Nekad najuređenija i najbogatija država Bliskog istoka, Libanon, ponovno je na rubu ponora. Samo što je ovom nezgodom tom rubu malo bliže, a i ponor je nešto dublji. Jedina sreća u brojnim aktualnim libanonskim nesrećama jest u tome što se ne nazire građanski rat. Imamo li na umu posljedice rata koji je trajao od 1975. do 1990., to možda i nije malo. U ponedjeljak, 26. srpnja predsjednik Michel Aoun započet će parlamentarne konzultacije o izboru novog mandatara za sastav vlade. Aktualni premijer Hassan Diab dao je ostavku nakon eksplozije u bejrutskoj luci prošloga kolovoza i od tada je v. d. premijera. Veteran libanonske politike Saad Hariri u listopadu je dobio mandat za sastav vlade, a u srpnju ove godine shvatio je da vladu neće uspjeti sastaviti, pa je mandat vratio.
Aoun i Hariri su arhisuparnici i nakon svega nije jasno zbog kojeg od ta dva ovna na brvnu vlada nije sastavljena i potvrđena u parlamentu. Aoun tvrdi da Hariri nije bio sklon kompromisu pri sastavu vlade, Hariri tvrdi da to nije istina. Mnogi smatraju da je libanonski model demokratske konfesionalne konsocijacije, a koji traje već 78 godina, iscrpljen. Model koji je trebao jamčiti stabilnost postao je garant nesigurnosti. Prema njemu predsjednik države uvijek je maronitski kršćanin, predsjednik parlamenta šijit, a predsjednik vlade sunit. Osim rivaliteta s Aounom, Haririju nije na ruku išlo ni to što je predsjednik države u dobrim odnosima s Hezbolahom i njegovom šijitskom frakcijom u parlamentu, kao ni činjenica da nije uspio osigurati podršku Saudijske Arabije.
Sve to događa se u trenutku duboke ekonomske i socijalne krize koja razara Libanon već gotovo dvije godine. Zemlja je pogođena inflacijom, libanonska funta je od konca 2019. izgubila 95 posto vrijednosti. Libanon pati zbog golemog manjka deviza, zbog čega ne može kupovati osnovne potrepštine nužne za funkcioniranje ekonomije i društva. Redukcije struje postale su uobičajene, mjestimično i po 22 sata dnevno. Libanon ne može uvesti energente za svoje elektrane jer ih nema čime platiti. S obzirom na to da je kao platiša na lošem glasu, energente mu prodaju po načelu "plati pa nosi", nema ništa na poček. Nedostatak energenata doveo je i do redukcija vode. Naime, pumpe za vode pogoni dizel, a njega, kao što je spomenuto, nema dovoljno. U ovom su mjesecu štrajkale i ljekarne koje nemaju što prodavati. Razlog – ne mogu nabaviti lijekove jer nema deviza. Korupcija je, naravno, visoka, što dodatno razjeda libanonsku ekonomiju pogođenu i unutarnjim slabostima i pandemijom, kao i zbrinjavanjem oko 1,5 milijuna izbjeglica iz Sirije. Kad se sve to ima na umu, ne čudi procjena UN-a prema kojoj 77 posto libanonskih obitelji ima problema s redovnom nabavom osnovnih prehrambenih artikla.
Međunarodna zajednica oštri zube na libanonskim političarima, a ako ćemo pravo, od tog oštrenja nema ništa. Bit će to na kraju tek malo glasniji lavež. Europska unija poslala je više delegacija u Libanon, pozvala vladajuće da razriješe spor između Aouna i Haririja, a ne uspiju li (što i nisu), EU bi mogla uvesti sankcije vodećim političarima. To i nije naročito inteligentna politika. Sjedinjene Države i Francuska su zajedničkim snagama nehotice potvrdile da vanjski utjecaj u Libanonu rapidno slabi. Državni tajnik SAD-a Antony Blinken i francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian poručili su Aounu da požuri s formiranjem vlade, odnosno da ubrza pregovore s Haririjem. Samo nekoliko sati nakon toga, prošloga petka, Hariri je objavio da vraća mandat za sastav vlade.
