Mi nemamo prijatelja ni neprijatelja, samo interese, izjavio je svojedobno Nobelovac i državni tajnik SAD-a Henry Kissinger, saževši time lajtmotiv i povijest vanjsko-političkih odnosa SAD-a, ali i uljuđene međunarodne zajednice koja osim vazala i bivših kolonija ne broji ni deset "samostalnih" država. Ovdje, iznad turskih planinskih lanaca i anatolijske visoravni vrijedi jedno drugo načelo. "Mi nemamo drugih prijatelja osim planina", kaže poznata kurdska izreka, opjevana i u refrenu benda Grup Yorum: "Ako te zateknu loša vremena, dragi, dođi u planine / One će te štititi, neće te izdati". Možda nema prikladnijeg mjesta za promatranje razlika između zapadnjačkog i istočnjačkog pristupa životu upriličenom u srazu između svakodnevice političkih elita i naroda, od ovog ovdje, gdje ih planine razdvajaju.
Anatolska visoravan i planine su kroz povijest bile dom ne samo Kurdima koje su vlasti – zatirući im identitet – zvale "planinskim Turcima", već i Armencima, Alevitima, Čerkezima, Romima, hereticima… Ne znam koliko je to politički (ne)korektno u 2024. godini, no na letu iznad turskih planina u misli su mi došle upravo teorije iz raznih članaka i istraživanja s područja geografske psihologije: planinski narodi snažno drže do svoje autonomije, skloniji su riskantnom ponašanju kako bi opstali, otvoreniji su iskustvima, samodostatni, emocionalno stabilniji od prosjeka populacije… Svojeglavi i nepokoreni. Nije poziv u planine za bezveze.
Mardin – dječak zagledan u daljinu (Foto: Lidija Čulo)
Ispod oblaka i između masiva nazire se mjestašce Sadak, antičkog imena Satala. Prolaznik bi mogao pomisliti da je zalutao u zapušteno mjestašce u BiH da nema pokoje tirkizno-bijele kućice. Danas tirkiznu boju asociramo s Grčkom i iranskim džamijama, ali sama riječ tirkizno dolazi od stare francuske riječi za tursko – jer se upravo iz Osmanskog Carstva mineral koji poznajemo kao tirkiz uvozio u Europu. Tamo gdje bi kod nas bili rasuti stećci po polju, ovdje stoje kameni stupovi i lukovi ukazujući da je tu davno bio akvadukt. Ipak, najvažniji arheološki nalaz je Afrodita iz Satale, glava božice iz helenističkog perioda. Danas se nalazi u Britanskom muzeju, zahvaljujući rimskom dileru antikviteta iz 19. stoljeća, Alessandru Castellaniju. Klijenti njegove obitelji bili su, među ostalima, muzej Louvre i Napoleon III - unatoč sumnjama da su neki nalazi bili lažnjaci ili da su ih švercali potkupljujući carinike.
Dok više od 200.000 artefakata s područja današnje Turske još stoji izloženo u inozemstvu, a kradljivci s detektorima pustoše nalazišta po Mediteranu i prodaju ih na eBayu, stav zapada prema domovinama tih spomenika prokazala je arheologinja Dorothy King kada je, govoreći o Elginovom mramoru uzetom iz Partenona izjavila: "Ne možemo uopće ni pomišljati da im ga vratimo dok se ne nauče brinuti o onome što već imaju. Da znate majku koja zlostavlja svoje dijete, ne biste joj dali da posvoji drugo." Mezopotamija je kolijevka civilizacije, Grčka demokracije, a zapad je kolijevka starog gesla: "finders – keepers, losers – weepers". "Slijepe su oči koje ne plaču gledajući svete predmete ukradene engleskim rukama", pisao je Lord Byron. Čini se da će anatolijski bogovi još dugo živjeti u "groznoj sjevernoj klimi koju mrze".
Kraj Sanliurfe leže "kamenita brda", tzv. Taş Tepeler. Riječ je o skupini od 12 arheoloških nalazišta, među kojima je najpoznatiji Göbekli tepe – "nulta točka u povijesti čovječanstva"
Mnogo je etničkih i vjerskih točkica na mapi Anatolije. Armenska Katedrala Svetog Križa na otoku Akdamar s oštećenjima od metaka, ostaci velebnog dvorca u Bitlisu koji svjedoče stoljetnom Kurdskom emiratu kao i pjesme koje su ostale iza njegovih kurdskih spisatelja, planina Ararat čiji su bijeli vrhovi pomiješani s oblacima poput šlaga, a na kojoj se po predaji nasukala Noina arka nakon potopa. Upravo će Noini potomci kasnije dizati Babilonsku kulu u nebesa, a Bog će ih kazniti pomiješavši im jezike – uzrokujući tako sukobe među dojučerašnjom braćom. Abrahamske vjere pune su priča o prokletstvima zavađene braće – kao da su i same prokletstvo, a ne lekcija. Iz provincije Sivas dolazi poznati narodni pjesnik Âşık Veysel. "Kurdi i Turci, svi smo djeca Adamova" i "Sve svete knjige su vrijedne, koja li je sramota diskriminirati i omalovažavati tuđe", govorio je ovaj slijepac koji je svijet vidio bolje od mnogih spram zdravih očiju. Kao da je i sam promatrao zemlju s visina gdje se gubi buka bespotrebnih svađa. Svi postaju jedno i ostaju samo spokojna tišina oblaka i ljepota veličanstvenih planina obasjanih suncem.
Prema jugu i Mezopotamiji gradovi se spuštaju s planinskih visina prema sirijskoj visoravni koju promatraju poredani uz tursko-sirijsku granicu, a koja će se potom naglo obrušiti u Mediteransko more od regije Hatay pa sve do Gaze. Putopis iz zraka sada je bogatiji za opipljiva sjećanja od prije par godina kada smo boravili na samom jugoistoku Turske, u regiji između Eufrata i Tigrisa, odakle se rađa "plodni polumjesec" - slavna Mezopotamija i Levant.
Počelo je u Sanliurfi ili Veličanstvenoj Urfi. Grad je to "zelenog zlata", tj. pistacija kojem su podigli spomenik, ljudi koji mačkama iznose kuhanu piletinu u vrećicama, vozača autobusa koji drže staklenu čašu čaja kraj volana, pečatnjaka na debelim i dlakavim prstima, dućana kao iz devedesetih sa starim barbikama i kazetama s čijih se omota smiješe brkati Turčini, komplimenata da imaš oči lijepe kao magarac, grad u kojem smo kraj potoka čaja jedva uspijevali pronaći ono što zovemo turskom kavom. Lakše smo pronašli čak i alkohol, tursku rakiju koja se pije s vodom i poprima izgled razrijeđenog mlijeka. Kažu da je Ataturk znao potegnuti i pola litre ovog "mlijeka lavova" dnevno, uz rumelijske pjesme – nastale u osmansko doba na Balkanu – koje su ga pogađale u srce. U svijetu koji postaje sve uniformniji i sterilniji, Sanliurfa je došla kao nostalgični deja vu iz djetinjstva.
Kraj Sanliurfe leže "kamenita brda", tzv. Taş Tepeler. Riječ je o skupini od 12 arheoloških nalazišta, među kojima je najpoznatiji Göbekli tepe – "nulta točka u povijesti čovječanstva". Masivni vapnenački spomenici, teški i po desetak tona, tisućljeća su proveli šutke ukopani u brda pod zemljom, kao da su čekali da posložimo puzzle povijesti i onda se otkriju poremetivši sve što smo mislili da znamo. Stariji od Stonehengea i od neolitske revolucije, ovi hramovi su možda i prvi u povijesti čovječanstva – podignuti i potom zakopani u zemlju onda kada su nomadi krenuli dalje. Time su ih nesvjesno sakrili i zaštitili od kolonijalističkih ruku, pa sada stoje ovdje gdje i pripadaju – pod zvjezdanim nebom, na brdu koje gleda u beskrajnu crvenu zemlju, masline i Siriju.
Na zidiću u stijenama Mardina, jedan dječak je sjedio zagledan prema granici sa Sirijom. Sutra će zapadni mediji i političari za njega i ostale govoriti kako se samo žele dočepati Europe i putovnice
Tursko-sirijska granica nekada je bila živahni mravinjak koji svjetluca kao tisuće dragih kamena u noći, zbog čega je obližnji grad Mardin dobio nadimak Ogrlica Regije. Obitelji s obje strane išle su preko granice u šoping, na izlete u veličanstvene gradove mrtvih, u druženja popraćena šarenilom seoskih vašara – piknicima na dekama, šećernim vatama i balonima, starim Mercedesima iz čijih se gepeka mogu kupiti kazete, torbe, igračke… Fizička granica je bila samo dosadna formalnost, pričaju lokalci dok se s tugom prisjećaju prošlih vremena.
Kada je zakuhan rat u Siriji, dojučerašnji prijatelji, susjedi i rodbina postali su izbjeglice – iako sami stanovnici turskih gradova izbjegavaju koristiti taj izraz za ljude koje smatraju braćom i sestrama. Gradovi poput Mardina, Sanliurfe i Gaziantepa našli su se na prvoj liniji i otvorili im vrata bez okolišanja. Gaziantep je jednom prilikom u svega 24 sata prihvatio čak 200.000 izbjeglica. Mardin je na padinama podno dvorca na stijeni okupio šarenilo sa svih strana – Arape, Turke, Kurde, muslimane, kršćane, pravoslavce… Hodajući ulicama grada vidjeli smo džamije i halal restorane smještene kraj vinarija u čijim je izlozima stajao ogroman portret Isusa Krista, kao da poručuje vinoljupcima: "Ne brinite, uz vas sam."
Taş Tepeler – arheološka nalazišta (Foto: Ministarstvo kulture Turske)
Tek što su započeli novi život, pred zoru 6. veljače 2023. potres magnitude 7.8 s epicentrom u Gaziantepu pogodio je Tursku i Siriju. Bio je to jedan od najjačih potresa u zabilježenoj povijesti regije. Poginulo je više od 60 tisuća ljudi, ozlijeđeno više od 120 tisuća, a oko 1,5 milijuna njih ostalo je bez domova. Ratne izbjeglice koje su pronašle spas u turskim gradovima sada su sudjelovale u pomaganju tisućama novih koje su pristigle nakon što su izgubile domove. "Kada je počeo rat u Siriji, došli smo u Gaziantep i Mardin. Ljudi su nas primili i pomogli nam. Sada je na nama red da pomognemo drugima", izjavila je jedna Sirijka tih dana za televiziju.
Strpljenje koje prihvaća da je ovo samo trenutak u vječnosti i životu tisućljetne civilizacije, podsjeća na riječi turskog arheologa Ozana koji nam je objašnjavao stoljetne simbole urezane u kamene kuće: "Ovdje nema kutova. Sve je božanstveno, sve je krug, sve se vraća i sve je vječno. Tako su razmišljali i oni koji su ovdje stoljećima pokapali svoje mrtve." Koliko je bio sretan kad je čuo da su spomenici u kamenitim brdima kod Sanliurfe izašli iz potresa gotovo neokrznuti, kao nekim čudom (pa čuda ipak postoje), "još jednom pobijedivši sve".
Na zidiću u stijenama Mardina, jedan dječak je sjedio zagledan prema granici sa Sirijom. Sutra će zapadni mediji i političari za njega i ostale govoriti kako se samo žele dočepati Europe i putovnice. To jest istina za dio njih, u legitimnoj borbi za život. No uvelike je to narcisoidni stav zapada na koji se s gnušanjem osvrnuo onaj Kolumbijac u "Narcosima" kad je rekao: "Vi mislite da svi patimo za Amerikom". U Palestini sam viđala velike željezne ključeve okačene na zidovima privremenih domova. Zvali su ih "ključevima povratka" i bili su podsjetnik na domove koji ih čekaju da im se vrate. Slične sam vidjela i ovdje, vjerojatno im je simbolika ista. Zapad to ne razumije jer postoje samo interesi.
Zatekla sam se s mišlju da će ovo sve zvučati kao zapis nostalgičnog orijentofila, ali neka, možda to i jesam. Jer nigdje čovjek ne pronađe toliko duha, borbenosti i želje za životom koliko na ovakvim mjestima, od ljudi kojima život ne ostavlja vremena za očajavanje, za koje je predaja luksuz koji si ne mogu priuštiti, ovdje, kako kaže anatolska pjesma, "u zemlji hrabrih ljudi, gdje ljubavnici ispisuju legende u planinama". I ovaj dječak sjedio je leđima okrenut zapadu, zagledan u svoju zemlju. Kao mnogi, prisjeća se boljih dana, ili čeka one koji tek dolaze. U regiji kojom od pamtivijeka teku rijeke života i cvatu crne ruže, stara proročanstva govore o skrivenim zlatnim planinama koje će se tek otkriti, a ljubav prema podneblju koje unosi konfuziju u glavama onih koji bi htjeli da je svijet uniformiran kao ravnalom po njihovim mjerilima, sročena je u izreci: "Kada bi sve bio zapad, gdje bi sunce izlazilo?"
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
