Kada je prošlog tjedna u švicarskoj Lausannei dogovoren okvir za sporazum o iranskom nuklearnom programu, na ulicama Teherana izbilo je slavlje, a iranska javna televizija prvi je put od revolucije 1979. izravno prenosila obraćanje američkog predsjednika. Iako su u pregovorima sudjelovale još i Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Kina, one su, ako je suditi po medijskoj varijanti događaja, imale tek ulogu dekora u stidljivom pomirenju dvojice zakletih neprijatelja.
Pregovori su se mogli pratiti u realnom vremenu, mogli smo saznati koliko su puta produžavani, a koliko puta bili na rubu da propadnu, koliko su besanih noći dužnosnici izbivali iz svojih 1500 dolara skupih hotelskih soba i kada je sve američki državni tajnik John Kerry otišao napraviti đir biciklom da sabere važne misli. Iako još ništa od dogovorenog nije stavljeno na papir i iako je ovo tek okvir za konačni sporazum koji bi trebao biti potpisan posljednjeg dana lipnja, gotovo je unisona ocjena da je postignut značajan napredak i da je sporazum ‘iznenađujuće detaljan’. Gotovo, jer ni najmanje impresioniran nije jedino onaj koji još uvijek vjeruje da mu Iran radi o glavi – izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Ukoliko u nekom trenutku odluči prekršiti ugovor, Iranu će za proizvodnju nuklearne bombe trebati otprilike godinu dana, što je zadovoljilo sve strane u pregovorima
Iran bi, prema sporazumu, broj svojih centrifuga za obogaćivanje urana, materijala koji se koristi kao eksploziv za nuklearnu bombu, trebao smanjiti sa 19.000 na 6000. U većini njih nastavit će obogaćivati uran, ali samo do razine od 3,67 posto, i tako u idućih 15 godina. Postojeće zalihe nisko obogaćenog urana smanjit će sa 10.000 na 300 kilograma, pri čemu višak mora biti transportiran izvan zemlje. Budući da još uvijek nema razvijenu tehnologiju za izradu bombe, izračunato je da bi Iranu, ukoliko u nekom trenutku odluči prekršiti ugovor, za proizvodnju iste trebalo otprilike godinu dana, vrijeme koje je zadovoljilo sve strane u pregovorima.
Iran se također obavezao da će podzemno nuklearno postrojenje Fordo, koje su izraelski špijuni otkrili 2009. godine, prenamijeniti u tehnološki i istraživački centar, s tisuću aktivnih centrifuga. U postrojenju Natanz također ostaje aktivno 5000 centrifuga, dok će reaktor u postrojenju Arak, za koji se pretpostavlja da se u njemu proizvodi plutonij, biti u potpunosti razmontiran. Inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju u narednih 20 godina dobit će pristup svim proizvodnim postrojenjima, skladištima i rudnicima povezanima s nuklearnim programom. Kada sve dogovoreno uredno provede, Iran bi trebao biti nagrađen ukidanjem ekonomskih sankcija koje su protiv njega uveli Ujedinjeni narodi, SAD i Europska unija, sankcija koje su mu nanijele golemu ekonomsku štetu, prepolovile izvoz nafte, povećale nezaposlenost i inflaciju te ga bacile u međunarodnu izolaciju. Ipak, još nije specificirano hoće li sankcije biti ukidane odjednom ili postupno, a američki dužnosnici rekli su i da njihove sankcije povezane s kršenjima ljudskih prava i sponzoriranjem terorizma i dalje ostaju na snazi.
No prije toga, američki predsjednik Barack Obama i iranski predsjednik Hasan Ruhani trebat će se naraditi i kod kuće, jer tvrdolinijaši u objema zemljama nisu zadovoljni sporazumom. Ruhani, umjerenjak koji je na izborima 2013. naslijedio Mahmuda Ahmadinedžada, čovjeka koji je Ameriku nazivao sotonom, nakon samo mjesec dana svoga mandata postigao je prvo rukovanje američkog i iranskog dužnosnika, ono Johna Kerryja i iranskog ministra vanjskih poslova Dževada Zarifa, nakon 1979. godine. Te su godine dolazak na vlast ajatolaha Ruholaha Homeinija i talačka kriza u Teheranu, u kojoj su deseci američkih državljana bili zatočeni mjesecima, označili početak odnosa u kojemu je bilo rušenja aviona, terorističkih i hakerskih napada, pokušaja atentata, obostranih prijetnji i ekonomskih sankcija, svega osim razgovora. Već dva mjeseca nakon toga rukovanja potpisan je dogovor o zamrzavanju nuklearnog programa, a sada i okvirni sporazum, no taj je sporazum po Iran znatno restriktivniji od onoga kakvim ga je predviđao ministar Zarif u intervjuu koji je prošlog ljeta dao američkim medijima, što znači da Ruhanija čekaju i tvrdi pregovori s vojnim, znanstvenim i vjerskim establišmentom u svojoj zemlji. Upravo je zato Zarif u svojim izjavama naglašavao činjenicu da, prema sporazumu, Iran ‘ne mora ugasiti nijedno postrojenje’ i da ‘iransko-američki odnosi nemaju nikakve veze’ s ovim ‘pokušajem da se riješi nuklearno pitanje’.
U ništa boljoj situaciji nije ni američki predsjednik Obama, kojemu su republikanci i grupa demokrata u Kongresu već zaprijetili da neće podržati odluku o ukidanju sankcija Iranu bez da dobiju 60 dana za reviziju sporazuma i glasanje o njemu. Obama je kongresnicima uzvratio da nemaju ovlasti blokirati sporazum, upozorivši ih da je to pitanje ‘važnije od politike’ i da će, ukoliko ga osujete, ‘svijet Ameriku optužiti da je upropastila diplomatske napore’.
U vrijednost sporazuma morat će uvjeriti i svoje izraelske i arapske saveznike, zbog čega je odmah nakon dogovora telefonirao Benjaminu Netanyahuu i saudijskom kralju Salmanu, a na konzultacije pozvao nekolicinu arapskih vođa, sve redom sunitske autokrate kojima se ni najmanje ne sviđa ideja o rehabilitaciji regionalnog rivala što je pustio pipke u svim državama u kojima žive šijiti. Ipak, od Saudijaca se ne očekuje da će raditi značajnije probleme, što se ne bi moglo reći za Izrael, državu za koju se pretpostavlja da ima vojni nuklearni program. Nakon što je mjesecima na sve moguće načine pokušavao osujetiti sporazum, Netanyahu je sada rekao da ‘dogovor temeljen na ovakvom okviru prijeti opstanku Izraela’. Obama je zato obećao da će udvostručiti američku podršku izraelskoj sigurnosti i rekao da će smatrati ‘fundamentalnim neuspjehom svoje politike ako Izrael, kao posljedica njegovog rada, postane iole ranjiviji’.
