Kada je početkom srpnja Evropski parlament u sklopu svoje klimatske i energetske politike izglasao novu taksonomiju energenata, u kategoriji onih čistih, odnosno zelenih našli su se i plin i nuklearna energija. Nova taksonomija za cilj bi trebala imati sprječavanje greenwashinga, prakse kojom se ekološki štetni projekti podvaljuju pod zelene kako bi dobili pristup milijardama eura povoljnih kredita i subvencija koje će biti dostupne u narednim desetljećima, sve u sklopu energetske tranzicije Evropske unije.
Upućeni kritičari tada su upozorili da već i samo svrstavanje plina i nuklearne energije u "čiste" predstavlja "čin institucionalnog greenwashinga" te da će se ovime evropska ovisnost o fosilnim gorivima zapravo produžiti umjesto dokinuti. Oni koje je to zanimalo i koji su imali strpljenja probijati se kroz džunglu evropske legislative mogli su saznati i da je dva mjeseca ranije Evropska komisija donijela dokument pod nazivom RePowerEU, čiji je glavni cilj smanjivanje ovisnosti o ruskim energentima ali se u njemu kriju i projekti koji bi Ukrajinu mogli transformirati u svojevrsnu energetsku koloniju Evropske unije.
Više od 98 posto današnje proizvodnje otpada na sivi, odnosno vodik dobiven iz fosilnih goriva. Nusproizvod ugljik u zraku se formira u staklenički plin ugljični dioksid, a ukupni ugljični otisak takve proizvodnje vodika gotovo je istovjetan onome sektora avijacije
U tom dokumentu sadržan je, naime, i plan da se Ukrajina, zajedno s još nekoliko zemalja sjeverne Afrike, evropskim investicijama pretvori u mjesto na kojemu se će proizvoditi, a zatim i u Evropsku uniju izvoziti vodik, kemijski element koji se za potrebe proizvodnje energije dobiva iz plina, dakle fosilnog goriva. Plan je predstavljen kao dio poslijeratne obnove Ukrajine, a Evropska komisija trenutno vodi pregovore o strateškom partnerstvu s ukrajinskom vladom. Pritom se u široj javnosti promovira teza da će se u Ukrajini proizvoditi takozvani zeleni vodik koji se dobiva iz obnovljivih izvora energije, dok upućeni tvrde da je najizvjesniji scenarij onaj prema kojem će se ova navodna energetska bajka pretvoriti u klimatski horor.
Plan evropskog investiranja u proizvodnju vodika u Ukrajini sporan je, naime, na svim razinama, a mnogi su ga kritičari nazvali neokolonijalnim jer podrazumijeva – u slučaju proizvodnje zelenog vodika – crpljenje ukrajinskih prirodnih resursa za namirivanje energetskih potreba EU-a, a u izvjesnijem slučaju sivog, odnosno vodika dobivenog iz plina, pogodovanje industrijama fosilnih goriva i nastavak praksi koje uzrokuju globalno zatopljenje.
Vodik je kemijski spoj koji se nalazi svugdje u prirodi, ali se za potrebe industrijskih procesa dobiva iz plina. Može se proizvoditi i uz pomoć obnovljivih izvora energije i tada se smatra "zelenim", no trenutno ga se u EU-u iz obnovljivih izvora dobiva manje od 0,1 posto. No čak i u tom slučaju proizvodnja je sporna jer je energetski izrazito intenzivna, pa je krajnji učinak također štetan. S druge strane, više od 98 posto današnje proizvodnje otpada na sivi, odnosno vodik dobiven iz fosilnih goriva. Nusproizvod ugljik u zraku se formira u staklenički plin ugljični dioksid, a ukupni ugljični otisak takve proizvodnje vodika gotovo je istovjetan onome sektora avijacije.
Industrija je zbog toga predstavila i dobila zeleno svjetlo za ulaganje u tehnologije za izdvajanje i spremanje ugljičnog dioksida prilikom proizvodnje vodika, čime bi se dobivao takozvani plavi vodik, također navodno čist. S tehnologijom izdvajanja i spremanja ugljičnog dioksida, međutim, već se desetljećima bezuspješno eksperimentira, dok je i sama Unija u više navrata obustavljala takve projekte koje je sama financirala, uz obrazloženje da se radi o bacanju novca zbog neefikasnosti iz ekološke perspektive.
Dok je pokušaja institucionalnog greenwashinga, bit će i protesta (Foto: Ivan Radic/Wikimedia Commons)
Unatoč tome, Evropska komisija ove, praktički još uvijek tek teoretske oblike proizvodnje, predstavlja kao univerzalno rješenje za sve klimatske probleme, način da se dekarboniziraju industrija, transport, proizvodnja energije i grijanje zgrada, iako je jasno da je potpuno nemoguć plan prema kojemu će Evropska unija do 2050. godine, kada bi trebala dosegnuti cilj od "nula emisije" stakleničkih plinova, raspolagati s dovoljno zelenog vodika za potrebe čitave evropske ekonomije. Tom bi problemu trebala doskočiti evropska ulaganja u Ukrajinu, Maroko, Alžir i Egipat, a koliko su planovi za Ukrajinu ozbiljni svjedoče ishodi konferencije o obnovi Ukrajine koja se prošli mjesec održala u Luganu, a na kojoj je predloženo da se od ukupno 114 milijardi dolara za energetsku tranziciju te zemlje čak 40 milijardi investira u proizvodnju vodika.
Stvar postaje jasnija kada se u priču uvede nimalo sporedan lik – lobiji fosilnih industrija, koji su u nju uključeni već dvije godine, koliko se razmatra ideja uvoza vodika u EU, a koju je ruska invazija na Ukrajinu ubrzala do te mjere da je plan RePowerEU razrađen i usvojen u manje od dva mjeseca.
Naime, još u prosincu 2020. godine nevladina organizacija Corporate Europe Observatory (CEO), koja se bavi nadzorom lobiranja u evropskim institucijama, objavila je istraživanje o lobističkoj kampanji industrija fosilnih goriva da se osigura institucionalna podrška za proizvodnju vodika iz fosilnih goriva. U pitanju je strategija preživljavanja fosilnih industrija i osiguravanje vlastite lukrativne budućnosti na period od barem još nekoliko desetljeća. Prelazak na istinski zelenu proizvodnju energije industriju plina ostavio bi bez posla, pa je ona predložila svojevrsnu prijelaznu fazu – proizvodnju vodika iz plina, za što je, prema nalazima CEO-a, još u 2019. godini prijavila gotovo 60 milijuna eura utrošenih na lobiranje u briselskim institucijama.
Bombastični evropski plan za ekološki prihvatljivu proizvodnju vodika u stvarnosti se svodi na još jednu priliku za greenwashing pogonjen stotinama milijardi eura javnog novca od kojeg će profitirati industrije fosilnih goriva
Između prosinca 2019. i rujna 2020. godine predstavnici industrije vodika, koju zapravo čine kompanije fosilnih goriva, ukupno su se 163 puta sastali s Fransom Timmermansom, potpredsjednikom Komisije i prvim čovjekom Evropskog green deala, povjerenicom za energiju Kadri Simson i povjerenikom za unutarnje tržište Thierryjem Bretonom, a CEO je zabilježio i vrlo živahnu aktivnost "rotirajućih vrata". Najveći kapitalac koji je prešao iz politike u biznis bivši je zamjenik glavnog direktora za energiju Klaus-Dieter Borchardt, jedan od najutjecajnijih ljudi Evropske komisije za pitanja plina i hidrogena. Borchardt je bio i arhitekt evropske strategije za plin do 2050, a potkraj 2020. prešao je u američku odvjetničku tvrtku Baker McKenzie, čija se cijela jedna divizija bavi upravo industrijom vodika. Na stranicama tvrtke može se pročitati i da su upravo njezini odvjetnici imali ulogu savjetnika u pregovorima između američke vlade i privatnog konzorcija koji će u saveznoj državi Utah izgraditi "najveće industrijsko postrojenje za proizvodnju zelenog vodika na svijetu". Kredit težak više od 500 milijuna dolara ispregovaran je s američkim Ministarstvom energije i dogovoren u lipnju ove godine, a ključnu ulogu odigrala je upravo ta odvjetnička firma, čiji je viši savjetnik za energiju i evropsko pravo Borchardt, čovjek koji je 33 godine radio u Evropskoj komisiji, a četiri u Evropskom sudu pravde.
Za stvaranje lobija vodika u Evropi zaslužna je i američka PR tvrtka FTI Consulting, koja stoji iza organizacije Hydrogen Europe, najutjecajnijeg lobija vodika u Evropi. Glavni tajnik te organizacije bivši je njemački europarlamentarac i član izvršnog odbora grupe liberala u Evropskom parlamentu ALDE Jorgo Chatzimarkakis. Prema analizi CEO-a, urađenoj na temelju dokumenata dobivenih putem prava na pristup informacijama, Evropska strategija za vodik istovjetna je zahtjevima koje je Hydrogen Europe ranije odaslao Evropskoj komisiji, a koja predviđa ukupna ulaganja u industriju vodika od 430 milijardi eura u periodu od deset godina. Hydrogen Europe je lobistička platforma koja se sastoji od gotovo 200 predstavnika industrije i 80-ak istraživačkih organizacija. Ujedno je i članica javno-privatnog partnerstva koje je formirala sama Evropska komisija, u kojoj ona sada lobira u ime industrije, pa je u pitanju evidentan sukob interesa institucionalne razine.
Jorgo Chatzimarkakis, glavni tajnik organizacije Hydrogen Europe (Foto: Wikimedia Commons)
Druga utjecajna organizacija je Hydrogen Council čije su članice stotinjak kompanija fosilnih goriva, te avionska i automobilska industrija, a koja je 2019. godine potpisala ugovor s Evropskom investicijskom bankom za financiranje projekata proizvodnje vodika. Te godine Hydrogen Council u evropskom Registru transparentnosti prijavio je manje od 10 tisuća eura potrošenih na aktivnosti lobiranja, ali zato između 700 i 800 tisuća eura za usluge "savjetovanja" spomenutoj PR agenciji FTI Consulting.
Lobiranje industrije za institucionalnu podršku za proizvodnju vodika intenzivno je započelo u vrijeme krize izazvane pandemijom Covida-19, kada je Hydrogen Europe pripremio prijedlog za industriju vodika u okviru evropskog Plana ekonomskog oporavka. Proizvodnja plavog i zelenog vodika integrirana je i u Mehanizam za oporavak i otpornost Evropske unije, koji je težak gotovo 724 milijarde eura, a Hydrogen Europe prije predstavljanja Evropske strategije za vodik svoje je članice obavijestio da se pripreme na "nikad viđene" iznose novca, navodi CEO u svom izvještaju.
Što se pak Ukrajine tiče, njemački Institut za sisteme i inovativna istraživanja Fraunhofer još je prije dvije godine upozorio da je ideja o proizvodnji i izvozu vodika rizična za tehnološki i energetski suverenitet zemalja izvoznica i time potencijalno štetna za njihov razvoj. Nije slučajnost, piše pak u izvještaju CEO-a, referirajući se na Ukrajinu i države sjeverne Afrike, "da je industrija u potrazi baš za autoritarnim režimima da s njima sklapa dilove kojima će ove regije biti eksploatirane kako bi služile energetskom modelu EU-a".
Njemačka agencija za energiju upozorila je pak da infrastruktura za proizvodnju čistog vodika neće biti dostupna još desetljećima, što znači da će vodik u navodno čistim energentima sudjelovati u vrlo malom postotku, dok će većinu i dalje činiti plin. Drugim riječima, bombastični evropski plan za ekološki prihvatljivu proizvodnju vodika u stvarnosti se svodi na još jednu priliku za greenwashing pogonjen stotinama milijardi eura javnog novca od kojeg će profitirati industrije fosilnih goriva, dok će smanjenje emisija stakleničkih plinova biti zanemarivo ili nikakvo.
