Predvidljiv samo u svojoj nepredvidljivosti, američki je predsjednik povukao novi potez kojim ne samo da je ozbiljno ugrozio konstrukciju međunarodnih odnosa, građenu u vremenu nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nego je zaljuljao i same njezine temelje. Što je zapravo učinio, što je svijetu poručio Donald Trump objavljujući kako je ‘krajnje vrijeme’ da Amerika prizna suverenitet Države Izrael nad okupiranom Golanskom visoravni, dijelom teritorija Sirije? Kao prvo, dodao je još jedan kamenčić (ali itekako značajan) u mozaik slike ‘novoga svijeta’ što ga – doduše, ne samo od početka njegova mandata – silom, prijetnjom upotrebe sile, ucjenama i pritiscima grade Sjedinjene Države, utvrđujući svoju poziciju neupitnog hegemona u suvremenom svijetu. A drugo, ojačao je, i to samo dva tjedna prije parlamentarnih izbora, poziciju svojeg partnera i saveznika na Bliskom istoku – izraelskoga premijera Benjamina Netanyahua. Političar koji usprkos istrazi zbog korumpiranosti juriša na peti mandat dobro je razumio značenje poklona iz Washingtona. Bilo je dovoljno vidjeti ga i čuti kako, prepun divljenja i zahvalnosti, pred televizijskim kamerama pozdravlja vijest iz Washingtona riječima: ‘Učinio je to opet’ (He did it again).
Očekivano, američko amenovanje okupacije i priznavanje rezultata ratnoga osvajanja naišlo je na osudu Moskve. Možda samo malo manje očekivano, ali ne i nelogično, Trumpov potez nije (za sada barem) naišao na odobravanje ni u redovima Evropske unije. No dok se većina analitičara i komentatora bavi tumačenjem učinaka novog američkog prodora na Bliski istok, jedva da netko poklanja pozornost činjenici da se tandem Trump – Netanyahu definitivno profilirao u ubojice mira na Bliskom istoku. Jer upravo se to dogodilo. Nakon odluke o premještanju američke ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem (što implicira i prihvaćanje izraelske okupacije istočnog, arapskog dijela grada), priznanje izraelskog suvereniteta nad dijelom susjedne Sirije što je okupiran u ratu 1967. gotovo je u nepovrat bacilo svaku mogućnost ne samo aktivnog američkog sudjelovanja u traženju cjelovitog i mirnog rješenje desetljećima duge bliskoistočne krize, nego je povećalo potencijal za otvaranje novih fronti u tom i inače neuralgičnom dijelu svijeta, pri čemu u prvom redu imamo u vidu izraelsko-palestinske odnose, odnosno palestinski problem.
Uz tu dimenziju aktualnih zbivanja na Bliskom istoku, vrijedi podsjetiti na činjenicu da sve i nije moralo biti baš tako kako je danas, da su – nakon normalizacije izraelsko-egipatskih i izraelsko-jordanskih odnosa – i oni između Izraela i Palestinaca bili na samom pragu prekidanja sukoba i normalizacije. Samo pomniji kroničari onoga što se događa u bliskoistočnom karuselu sjetit će se (a upravo ovih dana toga se treba sjetiti) pregovora vođenih između predstavnika Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije, najprije neformalnih, a potom službenih, ali u strogoj tajnosti, između 1993. i 1996. u Norveškoj. U tim su pregovorima koplja lomili ljudi koji su doslovno još do jučer bili neprijatelji na suprotnim stranama fronte. Ostalo je zabilježeno kako je u nekom trenutku jedan od Palestinaca, saznavši da mu je izraelski partner za pregovaračkim stolom nedavno u komandoskoj akciji ubio nekolicinu prijatelja, ustao od stola i rekao da on više pregovarati ne može. Na što mu je izraelski general odgovorio: ‘Ali, vidiš, mi upravo zato pregovaramo da se takve stvari više ne bi događale.’ Rezultat: dva sporazuma – Oslo 1 i Oslo 2 (aluzija na mjesto pregovaranja, mada je svečano potpisivanje bilo u Washingtonu). Njima su otvorena vrata za prekidanje ne samo palestinskih terorističkih akcija i izraelskih odmazdi, nego i za realiziranje koncepta ‘dviju država’ (židovske i palestinske), čime bi bila riješena bliskoistočna kriza, ali i palestinski problem koji leži u njezinoj srži.
Za cijelo vrijeme trajanja pregovora šef oporbe u Izraelu, Benjamin Netanyahu (današnji premijer), grmio je protiv ustupanja i pedlja okupiranih područja Arapima – Palestincima, posežući i za argumentom kako je za Židove (Izraelce) Biblija isto što i gruntovnica jer potvrđuje da cijela ‘sveta zemlja’ pripada njima. Neumorno, upravo bjesomučno, napadao je kao izdajnike one koji su radili na teškom i delikatnom zadatku približavanja i usklađivanja stanovišta dviju strana. Tada (još) nije iza sebe imao većinu jer je većina Izraelaca iskreno željela mir. Pokazala je to euforija postignutim sporazumima u dobrom dijelu izraelske javnosti, ali i među Palestincima (ostalo je zabilježeno kako Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali kite cvijećem izraelske tenkove). No posijano sjeme mržnje prema mirotvorcima urodilo je plodom. Židovski je vjerski fanatik nakon impresivnog mitinga pristaša mira u Tel Avivu ubio premijera Rabina. Reći da je Rabinova krv na Netanyahuovim rukama možda zvuči patetično, ali nije daleko od istine. Dotadašnji šef diplomacije Shimon Peres, mudar i razložan političar, mada je znao da nema alternative miru s Palestincima, bojao se produbljivanja razdora u izraelskom društvu i nije se usudio narediti napuštanje izraelskih naselja na Zapadnoj obali (‘Ne, sada ne’, sjeća se jedan od suradnika njegovih riječi nakon ubojstva Rabina). Ono što je počelo njegovim oklijevanjem i odstupanjem od dogovora iz Norveške, nastavljeno je upravo agresivno u godinama Netanyahuovog predsjedanja vladom. I pretvorilo se u sustavno miniranje sporazuma iz Osla, potkopavanje autoriteta PLO-a, partnera s kojim su ti sporazumi izdogovarani, a kroz to – sasvim sigurno ne slučajno – u jačanje radikalnih snaga među Palestincima. Tako da nije pretjerivanje ako se kaže kako je Netanyahu pomogao Hamasu da postane ono što je danas.
Baš kao i radikalni Palestinci, tako i izraelski ‘jastrebovi’ svoje pristaše najlakše i najdjelotvornije mobiliziraju projicirajući sliku neprijatelja s kojim pregovora nema, niti može biti (Palestinci žele – uz pomoć Irana, naravno – uništiti Izrael, kažu izraelski ‘jastrebovi’, dok hamasovci uzvraćaju kako je jedino što Izrael hoće i može – ubijanje Palestinaca, djece osobito). Netanyahu je karijeru izgradio plašeći Izraelce Palestincima (u čemu mu svojim napadima iz Gaze pomaže Hamas), dok Hamas svoj uspon dobrim dijelom zahvaljuje tome što je Netanyahu torpedirao sporazume iz Osla i poljuljao povjerenje Palestinaca u PLO i Jasera Arafata (koji je već i samim pristajanjem na pregovore s Izraelcima preuzeo golem osobni rizik). Pri svemu tome, ne zaboravimo da prošlosti pripada ona Amerika koja je pozdravila sporazume iz Osla (a koliko je i sama sudjelovala u njihovom kreiranju možda će se saznati jednoga dana). Današnja, pogotovo današnja, ali i jučerašnja Amerika, koncentrirana je na ‘sprečavanje Irana da proizvede nuklearno oružje’ (ako to nekoga podsjeti na priču o nikada pronađenom oružju masovnog uništenja Sadama Huseina, na pravom je tragu), ali i na – u širem kontekstu – stvaranje već spomenutoga ‘novoga svijeta’ i učvršćivanje u njemu svoje vodeće i neupitne uloge. Ruše se vlade, razaraju države, izvozi se ‘demokracija’, prodaje se oružje, otvara se nova utrka u naoružanju s Rusijom otkazivanjem ključnih američkog-sovjetskih ugovora usmjerenih na ograničavanje utrke u naoružanju i na smanjivanje opasnosti nuklearne konfrontacije.
Izraelski premijer koji puše u isti rog s Trumpom kada je Iran u pitanju, zavrijedio je da mu se dade baš uoči izbora prikladan poklon – komad teritorija susjedne države (u kojoj je ionako na vlasti, još uvijek i svemu usprkos, mrski Asad). Čime je tandem Trump – Netanyahu definitivno zaslužio naslov ubojica bliskoistočnog mira. Preuranjena ocjena? Preoštra? Neutemeljena? Ne, sigurno nije! Nažalost – nije.
