Razvoj odnosa Hrvatske i Srbije četvrt vijeka nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske bio je blago rečeno krivudav, sa svim usponima, stagnacijama i padovima, složili su se učesnici konferencije koju su 21. septembra u Novinarskom domu u Zagrebu i ASK centru za edukaciju u Beogradu organizirali zagrebački Forum za vanjsku politiku i beogradski Centar za spoljnu politiku (CSP). Konferencija je održana u hibridnom obliku uz pomoć video veze između dva grada te uz javljanje pojedinih učesnika iz Sarajeva i Makarske.

- Povijest odnosa Hrvatske i Srbije, ali i Hrvata i Srba, prečesto se svodi na sukobljavanja i nerazumijevanja. Smatramo da je to neispravno i nepotpuno, jer Erdutski sporazum i Sporazum o normalizaciji odnosa ulaze u povijest neprekidnih pokušaja sporazumijevanja, o čemu se ne govori dovoljno. Danas se o razlikama govori više nego o sličnostima. Onaj drugi se pritom predstavlja kao prijetnja. Nove generacije se ne odgajaju na ideji mira, nego na slavljenju ratovanja, predrasudama i stereotipima. Dojam je da se nakon ratova 90-ih nastavlja rat riječima - rekao je u uvodnom obraćanju Dejan Jović, predsjednik Upravnog odbora FVP-a.

- Nakon završetka procesa raspada odnosi Hrvatske i Srbije nisu više onoliko važni kao u Jugoslaviji niti su kičma odnosa na Balkanu, a dvije zemlje su u različitim pozicijama i imaju različite prioritete. Hrvatska se kao članica EU vraća Balkanu kad mora ili kad je politički akteri vraćaju, a za Beograd su odnosi s Tiranom važniji nego sa Zagrebom. Ali još uvijek čekamo normalizaciju odnosa dviju zemalja, rekao je Jović.

- Jedan od ciljeva konferencije jeste presjek bilateralnih odnosa koji obuhvaćaju i pitanja nestalih, promjena granica, manjina… Moramo naći odgovore kako da se prevaziđe nasleđe loših odnosa Beograda i Zagreba i dati viziju kako da se normalizacija odnosa uspešno okonča. Mnogi su sporazum 1996. dočekali s olakšanjem i bili srećni da je rat stao, ali se mora učiniti više u njihovoj implementaciji - rekao je Dragan Đukanović, predsjednik CSP-a.

Prisutnima se obratio i britanski ambasador Simon Thomas, ističući da je 1996. trebalo puno volje, hrabrosti i odlučnosti da se postigne dogovor i potpiše sporazum između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, čija je Srbija nasljednica.

- Iako je Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske izišlo iz EU-a, ostajemo zainteresirani za Evropu. Dijelimo isti kontinent i želimo da živi u miru i stabilnosti - rekao je Thomas.

Da sporazum nije donesen naprečac, pokazao je u svom izlaganju Tihomir Ponoš iz Arhiva Srba u Hrvatskoj, podsjetivši da su razgovori Zagreba i Beograda o normalizaciji počeli još 1992. godine.

- Pregovori u kojima su se kao teme nametale penzije, doznake, dvojno državljanstvo, komunikacije, ali i pitanje Prevlake i sporazuma sa SAO Krajinom, kao i zahtjevi da se prizna kontinuitet SRJ, trajali su više godina, a u njih je bio uključen državni vrh obje zemlje, pri čemu se Tuđmanov šef ureda Hrvoje Šarinić 14 puta sastajao sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. Nakon formiranja ureda u Beogradu i Zagrebu i spremnosti Beograda da prizna Zagreb bez uslova, međusobno priznanje trebalo je uslijediti 1. maja 1995., ali je odgođeno zbog operacije Bljesak – podsjeća Ponoš.

Krajem avgusta 1995. Milošević je Šariniću najavio da će se ići prema priznanju čim se potpiše sporazum s predstavnicima Srba iz istočne Slavonije, a o tome se razgovaralo i u Daytonu jer je mirna reintegracija trebala biti preduvjet za početak razgovora o mirovnom ugovoru za BiH. Sporazum o reintegraciji, odnosno Erdutski sporazum, potpisan je 12. novembra 1995. a Sporazum o normalizaciji 23. avgusta 1996., 16 dana nakon susreta Tuđmana i Miloševića u Ateni nakon kojeg su zajedničkom izjavom najavili normalizaciju i međusobno priznanje. Sporazum o normalizaciji odnosa Sabor je ratificirao 19. septembra te godine većinom glasova uz odsustvo značajnog broja zastupnika.

Po riječima Mate Granića koji je tada bio ministar vanjskih poslova, dogovoreno je da dvije države imaju pravo na kontinuitet.

- Dvije države su se prvi put međusobno priznale, što je djelovalo na završetak procesa mirne reintegracije. U travnju 1997. donesen je plan i program povratka izbjeglica i bilateralne zaštite nacionalnih manjina - rekao je Granić i podsjetio da su Subotičkom deklaracijom, koju su 2016. potpisali Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović jasno definirana otvorena pitanja – nestali, manjine, granice, arhivi i unapređenje ekonomske suradnje. Hrvatskoj je u interesu širenje EU i evropeizacija ovog prostora, ali i da svaka zemlje u Uniju uđe pod istim uvjetima kakva ja prošla i Hrvatska, rekao je Granić.

Milan Krstić s Fakulteta političkih nauka u Beogradu naglasio je da je zatopljenje odnosa počelo 2001. pri čemu su do 2008. postignuti važni sporazumi i krenula obostrana izvinjenja za ratna zbivanja.

- Nakon krize nastale 2008. zbog hrvatskog priznavanja Kosova, pri čemu Srbija njene postupke promatra kao neprijateljske, od 2010. do 2012. slijedi faza uspona, a onda opet stagnacija zbog hrvatske skepse prema novom predsjedniku Tomi Nikoliću, a srpske zbog oslobađanja Gotovine i Markača u Hagu. Ipak, objema državama je stalo da pokažu da su odnosi stabilni: Hrvatskoj zbog prijema u EU, a Srbiji zbog pregovora. Ipak, od 2014. do 2018. slijedi faza pada. Kako Hrvatska i Srbija nisu primarno usmerene jedna na drugu, Hrvatska nema razloga da bude dobar komšija, a i Srbija se preorijentiše. Osim toga, Hrvatska se ponaša s pozicije moći jer blokira pregovaračka poglavlja Srbije – smatra Krstić.

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić govorio je o svojoj politici i suradnji s brojnim zvaničnicima Hrvatske, kao i s Miloradom Pupovcem o pitanju kako zaštititi srpske interese u Hrvatskoj, kao i nedovoljnoj privrednoj suradnji koja bi trebala biti osnova da daljnje osnove. Naglasio je i da u obje zemlje postoje političke grupacije koja izazivaju zabrinutost.

- Radio sam na tome da Hrvatska postane članica EU i na borbi protiv korupcije. Ostvario sam neke privremene pobjede, ali danas je situacija loša - rekao je Tadićev partner u razvoju odnosa dviju država bivši predsjednik Ivo Josipović.

- Da bi se uspjelo naši nasljednici morali su nastaviti tim putem, ali su imali drugačije vizije. Jako zavisi tko su osobe koje upravljaju zemljom – kazao je i dodao da je postojala želja ljudi da bude drugačije. Na mnogim područjima suradnja ide nabolje nezavisno od politike, od turističkih posjeta do nastupa pjevača i orkestara, zaključio je Josipović.

- Stanje hrvatsko srpskih odnosa najbolje ilustriraju autoput bratstvo-jedinstvo i željeznička pruga Zagreb-Beograd. Autoput služi za lokalnu komunikaciju u Hrvatskoj i Srbiji, za turistička putovanja i kamionski prijevoz, a najviše za putovanje stranaca. Željeznička pruga oslikava političko stanje. Živimo u zapuštenim odnosima kao što je zapuštena pruga na kojoj se na nekim dionicama može voziti tek 25 do 30 km na sat- ilustrirao je odnose predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

- Na sadašnje stanje utjecali su ratna ostavština i zamrznuti konflikti u BiH i na Kosovu, dok u Crnoj Gori srećom nema sukoba. Također, Hrvatska i Srbija grade dobre odnose s Mađarskom, a međusobno su u zamrznutom konfliktu - rekao je i podsjetio da je Hrvatska nakon ulaska u EU počela blokirati Srbiju. Ukazao je na utjecaj politike sjećanja na ratove 90-ih i 40-ih.

- Nitko uistinu ne traži nestale kojih je 1.858, od čega polovina Srba, ali svi gledaju kako da se okoriste s njima u političke svrhe. Nema ozbiljnog nastojanja da se depolitizira to pitanje, iako se pojavilo i u vrijeme sadašnje hrvatske Vlade, ali samo nakratko - rekao je i naglasio da obje manjine imaju otežanu komunikaciju s maticama zbog konfliktnih retorika s obje strane.

- Milanović naziva predsjednika druge države huškačem, a sam se slika s Mihajlom Hrastovom koji je osuđen zbog ubojstva 13 ratnih zarobljenika na koranskom mostu i odlikuje jedinicu koja je počinila taj ratni zločin. Tako se manjinska prava i demokratske slobode te odnos države i društva ne može graditi. Stavljanje zemalja bivše Jugoslavije i Albanije u geopolitičkom limbu kao zamjenu za ozbiljan proces integracije u EU samo će dodatno pogodovati pojavama kojima sada svjedočimo - rekao je i dodao da danas nema skoro nikakve parlamentarne suradnje između Skupštine Srbije i Hrvatskog sabora.

Bivša potpredsjednica hrvatske vlade i šefica diplomacije Hrvatske Vesna Pusić govorila je o pokušajima komunikacije između civilnog sektora.

- Iako su Tuđman i Milošević bili u intenzivnoj komunikaciji, nisu spriječili ni zaustavili rat. Od 1991. do 1993, nije bilo gotovo nikakve komunikacije među društvima, a oni koji su je pokušali uspostaviti tretirani su kao izdajnici – ustvrdila je Pusić i podsjetila da je 1993. organiziran susret intelektualaca dviju država koji je imao pozitivan odjek i razbio dotadašnji tabu, pa su slijedile brojne uspostave komunikacija između NVO-a i privrednih komora koje je pozdravila međunarodna zajednica, ali ih ona nije ni osmislila ni nametnula već su ponikle iz dvaju društava, što znači da je važno to što radimo sami.

Naglasila je da pitanje hrvatske podrške samostalnosti Crnoj Gori nije podrška Mili Đukanoviću i njegovoj koruptivnoj vlasti, što je ocijenio Tadić, već nepovredivosti granica, a nije ni napad na Srbiju. Naglasila je da se ni bombardiranje NATO-a 1999. ne može smatrati napadom na Srbiju već na politiku Slobodana Miloševića, koja je bila štetna za regiju.

O raznim aspektima odnosa dviju zemalja govorili su Isidora Pop-Lazić iz Instituta za međunarodnu privredu i politiku u Beogradu, Ivo Visković s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, Goran Svilanović, bivši ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije i bivši generalni sekretar Regionalnog vijeća za suradnju, kao i Tanja Mišćević zamjenica generalnog sekretara Regionalnog vijeća za suradnju iz Beograda.

Na kraju konferencije slijedili su prijedlozi zaključaka.

- Ne možemo čekati druge da nešto urade, moramo biti spremni na reakcije kad se ukaže dobar moment jer male zemlje moraju imati politiku čekanja. Ne smijemo činiti ništa što šteti - rekao je Jović i podsjetio da su, kad su dvije zemlje tužile jedna drugu za genocid, stale aktivnosti pomirenja. Osim toga, Hrvatska je priznanjem Kosova prekršila obavezu priznanja teritorijalnog integriteta druge strane, rekao je. Založio se za više funkcionalnog pristupa koji odgovara objema stranama što je puno bolje nego kad se sve pokušava podići na političku razinu. Konačno, najavio je i skup o nasljeđu Haškog suda krajem oktobra.

- Srbiji je itekako bitno uređenje odnosa s Hrvatskom, jer je Hrvatska veza između Srbije i srca Evrope - rekao je Đukanović i dodao da je nakon ulaska Hrvatske u EU došlo do zatvaranja daljnjeg procesa proširenja.

- Države bivše Jugoslavije i Albaniju ne možemo izdvojiti od Unije, jer je pitanje kako će regionalna saradnja uspeti da kompenzuje nedostatak članstva u Uniji. Bez jasne evropske perspektive plašim se da ulazimo iz faze latentnih u fazu otvorenih nestabilnosti. Osim toga, tu je i uticaj trećih država poput Rusije, Kine i Turske. Njihova predominacija nekomplementarna je s evropskim nastojanjima zemalja. Srpsko društvo uvek je bilo između istoka i zapada, a sada je klatno okrenuto preko istoku. S druge strane, nema napretka u rešavanju otvorenih pitanja niti spremnost da se same vlade uključe u rešavanja problema iz Subotičke deklaracije - podvukao je Đukanović.