U Zagrebu se 24. i 25. novembra održava međunarodna akademska konferencija "Devedesete: Srbi i Hrvati u regionalnom i globalnom kontekstu". Skup organiziraju Arhiv Srba u Hrvatskoj i "Tragovi", časopis za srpske i hrvatske teme, u partnerstvu s Institutom društvenih nauka iz Beograda.
- Cilj konferencije je predstavljanje rezultata istraživanja proučavanja onog štose događalo 90-ih u kontekstu tadašnjih i aktualnih srpsko-hrvatskih odnosa, identificirati slabije istražene teme kako bi se potaknula daljnja istraživanje te predstaviti nove dokaze i dokumente, kao dodatnu interpretaciju događaja i procesa vezanih uz 90-te i raspad Jugoslavije – rekao je Jović i najavio da će Arhiv i časopis Tragovi proširiti fond istraživanja koja se provode u okviru same srpske zajednice.
- Trideset godina nakon samih događaja, arhivi su u većoj mjeri otvoreni; želimo vidjeti znači li to nove interpretacije i nepoznate činjenice iz arhivskih izvora. Htjeli bismo poslati poruku da je nemoguće pisati povijest bilo koje zemlje bez uzimanja u obzir manjinske perspektive, i to ne samo nacionalnih manjina, nego i LGBT zajednice, migranata, žena… Važno je da se u tom pisanju povijesti 90-ih ne isključe manjinski narativi i perspektive - rekao nam je urednik Tragova i predsjednik Savjeta SNV-a Dejan Jović.
S konferencije o devedesetima (Foto: Sandro Lendler)
- Naš cilj je da razgovaramo o svetu u kome živimo i kakvo je mesto Srbije i Hrvatske kao i oba naroda u izmenjenom globalnom kontekstu. Mada je bilo i boljih razdoblja svetske istorije, moramo nalaziti nove narative i pristup promenama i međusobnim odnosima. Cilj konferencije je da o razgovaramo o tome i kako da se snalazimo u onom što dolazi. Nas je sve manje, a sve je više drugih ljudi koje manje razumemo nego što smo se mi razumevali - rekao nam je direktor Instituta Goran Bašić.
Pitali smo ga čine li naša društva u zadnjih 30 godina veći pomak prema faktografiji ili mitomaniji.
- Mi smo lane organizovali skup o tome koliko smo se promenili za ovih 30 godina. Sva društva na prostoru bivše Jugoslavije nisu izgubila na mitomaniji, glorifikaciji slavne prošlosti, slavnim precima i nepravdama, tako da nismo najbolje odgovorili na izazove promena. U odnosu na ukupni progres čini se da smo na periferiji, jer se teško snalazimo u vremenu promena. Ipak, uz sve probleme, na ulicama gradova imate puno vozila s registracijama iz drugih država, govorimo slične jezike pa se dobro razumemo. Ljudi traže jedni druge i u tome je naša nada. Ja sam optimista, usprkos vremenu u kome živimo – istaknuo je Bašić.
U svom izlaganju Jović je ukazao na nedovršenost tranzicije u zemljama bivše Jugoslavije, od političke do ekonomske, državne i identitetske. Raspad Jugoslavije je bio sveobuhvatan, kao i dezintegracija republika 90-ih. Za razliku od Hrvatske i BiH, koje su integrirane uz oružanu silu i vanjske faktore, Srbija se nije reintegrirala. Bilo je više problema s republikama nego s federacijom, rekao je Jović.
Milica Uvalić govorila je o uzrocima i posljedicama ekonomskog nacionalizma u Jugoslaviji, od nereguliranog tržišta do političkih utjecaja.
Nenad Grgurica bavio se carinskim ispostavama na granici Hrvatske i Srbije od 1991. do 1999. godine, odnosno granicama i barijerama između Hrvatske i RSK-a, pa liberalizacijom prometa u mandatu UNTAES-a, te uspostavom granice sa Srbijom.
- Što se dogodilo sa srpsko-hrvatskim jezikom? Svašta i ništa. Ništa s njima kao novoštokavskim jezikom koji je ostao kakav je bio. Svašta se dogodilo s njegovim razumijevanjem u povijesno-političkoj i lingvističko-političkoj perspektivi gdje je razumijevan iz narodno-jezične, književno-jezične, standardno-jezične i nacionalno-jezične perspektive. U međuvremenu je došlo do niza dogovora (bečki i novosadski) i dva rata. Došlo je do prevratničkih promjena u imenima i statusu jezika, njegove privatizacije i sputavanja nametanjem standardnog oblika. Svi koji su se našli u manjini u ovom jeziku ostali su bez njega pogođeni asimilacijom ili segregacijom, a mnogi su i bez doma, zavičaja, domovine ili glave – ustvrdio je Milorad Pupovac i podsjetio na 140.000 mrtvih i četiri miliona raseljenih i izbjeglih u ratovima 90-ih.
Milorad Pupovac (Foto: Sandro Lendler)
Govoreći o turbofolku u srpsko-hrvatskim odnosima od 90-ih naovamo, Irena Šentevska podsjetila je na razlike u percepciji ovog muzičkog žanra u Srbiji i Hrvatskoj.
- Raspevana stvarnost u Srbiji bila je odgovorna za apatiju, kriminal i jačanje fašizma, pri čemu se mora praviti razlika između starih i novih narodnjaka, dok su u Hrvatskoj koncentrirani na distanciranje te identificiranje turbofolka sa Srbima, uz stav da su pjesme hrvatskih autora "brana protiv najezde s istoka" koju nije zaustavio ni rock ni drugi žanrovi. Turbo-folk je refleksija odnosa između država i povezivan s nacionalnim identitetom. Ali u turbo folku ima najmanje nacionalista, jer su autori i pevači orijentisani na što šire tržište. Mnogo više nacionalizma ima u rocku i etno muzici - rekla je Šentevska.
Nikola Vukobratović pozabavio se ratnom internacijom u Hrvatskoj 90-ih prema historijskoj antropologiji međuetničkog nasilja, ističući da se internacija, bar prema ocjeni hrvatskih sudova ne smatra krivičnim djelom, a broj interniranih ostaje nedorečen. Koristio je i usporedne primjer improviziranog zatvora u Belom Manastiru, u kojem su bili zatočeni i mučeni hrvatski civili, te "konačišta" u Kerestincu u kojem su bili zatvoreni mučeni Srbi civili iz cijele zemlje, među kojima velik broj žena. Čuvari mučitelji u oba logora bili su suđeni pred sudovima u Beogradu, odnosno Zagrebu, ali su se ovi potonji žalili da su žrtvena janjad jer se nije željelo optuživati pripadnike Vojne policije HV-a ili tajne službe (SIS).
Govoreći o stradanju baštine SPC-a 90-ih Hrvatskoj, Filip Škiljan je naveo da je od 660 hramova ili crkvišta, koliko ih je bilo prije rata, uništeno 84, najviše na području Slavonije. Crkve su minirane, gađane artiljerijom, paljene ili pljačkane, mnoge od njih izvan ratnih djelovanja, rekao je Škiljan i naveo da su rušitelji bile regularne vojne jedinice, organi vlasti ili civili. Rušene su crkve u Gospiću, Novoj Gradišci, Slavonskom Brodu, Metkoviću, Karlovcu i mnogim manjim mjestima, pri čemu su neke rušene i 1941 pa ponovo građene. Najviše je puta rušena crkva u Petrinji – 1941. pa 1991. i onda 1995. ali je ponovo izgrađena. Razlozi što nije bili većeg obnavljana crkava je malobrojnost ili odlazak Srba, ali i nezainteresiranost za obnovu, rekao je Škiljan.
Na konferenciji je bilo riječi i o otporu ratu i antiratnom aktivizmu 90-ih, kao i o međunarodnim akterima i ratu u Jugoslaviji, a na dnevnom redu su i teme o hrvatsko-srpskom sukobu i BiH, izazovima pomirenja, Hrvatima u Srbiji i Srbima u Hrvatskoj, ratnim veteranima i medijima u 90-ima…
