Vjerujemo da smo na putu prema pobjedi – izjavio je na kraju duge izborne noći predsjednički kandidat demokrata, bivši potpredsjednik Joe Biden. "Nećemo ljevičarima i lažljivim medijima dopustiti da nam otmu pobjedu", glasio je potom tvit iz Bijele kuće, da bi neka dva sata kasnije njegov pošiljatelj, aktualni predsjednik Donald Trump, pred kamerama razradio, bez ikakvog uporišta, teoriju o izbornoj krađi. "Što se nas tiče, mi smo već pobijedili", decidirano je rekao i najavio kako će tražiti prekidanje brojenja glasova i obratiti se Vrhovnom sudu (u kojemu, zahvaljujući njegovim imenovanjima, prevladavaju suci desnog usmjerenja), a to znači u konačnici sudu prepustiti odluku o izbornom pobjedniku. Zato je u očekivanju konačnih rezultata moguće tek upozoriti da je Trump izuzetno opasan čovjek čiji bi pristaše, koji nisu ništa drugo nego fanatizirani vjernici, zaista mogli pribjeći potpuno nedemokratskim metodama, a s nesagledivim posljedicama. I moguće je konstatirati neke nepobitne činjenice. Na primjer, da je na predsjedničkim izborima glasalo, u postocima, najviše birača u više od stotinu godina. Kao i to da veliki odaziv nije automatski značio da će Biden krajnje uvjerljivo pobijediti. Pa se tako od svih predviđanja ostvarilo tek ono da konačni rezultat neće biti poznat na kraju izborne noći.
Što dakle možemo očekivati nakon izbora i kampanje kojom je dominiralo Trumpovo upravljanje pandemijom koje je, objektivno gledano, bilo katastrofalno, a zbog čega se o pitanjima koja su iz perspektive ne samo promatrača iz Evrope iznimno važna (klimatske promjene, odnosi s Rusijom, Kinom, Evropskom unijom) gotovo i nije raspravljalo? Mada zasnovano na pretpostavci što će tek biti ili potvrđena ili opovrgnuta, realno je reći kako bi Trumpova pobjeda bila definitivni početak kraja. Čega?
Prvo, bio bi to početak kraja legende o američkoj demokraciji kao lučonoši svjetske demokracije. Jer američki se sustav potvrdio kao sve drugo, a ne istinski demokratski. Osim što šansu za uspjeh (pa i na samo "ozbiljno" ulaženje u predizbornu utrku) imaju isključivo kandidati koji prikupe basnoslovne svote novaca, čime je fraza o jednakim šansama postala šuplja priča, on se pokazao iznimno pogodnim za bujanje korupcije i za politiku zasnovanu na interesima onih koji znaju i umiju korumpirati. Riječ je dakle o sustavu koji pogoduje bogatima (povlaštenima) i koji blagonaklono gleda na korupciju jer, napokon, što je famozno lobiranje što ga je iz SAD-a, nažalost, preuzela i Evropa, nego legalizirana korupcija. A aktualni predsjednik pokazao je svojim preuranjenim proglašavanjem pobjede i lansiranjem priče o izbornoj prijevari da u demokratske procese uopće ne vjeruje, potvrđujući time i visok stupanj degeneracije američke demokracije.
Drugo, bio bi to početak kraja uloge Amerike kao zemlje čiji će utjecaj prizivati svi koji teže demokraciji, a zaštitu oni koji su slabi i ugroženi. Ako je i moglo biti nekakve sumnje u to da američku politiku ne određuju načela nego interesi, i to oni krupnoga kapitala i moćnih financijskih krugova, onda je Trump (doduše, na tragu Busha mlađega, a dijelom i Obame i Clintona) uklonio i najmanje tragove takvih sumnji. Pogotovo ako se imaju u vidu ratovi širom svijeta što ih je Amerika ili počinjala ili je u njima igrala ključnu ulogu, dijelom pod velom borbe protiv komunizma, dijelom one protiv globalnoga terorizma, a zapravo izgrađujući, odnosno braneći ulogu samoproglašenoga svjetskog hegemona.
Treće, bio bi to početak kraja mita o Americi kao čvrstom osloncu međunarodnoga poretka. Ako je ijedna zemlja pokazala totalno nepoštivanje općeprihvaćenih normi ponašanja na svjetskoj sceni, onda su to upravo Sjedinjene Države. Odustajanjem od ranijeg pristanka Washington je ozbiljno doveo u pitanje Pariški dogovor o otklanjanju ključnih uzroka danas već doista kobnih klimatskih promjena. Washington se povukao iz međunarodnog ugovora (o kojemu se pregovaralo gotovo pune tri godine) što je trebao onemogućiti Iranu da proizvede nuklearno oružje. Washington je otkazao, odnosno odbio produljiti neke za cijeli svijet itekako važne dogovore sa Sovjetskim Savezom, odnosno Rusijom, o ograničavanju utrke u naoružanju, osobito nuklearnom.
Četvrto, bio bi to kraj priče o Americi kao kolijevci Ujedinjenih naroda. Osim što je svjetska organizacija i dalje u New Yorku, Amerika ne samo da je smanjila svoj udio u njezinom financiranju nego se na nju praktički uopće ne obazire, gurajući je na marginu i time otvarajući arenu za nova sukobljavanja koja onda neće imati tko ni kontrolirati ni stišavati. U tom kontekstu, spomenuta činjenica da Trump nije počeo nijedan novi, otvoreni rat blijedi i gubi na značenju jer je on u mnogim aspektima pripremio scenu za takav sukob.
Peto, bio bi to početak kraja snova o Americi kao zemlji što otvorenih ruku dočekuje "siromašne, ponižene i ugnjetavane". U Trumpovom mandatu postalo je kristalno jasno da današnja Amerika svoju politiku prema svima drugima i drugačijima zasniva na jedva prikrivenom rasizmu, na netoleranciji i podcjenjivanju. Vidljiv izraz te politike je zid na granici s Meksikom (mada tek u začetku), kao i grubo izražena kritičnost prema njemačkoj kancelarki Angeli Merkel zbog prihvaćanja izbjeglica s Bliskog i Srednjeg istoka i iz Afrike koje je, samo usput da primijetimo, na bijeg navela politika Zapada u njihovim regijama i katastrofalne posljedice te politike.
Šesto, bio bi to početak kraja svake još preostale iluzije o Americi kao zemlji slobode i jednakosti, osobito slobode misli i javne riječi, pa i slobode izbora. Mada se crncu u Americi više ne smije reći "crnac" nego Afroamerikanac, oni su u SAD-u na udaru svakodnevne prakse što ih nedvojbeno pretvara u građane drugoga reda. Reakcija na to su stotine tisuća ljudi na ulicama više desetaka američkih gradova u znak potpore pokretu "I crni životi nešto znače". A što se tiče misli, riječi i izbora, podsjetimo još jednom da su Trumpovi pristaše, a inspirirani od njega, mjesecima otvoreno prijetili građanskim ratom u slučaju njegovog poraza, kao i na to da je on postao šampion u pronošenju nečega što je još ne tako davno u ozbiljnom novinarstvu, a pogotovo u visokoj politici, bilo nezamislivo. Riječ je, naravno, o tzv. alternativnim činjenicama i o fake news, lažnim vijestima. Ono što je nekada naprosto bila laž i što je bilo nedostojno čovjeka koji drži do sebe, postalo je fenomen kojim se bave znanstveni simpoziji.
Bi li Biden, da pobijedi, mogao "čarobnim štapićem" to sve promijeniti, bi li mogao od početka kraja napraviti "samo" početak, totalni zaokret? Bi li mogao ukloniti duboke, gotovo nepremostive podjele što ih je u tkivo američkog društva urezao Trump, pa i suprotstaviti se mogućim nemirima u zemlji? Bi li mogao vratiti povjerenje u Sjedinjene Države kao pouzdanog partnera na međunarodnoj sceni, bi li mogao promijeniti ne samo retoriku nego i politiku prema Moskvi i Pekingu, ali i prema EU-u, te prekinuti američki put u semiizolaciju, gdje se pod Trumpom oko Washingtona okupila manja skupina radikalnih, do jučer prilično nevažnih zemalja, radikaliziranih na antikomunističkoj liniji (ma kako to danas promašeno i bespredmetno bilo)? Bi li Biden mogao promijeniti odnos prema klimatskim promjenama i, što bi u prvom trenutku za Amerikance bilo najvažnije, prema pandemiji? Bi li mogao i može li? On bi to svakako pokušao. U slučaju pobjede i pokušat će. Uspjeh u toj "nemogućoj misiji" ovisio bi dobrim dijelom o tome bi li znao i htio istupiti iz sjene Hillary Clinton, za koju mnogi analitičari smatraju da će pokušati preko Bidena upravljati američkom politikom. Ako bismo u Bidenovoj pobjedi, ma kako tijesnoj, vidjeli tračak nade, onda bismo ga mogli nazrijeti manje u budućem predsjedniku, a više u liku njegove potpredsjednice Kamale Harris.
Umjesto bilo kakvog zaključka, a bez konačnih rezultata, postavimo nezaobilazno pitanje: Što bi bilo da vodstvo demokrata nije po drugi put eliminiralo kao predsjedničkog kandidata Bernieja Sandersa? Uz pomalo patetični dodatak da poslije tih izbora, ma tko na njima pobijedio, ništa neće biti kao što je bilo. Ni u Americi, ali ni u svijetu, bio svijet toga svjestan ili ne.
