Ožujak 2025. već se u svojoj prvoj polovici dokazao kao najkrvaviji, ali i politički najznačajniji mjesec u Siriji nakon pada režima Bašara al-Asada. S jedne strane teroristički napadi, sektaški pogromi i mogućnost novog izbjegličkog vala, s druge potencijalno historijski dogovor vlasti u Damasku s predstavnicima sirijskih Kurda, a s treće strane sve glasnije prijetnje Izraela vojnom intervencijom.
U subotu, 6. ožujka, obalnu regiju Sirije potresao je val napada na vladine sigurnosne snage i s njima povezane milicije. U narednih je nekoliko dana poginulo oko stotinu pripadnika vladinih snaga, a odgovornost za napade odmah se pripisala skupinama lojalista bivšeg režima. Asadističke oružane formacije počele su se organizirati odmah po ulasku pobunjenika u Damask, a najdublje su korijenje pustile upravo u sirijskom primorju – domovini alavita, šijitske sekte kojoj je pripadala i donedavno vladajuća porodica al-Asad.
Odgovor sirijskih vlasti na te napade bio je brz i nemilosrdan, a vojnu su operaciju u stopu slijedili ratni zločini nad lokalnim alavitskim civilima. Alaviti čine desetak posto sirijskog stanovništva, a posljednjih su mjeseci često bili izloženi diskriminaciji, masovnim otpuštanjima, pa čak i nasumičnim likvidacijama, no pokolji u prvim tjednima ožujka prevazišli su sve dosad viđeno.
Prema izvještaju Sirijskog opservatorija za ljudska prava, u odmazdama je do 9. ožujka bilo ubijeno oko 800 civila, većinom alavita. Uključujući i borce, ukupno je ubijeno više od 1.300 ljudi. Tisuće ljudi napustile su svoje domove, pri čemu je nekoliko stotina izbjeglica spas našlo u ruskoj zračnoj bazi Hmeimim. Masovni sektaški zločini stvorili su realne preduvjete za formiranje novog izbjegličkog vala.
Sirijski predsjednik Ahmed al-Šara je u televizijskom obraćanju naciji, emitiranom 9. ožujka, najviše prostora posvetio osudi "ostataka svrgnutog režima" koje je optužio za pokušaj destabilizacije Sirije uz podršku stranih aktera. No, u istome je govoru najavio i kažnjavanje svih odgovornih za zločine nad civilima, posebice onih koji su "prekoračili državne ovlasti ili ih iskoristili za vlastite interese".
Čak i ako povjerujemo u iskrenost ovih obećanja, njihovo ispunjavanje ostaje upitno. Naime, velik broj postrojbi upletenih u nedavne zločine pripada takozvanoj Sirijskoj nacionalnoj armiji, koaliciji oružanih skupina pod izravnim patronatom Turske. Usprkos nedavno sklopljenim sporazumima o njihovom stapanju u jedinstvenu državnu vojsku, autoritet sirijske vlade nad notorno nediscipliniranim jedinicama SNA zasad je posve marginalan.
Pogledamo li prema zapadu, Vijeće Europske unije u svom je proglasu osudilo napade asadističkih milicija, kao i zločine koje su "navodno počinile oružane skupine vezane uz sigurnosne snage tranzicijske vlade", no oštrijih prijetnji zasad nema. Europska unija već nekoliko mjeseci provodi politiku detanta s novim sirijskim režimom i bilo bi iluzorno očekivati da će se taj smjer promijeniti zbog jednog vala ratnih zločina. Uostalom, priznanje da je u Siriji stanje i dalje opasno dovelo bi u pitanje nedavnu odluku europskih zemalja o prestanku davanja azila sirijskim izbjeglicama.
Sirijsko priobalje pritom nije ni jedino krizno područje. Odnosi između sirijske vlade i Druza – još jedne manjinske etnoreligijske zajednice – također su zahladili, pa čak i doveli do prosvjeda u gradu Suvejdi na jugu zemlje. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu tada je naglasio kako je izraelska vojska spremna intervenirati u korist Druza, što su druški vođe odmah odbacili.
Iznenadni sporazum između sirijskih Kurda i vlade u Damasku stoga predstavlja jedan od rijetkih pomaka u smjeru mirnog završetka sukoba. No ni taj sporazum, koji su 10. ožujka svečano potpisali predsjednik al-Šara i zapovjednik kurdskih Sirijskih demokratskih snaga Mazlum Abdi, ne predstavlja potpunu garanciju sigurnosti sirijskih Kurda. Bez podrške SAD-a, koji planira povući vojsku sa sjevera Sirije, te uz moguću demobilizaciju Radničke Partije Kurdistana (PKK) u Turskoj i Iraku, i sirijski Kurdi mogli bi se naći na opasnoj vjetrometini.
