bi ostvario svoj san. Neke druge ekspedicije na koje sam išao bile su možda i teže i opasnije, primjerice one po džungli jer je više nepredvidljivosti, ali ljudi su baš Antarktiku percipirali kao najopasniji pothvat. Bilo je nekih dionica i od dvjestotinjak kilometara koje su bile nedostupne avionu, da mi se tamo nešto desilo, nitko ne bi mogao doći po mene, ali sve je prošlo u najboljem redu.

Klub za ekspedicionizam i kulturu (KEK) udruga je koju ste osnovali davne 2003. godine. Čime se udruga danas bavi?

Udruga je narasla kada sam, nakon deset godina volonterskog rada uz reporterski posao, odlučio raditi vlastite projekte preko KEK-a. Danas, kao i svaka udruga, pišemo projekte, dobijemo jedan od pet, najvećim dijelom se financiramo od vlastitog rada, od izdavaštva, izložbi, predavanja, imamo ponekad i kojeg sponzora koji pripomogne. Nadam se da će nam novootvoreno VR kino pomoći da budemo održiviji i stabilniji, prvi puta u 20 godina imamo prostor, a osim "Lovaca sakupljača", plan je prikazivati i različite VR filmove drugih autora. Krenuli smo s "Osvajanjem neba" legendarnog Davida Attenborougha.

"Vidim li ja u njihovom epskom odupiranju promjeni isto ono čudo kojim život proturječi entropiji? Čudo koje hrani nadu. Nada da velika juha nije ultimativna sudbina svega. No nije li nada kič? Ultimativni kič?", pitate su u "Lovcima sakupljačima". Pa je li kič?

Iskreno, prije zadnjeg projekta bio sam optimist i imao sam neku nadu za budućnost čovječanstva, mislio sam da ćemo na koncu pronaći tehnologiju koja će uspjeti riješiti sve naše probleme, uključujući one koje smo sami stvorili. Ali sada, kada sam proputovao svijet i dobio pogled u širu sliku, shvatio kako smo u jako kratko vrijeme mi kao ljudska vrsta uništili planetu, a toliko smo dugo prije toga uspijevali imati nekakav suživot s njom, nisam više toliko siguran. Da bismo svijetu vratili nadu koja ne bi bila kič, trebali bi se osloboditi tog egocentričnog, antropocentričnog pogleda na stvarnost i svijet.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma