Cijelog prošlog vikenda trajali su pregovori demokratskih oporbenih stranaka u Srbiji o tome u koliko će kolona na predstojeće parlamentarne izbore. Nakon mnogo nagađanja, nakon što se u Skupštini Srbije još nepostojeću koaliciju nazivalo ‘neprincipijelnom’ i novim DOS-om (Demokratska opozicija Srbije koja je 2000. godine sklonila s vlasti Slobodana Miloševića), u ponedjeljak je javnost konačno obaviještena: Demokratska stranka Bojana Pajtića ide na izbore s onim partijama s kojima su demokrati surađivali u prethodne dvije godine ‘u borbi protiv režima’. Koliko se zasad zna, s demokratima su neki sindikati i Nova stranka bivšeg premijera Zorana Živkovića.
U drugoj koloni ostaju zajedno Socijaldemokratska stranka Borisa Tadića i Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića. Jovanović je razočaran, Tadić i dalje misli da bi zajednički izlazak na izbore dao bolje rezultate, Pajtić pak misli da te dvije kolone građanima daju veće mogućnosti, a samim time su i veće šanse da aktualni režim bude pobijeđen.
‘Zbog toga smo doneli odluku da obezbedimo mogućnost svim građanima koji žele da glasaju da imaju za koga da glasaju. Da glasaju programski, da glasaju u što većem broju i da što više ljudi izađe na izbore, a postojanje takozvane dve kolone omogućava da izađu svi oni koji su nezadovoljni, a to je veća mogućnost da se režim pobedi’, rekao je Pajtić.
Još dok se Pajtić i DS nisu oglasili s konačnim vijestima o uzaludnosti pregovora, Dragoljub Mićunović, jedan od osnivača stranke, objasnio je gostujući na Televiziji B92 zašto on nije pristalica te dvije kolone. ‘Izgubili smo veliki deo članstva i moramo prvo da ciljamo na te ljude, da im vratimo poverenje i da biraju našu opciju. A to ne možemo ako smo u jednoj koloni, jer u međuvremenu su neki razbijali tu kolonu’, rekao je.
Čedomir Jovanović je razočaran, Boris Tadić i dalje misli da bi zajednički izlazak na izbore dao bolje rezultate, dok Pajtić smatra da dvije kolone građanima daju veće mogućnosti, a onda su i veće šanse da aktualni režim bude pobijeđen
Jasno je na što je mislio, na činjenicu da je Boris Tadić upravo onaj koji je DS razbio pred izbore 2014., kad je ljut zbog toga što je izgubio stranačke izbore (nakon što je 2012. godine izgubio i predsjedničke) i u stranci postao ‘počasnim predsjednikom’. Sa sobom je poveo dio članstva, registrirao na brzinu stranku zahvaljujući već registriranima Zelenima Srbije i praktički raspolovio biračku bazu demokrata. Kuloarska priča kaže da se sada Tadić dozvao pameti, pa je zato navaljivao da se sve kolone – Čedomira Jovanovića je upravo on izbacio iz DS-a, pa je ovaj osnovao LDP, Zoran Živković je nakon godina pasivnosti osnovao svoju stranku – ponovno uliju u jednu, ali kojoj bi on bio na čelu. Jasno je da to nije prihvatio vrh DS-a, a kako se čini ni njihovi birači (barem oni sigurni), koji Tadiću nisu ni zaboravili ni oprostili puč pred prošle izbore. Osim toga, istraživanja obavljena u posljednje vrijeme kažu da obje kolone imaju svoje birače (DS nešto više od koalicije SDS-LDP i Lige socijaldemokrata Vojvodine, koja je u koaliciji na republičkoj, ali ne i na pokrajinskoj razini) i da bi njihovo spajanje najvjerojatnije okrnjilo rezultate i jednih i drugih.
Mali je broj birača, kako to govori posljednje ispitivanje ‘Nove srpske političke misli’, koji vjeruju da bi zajednički nastup kompletne oporbe, kao prije 15 godina DOS-a, povećao njihovu šansu za uspjeh na izborima. U to vjeruje 28,3 posto, a ne vjeruje čak 51,8 posto ispitanika (uzorak od 1650). No teško je tako nešto i zamisliti, s obzirom na to da su u oporbi osim demokratskih stranaka i radikali, velik broj desnih stranaka, od kojih bi neke koalicije mogle i preći izborni prag od pet posto (istraživanja pokazuju da bi to bili radikali i koalicija Demokratske stranke Srbije Sande Rašković Ivić i pokreta Dveri).
S druge strane, Srpska napredna stranka premijera Aleksandra Vučića na svoju izbornu listu ponovno stavlja male stranke, koje same ne bi mogle ući u parlament. Tu je već tradicionalni, najdugovječniji ministar Rasim Ljajić, ali i umirovljenici, koji su razvrgnuli dugogodišnju koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije Ivice Dačića, sve se pravdajući da to čine u ime zaštite umirovljenika, iako ni riječ nisu rekli povodom smanjenja mirovina. Zato je šef te partije Milan Krkobabić već najavio da će ostati šef Pošte Srbije, na čijem je čelu već osam godina.
Kako god bilo, o neuspješnim pregovorima demokratskih stranaka već se čuju različita mišljenja. Tako sociologinja Vesna Pešić misli da je DS dobro odlučio jer bi u suprotnom izgubio dio svojih glasača, upravo zbog Tadića zbog kojega je ta stranka izgubila poziciju ozbiljne, jake oporbe i postala mali igrač u srpskom parlamentu. ‘Da nije došlo do tog cepanja 2014. godine, kada je Tadić izašao iz stranke, spreman na koaliciju sa Vučićem, DS bi imao 15 do 16 odsto u parlamentu i ne bi se pričalo o opoziciji koja uopšte ne postoji’, kaže ona.
Za razliku od nje, Srđan Bogosavljević, direktor Ipsos strateškog marketinga, misli da su Pajtić, Tadić i Jovanović propustili još jednu šansu da se partije (re)ujedine, a njihovi lideri konačno povuku. ‘Mislim da je na liderima odgovornost što se nisu dogovorili da spasu socijaldemokratiju u Srbiji, nego će socijaldemokratija ostati iscepkana. Oni su imali šansu da je ponovo ujedine, eventualno čak i da se povuku, ali da naprave ozbiljniju alternativu. Ovako će ostati male stranke u parlamentu’, prognozira Bogosavljević.
Bila jedna ili dvije kolone, one ne mogu bitno promijeniti izborni rezultat, stav je sociologa Vladimira Goatija. ‘To je jedna razbijena čaša demokrata i teško je to sada lepiti’, kaže on, koji problem vidi i u tome što ta bivša demokratska opcija nije iznjedrila niti jednu novu integrativnu ideju, niti jednu novu ličnost, već je pokušala – bezuspješno, kao što se sada vidi – sastaviti dijelove slomljene čaše. Ako pak na izbore izađe svatko za sebe, dodaje Goati, situacija neće biti ništa bolja: rezultirat će ‘jednom gromadom od vlasti’, neravnotežom i disharmonijom. Dakle stanjem u kojem Srbija ionako već jest, s izborima ili bez njih.
