Ne vidim nikoga tko zagovara i želi Jugoslaviju. Nema razloga da se o Jugoslaviji govori tako negativno. Antijugoslavenski diskurs paradoksalan je i neobjašnjiv iz akademskog kuta gledanja jer je Jugoslavija, posebno socijalistička, bila kolijevka jugoslavenskih naroda, izjavio je politolog i sveučilišni profesor Dejan Jović u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem, koja je dostupna na ovoj poveznici.
Jović je precizirao kako je antijugoslavenski diskurs naročito snažan u Srbiji i kod bosanskih Srba, što smatra posebno paradoksalnim jer, kako tvrdi, naročito je socijalistička Jugoslavija bila povoljna za Srbiju, koju je obnovila nakon što ju je “Karađorđević ukinuo 1918. godine”. “Godine 1945., Tito Srbiju vraća natrag”, podsjetio je Jović, koji je u razgovoru s Hrvojem Klasićem objasnio ključne razloge raspada zemlje i rasta nacionalizma osamdesetih.
“Treba početi od Titove smrti 1980. godine”, kazao je, usporedivši ulogu Tita kao “vrhovnog arbitra iznad društvene piramide” s današnjom EU, rekavši kako i EU želi biti “samoupravni imperij koji također ima cilj ograničiti nacionalnu suverenost i izbjeći da države u Europi započnu novi rat”.
“Osamdesetih u Jugoslaviji započinje liberalizacija javnog prostora i stvaranje kriptomultipartijskog sistema u kome se savezi komunista republika i pokrajina počinju ponašati kao samostalne partijske organizacije”, kazao je Jović dodajući kako je dilema o centralizaciji ili decentralizaciji trajala za cijelog postojanja Jugoslavije. “Hrvatska u Jugoslaviji cijelo 20. stoljeće pregovara o svom statusu. Aleksa Đilas kaže da 'Hrvatska prema Jugoslaviji ima vanjsku politiku'”, naveo je primjer Jović.
Kazao je kako nije točno da su se jugoslavenski narodi stoljećima mrzili. “Mržnja je stvorena namjerno, reinterpretacijom prošlosti u raspadu Jugoslavije. Svi mi koji smo 70-tih i 80-tih živjeli u Zagrebu znamo da su interetnički incidenti bili vrlo rijetki, i da je bilo mnogo prijateljstava u kojima su etnicitet i prošlost bili irelevantni. To je zato što se vodila specifična politika povijesti koja inzistirala na zajedničkoj pobjedi i žrtvi te nije etnicizirala ni pobjedu ni žrtvu, i to je dugo dobro funkcioniralo”, kazao je, navodeći podatak kako je najveći broj hrvatsko-srpskih brakova u Hrvatskoj sklopljen – 1989. godine.
Jović je komentirao i uspon Slobodana Miloševića. “U ondašnjem kontekstu izgledao je kao rušitelj sustava, a njegove izjave zvučale dramatično i problematično. Danas se izjavljuju mnogo gadnije stvari i organiziraju mnogo veći nacionalistički skupovi i vodi politika daleko agresivnija u nacionalnom smislu”, ocijenio je Jović.
Govoreći o dilemi između demokracije i nacionalizma u trenutku pada komunizma i raspada višenacionalnih socijalističkih država, Jović je kazao kako je Jugoslavija bila specifična po tome što nijedan njezin narod nije bio u većini. “Zato u Jugoslaviji svako smatra da bi demokratizacija i glasanje na nivou Jugoslavije bilo opasno, i svi se odlučuju - politološki logično ali opasno - za alternativnu ideju: demokracija je dobra gdje smo mi većina: u republikama, ali ne u Federaciji”. “Tako je i Milošević htio 'smanjiti Jugoslaviju' kako bi u njoj Srbi postali većina. Njegovo ponašanje treba razumjeti u tom ključu”, kazao je Dejan Jović.
