U suvremenom svijetu zemlje teško mogu imati nezavisnu vanjsku politiku, jer je ona odraz odnosa u kojima se neka zemlja nalazi. Uz to, za razliku od nekada kad su države koje su imale više suvereniteta imale i više moći, danas je situacija obrnuta, rekao je profesor fakulteta političkih nauka u Zagrebu i Beogradu Dejan Jović na tribini „Odnos Srbije prema svjetskim silama, EU i regionu“ održanoj 18. juna u prostorijama Privrednika u Zagrebu.
- Srbija i Hrvatska imaju različite orijentacije i ciljeve pa se međusobni odnosi ne smatraju prioritetom ni za jednu od njih. Hrvatska je, kako se ističe, dobila potvrdu da je svrstana na Zapad i ostvaruje joj se želja da se pomakne s periferije Europe ka centru. Srbiju opterećuje pitanje Kosova koje je de facto isključeno iz Srbije. Mora balansirati između SAD-a kao starog hegemona, novih kao što su Rusije i Kina, ali i Katara i drugih arapskih zemalja koje imaju sve veću ulogu na zapadnom Balkanu - kazao je Jović koji od 2012. kritizira politiku (ne)proširenja EU koje se i pored obećanja nije proširila na zapadni Balkan.
Od 2014. se razrađuju scenariji odnosa EU i zapadnog Balkana. Prvi je nastavak sadašnje politike, drugi je turski scenario po kojem bi zemlje zapadnog Balkana zajedno s Turskom decenijama čekale ulazak, treći je ukrajinski scenario koji bi mogao dovesti do svađa pojedinih država, te konačno Balkan ekspress po kojem bi EU primila zajedno sve preostale države, što se očekivalo početkom vijeka.
Na pitanje moderatora Saše Kosanovića o odnosima Srbije i SAD-a, Jović je naglasio da Kosovo ima širi značaj, jer je ono i test uspjeha politike SAD-a. Srbija je bombardirana 1999., Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008., a do danas nije uspjelo postati član UN-a. Svi koji žele pokazati neuspješnost politike SAD-a, ukazuju na slučaj Kosova. Osim toga, bombardiranje 1999. za posljedicu je imalo dovođenje Vladimira Putina na vlast. On je do 2007. bio kooperativan, a kasnije je uzimao Kosovo kao razlog za Gruziju i Ukrajinu. Što se tiče interesa EU i SAD-a, oni nisu identični; za EU je Kosovo vruć krumpir koji im je utrpan u ruku da ga riješe, rekao je Jović.
Ukazao je na dvije osnove vanjske politike Srbije – na vojnu neutralnost i na politiku četiri stupa – EU-a, SAD-a, Kine i Rusije. Što se tiče robne razmjene, tu postoje razlike: 59,6 posto trgovine Srbije obavlja se s EU, a 15 posto s regionom, Srbija iz Kine uvozi 12 posto više, dok je rast izvoza četiri posto. S Rusijom je trgovinska razmjena pala 30 posto zbog sankcija.
Što se tiče odnosa Srbije i Kosova, ideje o promjeni granica su odbačene, a rat je teško izvjestan; motiva ima, ali oružja i prilika nema. Kosovo se u Srbiji koristi da se jača nacionalni identitet i Srbiju predstavi kao žrtvu, istaknuo je Jović koji se osvrnuo i na mirne razlaze Srbije i Crne Gore 2006. te Srbije i Makedonije početkom 90-ih što je rezultiralo mirnim odnosima dvije države. Nakon što je patrijarh Porfirije priznao autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve, odnosi Srbije i Sjeverne Makedonije su odlični, ocijenio je Jović.
Pozabavio se još nekim aspektima odnosa Srbije i Hrvatske koja je zainteresirana za napredak Srbije, ali i drugih zemalja, u procesu pristupanja, ali će, smatra Jović, neka otvorena pitanja kao što su granice na Vukovarskoj adi sa Srbijom te neke sporne točke s BIH i Crnom Gorom, „potegnuti“ pred kraj pristupanja. Hrvatska je do kraja pristupnih pregovora vodila politiku „preko Balkana do Brisela“ a nakon ulaska u EU „preko Brisela na Balkan“, kazao je Jović i dodao da, iako se Srbija čini usamljenom, ona jača veze sa svijetom i gradi mrežu, tako da je posjećuju strani državnici od Macrona do Putina i Xija.
Na pitanje što bi, da mu je savjetnik, savjetovao predsjedniku Srbije Vučiću, Jović je rekao da bi mu savjetovao tri stvari koje su se pokazale efikasnima: naći jaku zemlju zaštitnika (Hrvatskoj je to bila Njemačka, pa SAD i sada Francuska), ignorirati javno mnijenje i provoditi reforme ili se bar tako praviti.
