Nije prvi put da dolazim, znam sve, ne brinite se. Reći ću taksistu da vozi do banke Audi i onda dvadeset metara pješke i u stanu sam, govorim gazdi Miši koji mi prije slijetanja u Bejrut šalje podsjetnike kako s aerodroma doći do stana u kojem ću biti smještena i tijekom ovoga posjeta. Do njega doći nije ni teško ni daleko, i aerodrom i familija Hajat su na jugu grada, ali Miša se bliži sedamdesetoj i voli utvrđivati životno gradivo.

"Da, ali ta je banka zapaljena u međuvremenu", stiže njegov odgovor. Izvinem se dobrom starom Miši, puno se toga može promijeniti, čak i u mjestima oko kojih si tepamo da smo upućeni, da ih dobro poznajemo. Nije novost da u Libanonu povremeno gore banke, ali razmjeri krize i dalje znaju iznenaditi čovjeka. Više je banaka diljem grada oštećeno lani na proljeće, kad se libanonska funta tj. lira srozala na novu rekordno nisku razinu (sto tisuća lira je jedan američki dolar). Stanovnici Bejruta rekord su obilježili upadanjem u banke, paljenjem guma i blokadom cesta. Usporedbe radi, kad sam prije godinu dana bila u Bejrutu, jedan je dolar pizao 40 tisuća lira.

Kako se približava noć, šušur po gradu jača, nebom bljeskaju vatrometi, treperave boje upečatljivo pršte iznad nebodera koji su uz obalu poredani u mraku, kao utrnule svijeće. Jedna djevojka nosi veliku kesu bombona i redom ih nudi svima koje susreće u prolazu

Odmah po slijetanju odlazim u kvartovsku mjenjačnicu, rupu u zidu. Iznad stola za kojim sjedi radnik visi tapetić na kojem je izvezena novčanica od pet dolara. Tapetić je stavljen u zlatni okvir. Ispod stola su veliki snopovi lira omotani u prozirnu plastiku. Ako želite ući u mjenjačnicu, morate ih nogom malo turnuti. Dok prvi radnik na jednom dijelu stola kroz prste provlači milijune, drugi na ćošku peče kestenje na rešou. Kad su gotovi, kesten po kesten slaže na novčanicu od deset tisuća lira, a zatim novčanicom iste vrijednosti iznad njih maše, da se brže ohlade. Prvi ga radnik zeza da je previše nestrpljiv, a ovaj mu uzvraća da zvuči kao pravi parlamentarac. Libanonom, naime, još uvijek upravlja privremena vlada, a zemlja je i bez predsjednika jer se u parlamentu više puta nije uspjelo izabrati nasljednika Michela Aouna, čiji je mandat istekao krajem oktobra 2022.

Razdoblja političke paralize tako su učestala da ih se ovdje može smatrati stalnim stanjem stvari. Samo za primjer, 18 mjeseci trebalo je za formiranje vlade između 2006. i 2008., a 29 mjeseci između 2013. i 2016. godine. Uz Sudan i Venezuelu, Libanon je danas u svjetskom vrhu po najvišim stopama inflacije, a još uvijek je i zemlja koja prima najveći broj izbjeglica po glavi stanovnika na svijetu. Procjenjuje se da oko osamdeset posto stanovništva živi u siromaštvu.

U prvom kafiću običnu kavu s mlijekom plaćam skoro tristo tisuća lira, tri dolara. Iako se cijene značajno razlikuju ovisno o dijelu grada, Bejrut je u svemu skuplji od Zagreba, a prosječne plaće dva do tri puta manje su od zagrebačkih. To je za one koji imaju sreću da rade i plaću redovno primaju, jer je trećina radno sposobnog stanovništva Bejruta nezaposlena, ne računajući izbjeglice koji u statistike o nezaposlenosti ne ulaze i osuđeni su na rad na crno, što je u praksi robovanje.

Ulicom koje se zove Damask krećem se dalje put juga, prolazeći kraj dućana s odjećom na rasprodaji i dekena, malih marketa u kojima se prodaju najnužnije namirnice i miriše topli manakiš, okrugli komad tijesta premazan zatarom, mljevenim mesom ili sirom – nešto kao levantinska pizza. Svoje komade žvaču radnici na benzinskoj pumpi i kroz zalogaj me pitaju koliko košta gorivo u Hrvatskoj, imamo li svoje nafte i odakle uvozimo ostatak. Libanonski small talk godinama je primarno o energetskoj opskrbi, struji, nafti, plinu, vodi. Središnja banka ovdje je 2022. u potpunosti prestala davati dolare po subvencioniranom tečaju za uvoz goriva, što je dovelo do viših i nestabilnijih cijena, kao i povećanog pritiska na domaću valutu. Ukinute su subvencije za većinu dobara, zemlja je u dubokom financijskom kolapsu sada već šestu godinu, a crno tržište je adresa za sve. Na pumpi se, kao i duž ulice, čuje brujanje agregata.

Ružičasto propupale palme uz šetnicu (Foto: Ivana Perić)

Državna elektroprivredna kompanija Électricité du Liban (EDL) osigurava struju u prosjeku samo jedan do tri sata dnevno, a stanovnici koji si to mogu priuštiti opskrbu dalje rješavaju agregatima. Unosno za malobrojne, a skupo i visoko zagađujuće za većinu, tržište privatnih dizel-agregata desetljećima dominira Libanonom. Zrak je u Bejrutu takav da se osjećam kao minijaturno biće koje živi u starom auspuhu.

U zvukopisu Bejruta neizostavna je i tutnjava izraelskih mlažnjaka i zujanje dronova koji u posljednje vrijeme sve više vrebaju s nebesa. Stalni su podsjetnici na to da rat nije daleko, kao da ikoga ovdje na to treba podsjećati. Koliko su prisutni pokazuje istraživanje objavljeno 2022., u kojem je dokumentirano najmanje 22 tisuće preleta u periodu od 2007. do 2022. godine. Tijekom tih petnaest godina najveća je koncentracija upada izraelskih aviona i dronova bila na jugu Libanona i u Bejrutu. Upadi u zračni prostor u prosjeku su trajali četiri sata i 35 minuta, a ni akutnim ni trajnim posljedicama njihove prisutnosti nitko se ne stiže baviti. Čak i kad ratna letala "samo" bivaju na nebu, psihološki učinak je neminovan, pa se u znanstvenim istraživanjima kod populacija koje su tome bile izložene često navode psihosomatske boli, hipertenzija, lošija cirkulacija krvi. O tom je ratnom bremenu na primjeru Gaze dobro pisao palestinski novinar i pjesnik Halid Džuma, a na poveznice s Gazom upućuju i grafiti na ulicama Bejruta. Gaza je ni tristo kilometara južnije od Bejruta, kao da se iz Zagreba zaputiš u Zadar.

Rat je tu, ali tu je i život, a odustajanje od života čini se kao nedostupan luksuz. Pred novogodišnju je noć šetnica uz Mediteran puna ljudi. Prodavači šećerne vate svoju su robu privezali uz palme, pa se čini kao da su palme ružičasto propupale. Djevojčice pažljivo obljepljuju drške balona, da ih lakše na stotine mogu pronijeti i nuditi duž šetnice. Odlaze tako sa šarenim oblacima koji im čuvaju leđa. Tu su i sirijski dječaci, prodavači ruža, uvijek među prvim asocijacijama na Bejrut. Zastajem s trojicom, zovu se Omar, Jusef i Abud. Abud uzima ostatak zelene petarde s poda pa na stijenama uz more ispisuje njihova imena, prvo na arapskom pa na latinici. Ponosan je što ih zna napisati i na latinici. Sva trojica imaju osam godina i iz Hasake su, područja na sjeveroistoku Sirije poznatog po izbjeglicama i proizvodnji nafte.

Na poveznice s Gazom upućuju i grafiti na ulicama grada (Foto: Ivana Perić)

Omar i Abud su u iznošenim japankama, a Jusef na nogama ima role. Poklonila mu ih je jedna žena, a osim što mu je olakšalo prodavanje ruža po gradu, u rolanju uživa. Naučio je raditi piruete, poskakivati među ogradama i čekpojntovima. Dok on pokazuje impresivno držanje na kotačićima, Omar upire prstom prema moru i kazuje "samak, fish" – zabavlja ga izgovaranje engleskih riječi.

Prisjećam se Faresa, sirijskog dječaka koji je prodavao ruže u Hamri, kvartu koji se prostire u brdo iznad lungomara. Gel u garavoj kosi, sramežljiv osmijeh. Poginuo je kad se vratio u Siriju posjetiti obitelj, u američkom zračnom napadu. Njegovo je nasmijano lice i kantu ruža koju pridržava na boku na zgradi u Dortmundu prije osam godina oslikao libanonski muralist Jazan Halvani. Halvanija sam intervjuirala u Bejrutu 2016., sjedili smo tada u kafiću koji danas više ne postoji, razoren je u velikoj eksploziji prije tri godine. Sto metara dalje od kafića preživjela je zgrada na kojoj je jedan od prvih Halvanijevih murala, lice legendarne libanonske pjevačice Fairuz.

Halvani crta lokalne heroje svakodnevice, uz Faresa i Fairuz naslikao je i Alija Abdulaha, beskućnika koji se smrznuo ispred McDonald'sa, u ulici koja se zove Bliss ("blaženstvo"), po kojoj se uvijek skitao. Murale izrađuje kaligrafijom i koristi puno figuracija, pa tako kontrira tradicionalizmu i puritanizmu likovnom i jezičnom, ali i ugrađuje dio arapske kulture u svoja djela svugdje po svijetu. Faresa je odlučio naslikati na zidu u Njemačkoj u trenutku kad se o izbjeglicama počelo govoriti kao o teretu i neželjenom dodatku društvu.

Faresa je Hamra oplakala, ljudi su za njega palili svijeće, ostavljali ruže po čitavoj ulici, ali je za života u Bejrutu dobio i popriličnu porciju uznemiravanja. Spominju lokalci još i danas da je na pitanje što želi biti kad odraste odgovarao da je već odrastao, ali da želi biti odvjetnik i braniti djecu koja rade. Inspiraciju za film "Capernaum" iz 2018. (koji je u međuvremenu postao arapski film s najvišom zaradom svih vremena), u kojem sirijski dječak Zain koji preživljava na ulicama Bejruta želi tužiti roditelje zato što je rođen, poznata je libanonska redateljica Nadine Labaki lako mogla pronaći svugdje oko sebe.

Čujem tutnjavu koja zvuči kao potres, ali po dimu u daljini razaznajem da je vjerojatno eksplozija i žurim se prema stanu. Cimeri mi govore da se radi o napadu izraelskog drona i da je navodno ubijen jedan od glavnih Hamasovih vođa Saleh al-Arouri

Kako se približava noć, šušur po gradu jača, nebom bljeskaju vatrometi, treperave boje upečatljivo pršte iznad nebodera koji su uz obalu poredani u mraku, kao utrnule svijeće. Jedna djevojka nosi veliku kesu bombona i redom ih nudi svima koje susreće u prolazu. Čistač je pita može li uzeti dva, na što ona odgovara "ajva, yes", duplo da. Libanonci su majstori višejezičnih istoznačnih verbalnih redaljki, standardno je kad nekoga susretneš pozdraviti "Hi, kifak, ça va?", a pri odlasku kazati "jala, bye".

Iz nekadašnjeg restorana, a danas ruševne zgrade uz obalu mora čuje se Fairuzin glas, pjesma "Vahdun" (Usamljeni). Grupa ljudi pušta muziku s mobitela, donijeli su i male zvučnike. "Vahdun" je napisao libanonski pjesnik Talal Haidar, nakon što je u svojoj kući blizu granice promatrao trojicu mladića koji su redovito odlazili u obližnju šumu. Pozdravljali su ga ne ulazeći u razgovor, a onda ih jednog dana više nije bilo. Nešto kasnije, u novinama je pročitao izvješće o trojici mladih palestinskih boraca koji su ubijeni u okupiranoj Palestini. Haidar je prepoznao lica i napisao pjesmu. "Usamljeni ostaju kao cvijet bazge, usamljeni beru lišće vremena", pjeva Fairuz u bejrutsko novo ljeto.

Dva dana kasnije, južni dio grada drma eksplozija. Čujem tutnjavu koja zvuči kao potres, ali po dimu u daljini razaznajem da je vjerojatno eksplozija i žurim se prema stanu. Cimeri mi govore da se radi o napadu izraelskog drona, i da je navodno ubijen jedan od glavnih Hamasovih vođa Saleh al-Arouri i još šestero drugih ljudi. Pijemo čaj i gledamo vijesti dok ima struje. Na mobitelu pratim kako europski mediji pišu o jugu grada i Dahiehu isključivo kao uporištu Hezbolaha. To je posve uobičajena medijska praksa, ali time ništa manje iritantna i štetna.

Dahieh je najsiromašniji i najzapušteniji dio Bejruta, i istina je da ga kontrolira Hezbolah, koji ovdje obavlja poslove policije i vojske, ali i brojnih drugih državnih službi, socijalnih također. Hezbolah parazitira na sirotinji, dakako, ali to je precizan opis rada političkih stranaka maltene svugdje danas. Točno je i da su pripadnici Hezbolaha manjinski udio stanovništva u Dahiehu, ali se pri svakom napadu naglasak stavlja na Hazbolah, kao što se, uostalom, čini i s Hamasom u Gazi. Dahieh je skoro čitav razrušen u ljeto 2006., kad su izraelski avioni masovno bombardirali civilne zgrade. Takozvanu doktrinu Dahieh smislio je izraelski general Gadi Eisenkot – jedino što je napravljeno da se upozore civili jest da je netom prije bombardiranja kvart zasut lecima kojima se građane pozivalo na evakuaciju. Ista je strategija kasnije opetovano korištena u Gazi.

Stjenovito područje Dalieh, jedno od dva preostala neprivatizirana dijela bejrutske obale  (Foto: Ivana Perić)

Pravdanje napada na civile u ime prisutnosti Hezbolaha dio je jezičnih akrobacija u službi poricanja realnosti i uopće prava na život određenih populacija. Ubojita je ta kombinacija eufemizama, selektivnih naglasaka i leksikona namjerno dovoljno općenitog i apstraktnog da prekrije grotesku situacije i privilegirane izuzme od odgovornosti. Dok je u Bejrutu obavljeno prvo uspješno "selektivno" gađanje (izgleda da izraelska vojska najednom može biti jako precizna), nastavljaju se napadi na južni Libanon. Tri mjeseca ondje traje stalna razmjena vatre, a deseci tisuća ljudi s jedne i druge strane bili su prisiljeni napustiti svoje domove.

Kasnije u noći izlazim kako bih se malo prošetala kvartom. Ulične rasvjete nema, a na kantunu na kojem se nalaze tri kontejnera svaku večer grupa djece prebire po smeću. Predvodi ih dječak koji na glavi ima malu lampu, onakvu kakvu obično nose planinari. S nebesa se čuje zujanje dronova, pod nogama se vrzmaju štakori. Uglavnom su smeđi, s lišajevima po koži. Sjetim se svaki put Palestinke Nur, starije žene koju sam upoznala u Šatili prije sedam godina. Pričala mi je kako su 1987. u izbjegličkim getima na jugu grada bili posve izolirani i tako gladni da su hvatali i jeli štakore.

Kad mi zafali zraka od Bejruta, imam sreću da ga mogu naći u selu Baisur, u planinama nedaleko od grada. Ondje živi moja prijateljica Naham, Sirijka udana za Libanonca. U Bejrutu sam 2015. upoznala njenog brata, drugara mi Aheda. On je te godine krenuo na put prema Europi i sad već devetu godinu živi u Njemačkoj. Naham je iz Sirije izbjegla kasnije, a svaki put kad sam nakon 2015. išla u Bejrut, Ahed me upućivao na svoju sestru, da odem kod nje na ručak, da se upoznamo i družimo. Tako je i bilo.

S balkona koji gleda na zelenilo zovemo Aheda preko WhatsAppa. Sestra i on nisu se vidjeli devetu godinu zaredom, a s nama je u kadru ovoga puta još jedno biće. Naham je nedavno rodila, Ahed ima nećakinju koju tek treba zagrliti uživo. Iz Njemačke joj maše njena mala rodica, Ahedova kćerka koju Naham poznaje samo preko ekrana. I ovdje mi na kraju usfali zraka, na drugačiji način. Svemu se ipak nasmijemo i pijemo maté, tradicionalno piće u Južnoj Americi, ali i svugdje u planinama Libanona. Naham u maté uvijek kapne i malo limuna, pa kujemo planove kako ćemo jednog dana svi zajedno otići do Damaska.

Izjutra se spuštam do bejrutske obale, u namjeri da ispunim pluća onime što je u ovom gradu još uvijek nepopustljivo najljepše. Na lungomaru studenti snimaju kratke intervjue u kojima prolaznici objašnjavaju zašto podržavaju bojkot Izraela. Ribari pecaju na vapnenačkim stijenama koje se pružaju duž bejrutske obale. Bijele i smeđe stijene isprepletene su s malim tirkiznim lagunama u kojima se obično kupaju djeca. Nakon kiše koja je padala nekoliko dana zaredom, januar postaje sve topliji i sunčaniji.

Na kotaču iznad Bejruta (Foto: Ivana Perić)

Devedeset i pet posto bejrutske obale je privatizirano, javni su ostali samo još pješčana plaža Ramlet El Bejda i stjenovito područje Dalieh, oboje u centru grada. I jedno i drugo građani brane godinama. Početkom 2014. pokrenuta je kampanja protiv privatizacije Dalieha, u početku naslovljena "Zadnje što ostaje". Na brežuljcima Dalieha ljudi prostiru deke, jedu i puše šiše, dok se niže na stijenama kupaju, sunčaju i pecaju. Prije nekoliko je godina oko Dalieha podignuta žičana ograda i useljeni su prvi građevinski strojevi. Ogradu su građani prerezali, a strojeve oštetili i natjerali ih na iseljenje. Dalieh je obranjen, zasad.

Iza prerezane žice djeca igraju nogomet, tinejdžerice se upisuju u spomenare jedna drugoj, a jedna žena psuje jer je shvatila da je ostala bez cigareta. Skakućem po bijelim stijenama skroz do plave linije mora. Uronim ruku – friško je, ali ne prehladno. Pridružujem se nekolicini kupača, otvaram sezonu plivanja za 2024. godinu. Svako malo se uhvatim kako mi iz usta izlijeće "vau" dok iz mora promatram stijene, stoljeća nataloženih izumrlih životinja i bilja, škrape i špilje i drvene ribarske brodice, a iza njih redove i redove nebodera na obali.

Jedan stariji čovjek na stijene se spušta s velikim ćupom, prodaje limunadu s mentom. To je jedina gastronomska ponuda na Daliehu, i sasvim dovoljna. Osvježena i osušena, pred suton odlazim do obližnjeg lunaparka. Park je izgrađen 1966., drito uz litice bejrutske obale, s idejom da će poslužiti novom priljevu turista. Brzo je došao dugi građanski rat, ali lunapark je ostao otvoren i tih petnaest godina ljudi su ga posjećivali za vrijeme prekida vatre. Veliki panoramski kotač je zatim otpuhala pješčana oluja 1990-ih. Preživio je dalje i izraelska bombardiranja tijekom ljeta 2006., a kasnijih godina i političke atentate koji su se dešavali u ulici koja do njega vodi. Nije ga satrala ni velika eksplozija 2020., a neće ga, čini se, uništiti ni nova ratna epizoda.

Radnici na ulazu brišu prašinu sa šarenih slova, peku kokice, popravljaju lampice koje ne svijetle ispravno. Desetak je posjetitelja, jedna grupa tinejdžera, roditelji s djetetom, dvije penzionerke i tri migrantske radnice iz Nepala. Penzionerke pomalo jedu kokice, svi ostali idemo odmah na panoramski kotač. Šaren je i šuštav, škripav i rđav, sav celofan i čavlići. Miriše i zvuči kao da otvaraš kutiju s alatom i slatkišima.

Jedna ulaznica vrijedi dva kruga kotačem, pa se iznenađujem jer se kotač ne zaustavlja ni nakon trećeg. Pri četvrtoj vrtnji staje da bi primio penzionerke da i one sjednu. Krećem da ću izaći iz svoga sjedala, ali radnik kaže: "Ma ostani još, ostanite svi, ionako moram odvrtjeti za nove." Vrtimo se tako ni manje ni više nego devet krugova, punih pola sata u zraku iznad Bejruta, s pogledom na najljepši zalazak sunca na (istočnom) Mediteranu. Plamen i prhak, treperav i gust, ljubičast, narančast i ružičast, suton je možda zadnja stalno dostupna blagost svijeta. Đavolski je i našiljeno sve oko nas, ali još će sunce sjati. Ovo je i dalje Bejrut i riječima prijateljice – možda ne može živjeti, ali ne umire.