Prije petnaestak godina Srbija je bila u sličnoj situaciji kao danas, kad se navodno mora konačno odlučiti hoće li ići na Istok ili Zapad. I tada je kao danas jasno proklamirala da joj je prioritetni cilj postati članicom Europske unije, ali je istovremeno morala rješavati svoje unutarnje konflikte i nagomilane razvojne probleme te se početi izvlačiti iz crne rupe u koju je upala na kraju prošlog stoljeća. I tada su je iz Europske unije i SAD-a tapšali po ramenima i deklarativno podržavali njezinu želju da postane članica Unije, ali su tražili da prethodno plati grijehe koje su njezine vlasti počinile u procesu raspada Jugoslavije. Podrška odcjepljenju Kosova i priznanje njegove samostalnosti isporučeni su Srbiji kao završni račun koji mora podmiriti prije nego što krene u proces pristupanja Europskoj uniji.
Taj račun je Srbiji uručen u godinama kad je svijetom harala ekonomska kriza usporediva s Velikom depresijom koja je bila uvertira u Drugi svjetski rat. Kao i mnoge druge nacionalne ekonomije, i srpska privreda našla se na koljenima. Sama nije mogla opet stati na noge, a pomoći sa strane nije bilo na vidiku. Štoviše, i ono malo stranih investitora koji su dotad uložili u njezinu privredu počeli su se predomišljati, a dio ih se bez puno krzmanja munjevito povukao iz Srbije. Američki U. S. Steel bio je najupečatljiviji primjer naprasnog dizanja ruku od srpske privrede u uvjetima ekonomske krize. Američka kompanija je tek oporavljenu Željezaru Smederevo, koju je dobila na poklon, vratila srpskim vlastima i brzinom munje napustila Srbiju.
I Europska unija u svojim planovima proširenja zaobilazila je Srbiju i njezinu infrastrukturu u širokom luku. Europski cestovni, željeznički i energetski (osim struje) projekti u Mađarskoj preusmjeravani su prema Rumunjskoj i Bugarskoj i dalje prema jugu i istoku, a Srbija je ostavljena da se sama snalazi u obnovi i izgradnji svoje cestovne, željezničke i energetske infrastrukture. I dok je U. S. Steel glavom bez obzira bježao iz Srbije, a Europska unija njezin status kandidata za članstvo držala na dugom štapu, Rusija i njezin energetski div Gazprom upravo su se tih dana na velika vrata ušetali u srpsku privredu. Tadašnji srpski predsjednik i premijer, Boris Tadić i Vojislav Koštunica, ushićeni kao mala djeca u Moskvi su koncem 2008. godine nazočili potpisivanju Međudržavnog energetskog sporazuma kojim je Srbija za 400 milijuna eura Gazpromu na 30 godina prepustila većinsko vlasništvo u Naftnoj industriji Srbije (NIS) te ugovorila zajedničko ulaganje u izgradnju plinovoda Južni tok i skladište plina Banatski Dvor.
Osim što su Gazpromu prepustile da rješava dotadašnje gubitke NIS-a i ulaže u modernizaciju i razvoj njegovih rafinerija, eksploataciju srpske nafte i plina te prodajne mreže, srpske vlasti su ruskoj kompaniji predale u ruke i plinofikaciju Srbije bez koje bi reindustrijalizacija zemlje imala male šanse da zaživi. Zauzvrat su Tadić i Koštunica dobili obećanje Rusije da neće dopustiti da Kosovo ikad postane članica UN-a. Tadić i Koštunica tih su dana i službeno proklamirali da će Srbija svoju vanjsku politiku voditi oslanjajući se na četiri stupa – EU, SAD, Rusiju i Kinu. Kao što se Rusija u godinama globalne ekonomske krize pojavila kao spasitelj srpskog energetskog sektora, ubrzo su se Kina i njezin Pojas i put Srbiji ukazali kao spasitelji cestovne i željezničke infrastrukture, ali i posrnulih industrijskih giganta – Željezare Smederevo i RTB Bora.
Energetski sporazum s Rusijom stabilizirao je srpski energetski sektor – NIS je danas jedna od najuspješnijih srpskih kompanija, prošireno je plinsko skladište Banatski Dvor, umjesto Južnog toka Srbija je dobila tranzitni krak plinovoda Turski tok i privilegiranu cijenu ruskog plina, a u međuvremenu je Gazpromu prepustila i spašavanje pančevačke HIP Petrohemije i izgradnju Elektrane-toplane Pančevo, jer sama nije to mogla učiniti, a nitko drugi osim Rusa tog se posla nije htio prihvatiti. Pristupanje Srbije kineskom Pojasu i putu, osim što je omogućilo modernizaciju cestovne i željezničke mreže, revitaliziralo je njezine rudarsko-prerađivačke kapacitete.
Sve što su ruske i kineske kompanije preuzele u Srbiji prethodno je bilo nuđeno i europskim i američkim kompanijama, a ponešto od toga je bilo i predano u njihove ruke. No Srbija je Europskoj uniji i SAD-u godinama bila zadnja rupa na svirali. Postala im je zanimljivija tek kad su Rusija i Kina, a potom i Turska, snažnije prodrle u njezinu ekonomiju. Otada do danas europske su kompanije višestruko nadmašile ruske i kineske investicije u srpsku privredu, a i europski fondovi isto su učinili svojim donacijama i kreditima za razvoj sveukupne srpske infrastrukture. Srpska privreda danas je neraskidivo srasla s europskom privredom i tržištem, ovisna o njima u mjeri da kad europska ekonomija kihne, srpska dobije upalu pluća.
Stoga je američki ambasador u Beogradu Christopher Hill uglavnom u pravu kad ovih dana u intervjuu Glasu Amerike izjavljuje da "SAD poručuje Srbiji da nije pitanje da li idete na Istok ili Zapad, već postoji samo jedan pravac i na Srbiji je da odluči koliko brzo želi da stigne tamo". Srbija je doista skoro sve svoje žetone stavila na kartu Europske unije, od ekonomije do obrazovanja, ali karte se dijele u Bruxellesu, a ne u Beogradu, tako da je ipak Europska unija ta koja prvenstveno odlučuje kojom će brzinom Srbija postati njezin sastavni dio. EU je dosad ne samo Srbiji nego svim preostalim balkanskim kandidatima nametnula pužev korak u procesu pristupanja Uniji, a odavno je Rusiji i Kini prepustila primat u izgradnji i razvoju srpskog energetskog sektora i znatnog dijela njezine infrastrukture.
Christopher Hill kaže da Srbiji "Rusija sada teško može biti uzor, nije zemlja koju biste želeli za prijatelja ili saveznika" te dodaje da "iz perspektive EU-a i SAD-a, Srbija treba da se ponaša kao članica EU-a i da se pridruži sankcijama, da je jasno da je to njihova politika i da Srbija treba da razmisli o tome". Problem je, međutim, što Srbija nije članica Europske unije, a i njezina energetska ovisnost o Rusiji uspostavljala se duže od desetljeća, pa se preko noći ne može dokinuti bez pogubnih posljedica po njezinu ekonomiju. Uostalom, i dio članica Europske unije, kudikamo razvijenijih od Srbije, ne može se i neće preko noći odreći ruske nafte i plina, iako kao članice Unije imaju njezinu puno veću pomoć i zaštitu nego Srbija.
Prije petnaestak godina U. S. Steel je samo tako skupio svoje krpice iz Srbije i ostavio je da se sama nosi s problemima koji su se s globalnom ekonomskom krizom sručili i na Željezaru Smederevo, ali nije isto učinio sa željezarom u Slovačkoj, iako bi se Slovačka uz pomoć EU-a lakše nosila s problemima koje bi joj američka kompanija ostavila da je iz Košica pobjegla kao što je klisnula iz Smedereva. SAD i EU od Srbije traže da, nakon što je glasala za UN-ove rezolucije kojima se osuđuje ruski napad na Ukrajinu, makar simbolično uvede pokoju sankciju Rusiji (da zabrani rad ruskim medijima u Srbiji, protjera pokojeg diplomata i sl.), ali kao zaštitu od ruskih protumjera zasad joj nude priključenje na grčki LNG terminal koji se počeo graditi u Aleksandropoliju i počet će raditi koncem sljedeće godine. Iz Bruxellesa i Washingtona, međutim, ne spominju što će se dogoditi ako Rusija već sljedeći mjesec Srbiji podigne sadašnju povlaštenu cijenu od 270 dolara za tisuću prostornih metara plina na tisuću dolara. Hoće li i tada, kao onomad U. S. Steel, dio europskih i američkih kompanija zbog enormnog rasta cijene energenata pobjeći iz Srbije?
