Bio je maj, a maj u Bejrutu znači da su šanse za kratki rukav velike. Južina nije obeshrabrila kupače kod svjetionika, vidjela sam kako u daljini tijelima lome valove. Tablu na ulazu u sportske terene kluba Al Nahda (poznatog i kao Renaissance) obgrlio je šaš. Iza šaša je ležao red narančastih teniskih terena, mljevena opeka oku mekana. Al Nahda je osnovana 1926., a među različitim sportskim sekcijama postojao je i nogometni klub.
Protiv tog je kluba u drugome, davnome maju, u Bejrutu igrao Hajduk. U Libanonu 1945. Hajdukovci su završili ratnu turneju započetu godinu dana ranije, u maju 1944. Početkom maja stigli su u Tel Aviv, zatim igrali utakmice u Haifi, Damasku i Alepu te na kraju proveli sedmicu dana u Libanonu. U Bejrutu su odigrali pet utakmica i u svim utakmicama pobijedili. Uz Al Nahdu, snage su odmjerili s klubovima Homenetmen i Bagramian te s libanonskom nogometnom reprezentacijom.
Hajduk je igrao na gradskom stadionu sagrađenom 1930-ih u južnom dijelu grada u koji su se kasnije masovno naselile palestinske izbjeglice. I u mome maju, godine 2017., stadion je još uvijek bio sastavni dio kvarta. Derutan, ali postojan, nadvisuju ga palme i košnice od betona. Kružnica koju crtaju gusti nizovi okolnih zgrada izgleda kao stadionske tribine. Na dane utakmica to se uistinu tako osjeti, povik i pljesak s balkona čuje se glasnije nego s "pravih" tribina.
Na tom je stadionu nekad često igrao i Bagramian, jedan od klubova s kojim se Hajduk susreo 1945. godine. Bila je to libanonsko-armenska sportska i kulturna organizacija povezana s Libanonskom komunističkom partijom. Klub je osnovan 1944. i nazvan po sovjetskom maršalu, Armencu Ivanu Bagramjanu. A u Bagramianu je prvo igrao dio bivših igrača Homenetmena, kluba iz kvarta Burj Hamud, poznatog kao "mala Armenija". I protiv Homenetmena je 1945. zaigrao Hajduk, a tu utakmicu još uvijek pamte u bejrutskoj "maloj Armeniji", koja u maju miriše na mljeveni sumak, kavu s kardamonom, prve trešnje i marelice. Među raznim svjetskim klubovima protiv kojih su igrali u povijesti, klub ističe nastupe protiv nekoliko armenskih klubova, egipatskih i afričkih prvaka Al Ahlija i Zamaleka i – jugoslavenskog Hajduka.
Bejrutskih utakmica u memoarima "Uvijek vjeran bijelom dresu" prisjetio se i Hajdukov igrač Ljubomir Kokeza koji 1958. piše: "Nakon završene igre s reprezentacijom Libana u Bejrutu, koju smo dobili sa 6:1, gledaoci su načinili špalir od stadiona do kasarne u kojoj smo stanovali i oduševljeno nas pozdravljali, kličući maršalu Titu i novoj Jugoslaviji. Bili su to izljevi iskrenih simpatija i prijateljstava, ne samo prema nama kao sportašima, već prema armiji koju predstavljamo. Radosno i razdragano smo im odzdravljali, jer je i ovo spontano oduševljenje donedavno potlačenih Libanonaca i Sirijaca bilo dokaz više, da je naša misija uspjela."
Srećko Eterović je u knjizi "Ratnim stazama Hajduka" izdanoj 1974. zabilježio da je prije odlaska iz Libanona pjevački zbor Hajduka nastupio u polusatnom programu na radio-stanici Levant. Bilo je to 27. maja, a na radio-prijemnicima diljem arapskog svijeta mogle su se čuti pjesme: "Po šumama i gorama", "Marjane, Marjane", "Kad će doći ona lipa vrimena", Hajdukova pjesma o Egiptu, "Kad polete momci mladi", "Hej, Slaveni". Eterović opisuje kako su "Hajdukovci skladno otpjevali te pjesme", pa im je u znak pažnje i zahvalnosti direktor Radio stanice Levant darovao gramofonsku ploču na kojoj je sve to bilo snimljeno. Bio je maj, a maj je u Bejrutu uvijek za muziku.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
