Pomaknite se malo, gospođice, molim vas. Zakasnim li koju minutu, lira će još više pasti. Uzalud mi ovi novci u džepu – govori nam stariji čovjek kojem smo prolaz blokirali omađijani šušurom glavne ulice u istočnom bejrutskom kvartu Bourj Hammoud. Ulica se zove Armenija, što ne čudi jer je većina stanovnika armenskog podrijetla, u ovo su područje masovno izbjegli preživjeli nakon armenskog genocida 1915. godine. Prvo su se nastanjivali po selima diljem Libanona, a kasnije se lagano primicali gradovima.

Najviše je Armenaca stalni dom pronašlo u ovom kvartu, koji je danas jedno od najgušće naseljenih područja na Bliskom istoku. Među takvima je bila i familija Serja Tankiana, frontmena američke grupe System of A Down, koji se ovdje rodio i odrastao. Kasnije je, za vrijeme libanonskog građanskog rata (1975. – 1990.), porodica Tankian izbjegla u SAD. Danas zidove Bourj Hammouda krase grafiti kontra službene turske politike i pozivi na solidarnost s izbjeglicama. Tu su dućani s tekstilom, starinske zlatarnice, postolarske radnje, mjenjačnice, vešeraji. Meso i kruh se peku nasred ulice, na drvenim se bancima cijede sokovi od naranče, ananasa i manga, kuha čaj i espreso. Strujni kabeli križaju nebo, balkoni su nakićeni, ulazi u zgrade pretrpani. Automobili i skuteri vazda zuje ulicama, njihov se zvuk miješa s različitim arapskim i armenskim dijalektima. Na momente podsjeća na Napulj, ali pojačaniji, još šareniji.

Ljudi u Bejrutu inzistiraju na tome da događaje iz augusta 2020. ne opisujete riječima kao što je "katastrofa", jer eksploziju u luci ne vide kao nevolju koja ih je zadesila s nebesa, nego kao još jedan u nizu zločina političko-ekonomske elite

Bourj Hammoud u prijevodu znači Kula Hammoudova, a vjeruje se da kvart naziv nosi po Hammoudu Arslanu, bogatašu koji je prije par stoljeća ovdje živio u dvokatnici, iz koje je nadgledao zemljišta i pratio rad seljaka. Za njih, koji su živjeli u potleušicama, veće kule od Hammoudove nije bilo. Ovdje je i stadion nogometnog kluba Homenetmen, osnovanog 1924., jednog od najstarijih nogometnih klubova u regiji. Protiv Homenetmena je u Bejrutu u maju 1945. na svojoj ratnoj turneji igrao i Hajduk, pobijedivši domaćine 2:1.

Posljednjih su se desetljeća ovdje Armencima pridružile druge izbjeglice – prvo Palestinci i Kurdi, a u recentnije doba i Sirijci i Iračani. Sve je više i migrantskih radnika i radnica, iz Nepala, Filipina, Šri Lanke, Sudana. Zastajemo baš kraj malog dućana s namirnicama iz Filipina, načičkanog šarenim trakicama i ilustracijama sampaguite, cvijeta koji je simbol te zemlje. Radi se o vrsti jasmina, inače poznatoj i kao arapski jasmin.

- Ljudi su ovdje znali za jasmin, voljeli ga, opjevali u pjesmama. To me tješilo u početku, kad sam tek došla u Bejrut. Bila sam sama i usamljena, naporno radila, jedva preživljavala. Nije ni sad lako, ali ovo je moj dom, zavoljela sam ga - govori nam prodavačica Amihan.

Da nije lako, vidi se u Bejrutu na svakom koraku. Ekonomska kriza koja se ovdje odmotava od 2019. raspištoljila se, monstruozno intenzivirala. Prije tri godine jedan ste američki dolar mogli zamijeniti za 1500 libanonskih funta, ili lira, kako ljudi ovdje svoju valutu zovu. Danas za jedan dolar dobijete 40 tisuća lira, a lira tone toliko rapidno da do kraja godine možete računati s novim dnom dna. Samo na WhatsAppu postoje stotine grupa posvećenih kupnji i prodaji dolara na tzv. crnom tržištu, koje je, zapravo, operativno tržište za sve transakcije u Libanonu. Stope variraju iz sata u sat, a ljudi se po ulicama nalaze i užurbano razmjenjuju pare. Jednu je takvu transakciju ispred slastičarnice obavio stariji čovjek kojeg smo ranije sreli, veliki je snop lira zamijenio s mladićem na skuteru za mali snop dolara. Mjenjači novca preko WhatsAppa zarađuju na provizijama, arbitrarnim određivanjem tečaja – prate ponude po čitavom gradu, pogađaju tajming, kupuju negdje malo jeftinije, pa prodaju drugdje malo skuplje.

Ribar na bejrutskoj obali (Foto: Ivana Perić)

Bejrut je grad keša. Čak se i nadnacionalna platformska božanstva moraju krizno prilagođavati, pa se i Uber plaća isključivo kešom. Kartice se više nigdje ne mogu peglati, banke su od početka krize zaledile račune građana, koji su preko noći ostali bez pristupa svojim ušteđevinama. "Nikad više nećemo vjerovati bankama", mantra je koju čujete svagdje. Sretnici su oni koji plaću primaju u dolarima, ali takvih nema puno. Primjerice, čitav javni sektor plaću još uvijek dobiva u lirama, a od početka krize one nisu rasle. To znači da im je plaća danas barem dvadeset puta manja nego prije tri godine, a troškovi života neprestano rastu. Procjenjuje se da više od 80 posto od 6,7 milijuna stanovnika Libanona trenutno živi u siromaštvu.

Korijeni problema, naravno, nisu od jučer – iz podataka iz 2018., godine prije službenog početka krize, dade se iščitati da je jedan posto depozitora posjedovalo 52 posto depozita u libanonskim bankama. Povijest razvoja bankarskog sektora u Libanonu neodvojiva je od sadašnje libanonske propasti. Nakon egipatske revolucije 1952. kapital iz arapskih zemalja masovno se usmjerio prema Bejrutu. Tih su godina i prvi petrodolari iz Perzijskog zaljeva (tada samo Saudijska Arabija) otišli u libanonske banke. Zakon o bankarskoj tajni donesen je 1956., čime je popločan put nulte regulacije poslovanja banaka i neograničenog protoka kapitala. Banke su s vremenom usmjeravale pare u trgovinu i nekretnine, a razvoja domaće industrije u Libanonu nije bilo – neki su ekonomisti išli toliko daleko da su uvoz predstavljali kao domaću proizvodnju.

Takvu dominaciju uvoznika, građevinskih kompanija i banaka libanonski povjesničar i jedan od važnijih arapskih lijevih teoretičara Fawwaz Traboulsi naziva primjerom čiste kapitalističke eksploatacije. Traboulsi s nemalom dozom gnušanja gleda na dominantno trpanje libanonske politike u ladicu "korupcije", jer se priče o korupciji uglavnom svode na priču o javnom sektoru, dok parazitske nemani privatnog sektora ostaju netaknute – govori se samo o političkoj, ali ne i o klasnoj moći.

"Gladan sam", kaže dječak koji u prerezanoj plastičnoj boci Pepsija nosi ruže boje breskve i nudi ih na prodaju. I on je iz Sirije. Jedan od skoro dva milijuna sirijskih izbjeglica u Libanonu. Izbjeglički život u četiri ispremetana slova – prvo harb, rat, onda more, bahr

U posljednje su vrijeme diljem Libanona masovni štrajkovi radnika u javnom sektoru, ali sve su češće i provale u banke. Nedavno je žena po imenu Sali Hafiz ušla u podružnicu banke BLOM u Bejrutu s pištoljem (igračkom, ispostavilo se), kako bi podigla novac s vlastitog računa i platila bolničko liječenje sestre oboljele od raka. Radnicima banke zaprijetila je da će se zapaliti ako joj ne daju novac koji joj pripada. Većina bolnica u Libanonu inzistira na plaćanju u dolarima, a javni zdravstveni sustav u praksi ne postoji – sve se mora platiti.

Problemima ekonomskog kolapsa i svakodnevnoj nestašici struje i vode odnedavno valja pridodati i koleru. U oktobru je nakon trideset godina zabilježen prvi smrtni slučaj od kolere na libanonskom tlu, a pretpostavlja se da se epidemija proširila iz susjedne Sirije. Na redovno prokuhavanje vode u Bejrutu smo se brzo navikli i mi, iako boravimo u kvartu s funkcionalnijom infrastrukturom, u zgradi koja ima vlastiti bunar pa se ne mora oslanjati na cisterne koje razvoze vodu po čitavom gradu. Međutim, kišnih je dana u zadnje vrijeme bilo malo pa i nas gazda ljubazno moli da se narednih dana samo najnužnije podapiremo, jer je razina vode u bunaru niska.

- S ovakvom lirom svi smo milijunaši. Ovo je grad milijunaša bez struje koji se ne mogu pošteno oprati - kratko konstatira.

Čitavu noć i dan gradom bruje agregati, a uz beskrajne kolone auta grad kašlje i frkće dim na svakom kantunu. Zrak je ovdje odvratan čak i onima kojima inače prija miris dima i benzina. Sline u nosu brzo hvataju patinu, na bijelim maramicama ostaju crni tragovi. Dok od Bourj Hammouda hodamo prema gradskoj luci, kraj nas uz jednu od glavnih avenija jure taksiji i minibusevi, jedino što postoji od javnog prijevoza. Libanonska je željeznica nekoć povezivala Bejrut s Damaskom i Haifom, ali je prestala s radom nakon građanskog rata. Godinama se građane poticalo, zapravo forsiralo, na kupnju automobila putem kredita koje su nudile banke, dok su vlasti sve manje sredstava izdvajale za javni prijevoz. Zbog uvećanih troškova goriva, osiguranja i servisa, sve je teža situacija za taksiste i vozače minibuseva, o čijim uslugama ovise najsiromašniji građani, oni koji ni preko kredita nisu mogli kupiti automobile.

Stisnuta šaka s riječju thawra (revolucija) i "jelka" s revolucionarnim crtežima i porukama na Trgu mučenika (Foto: Ivana Perić)

Kredite od banaka danas više nitko ne može dobiti ni za što, a prosječna povratna vožnja dijeljenim taksijem košta koliko i dnevna minimalna plaća u zemlji. Hodači su u Bejrutu uvijek bili vanredan prizor, vrijedan iskrenog i dubokog čuđenja, ali sada bi i to čudo moglo prijeći u kategoriju svakodnevnoga. Nije stvar u tome da ovdje narod nešto silno voli aute i gmizanje u gužvama, nego je svaki pedalj grada prepreka praksi hodanja. Malo je gradova toliko nakrcanih čekpojntovima, betonskim blokadama, žilet-žicom, vojničkim stražarskim kućicama kraj svake veće i važnije zgrade. Pješački prijelazi ne postoje i čovjek je osuđen na neprestani slalom među automobilima, što nije lako ni zdravima i fizički poletnima, a kamoli onima koji to nisu.

- Da tako idem na posao, pa to nije nikakva šetnjica ugodna. Ima da izgubim dva sata i sve živce - komentira nam radnica koja na aveniji čeka minibus prema južnom dijelu grada.

Službenih stanica nema, taksije i buseve se zaustavlja mahanjem ruke gdje god da ih ugledate. Duž avenije poredani su oglasi za "atraktivne" kuće, a kao glavni adut atraktivnosti navodi se redovna opskrba električnom energijom. Pred očima nam se lagano otvara i pogled na razorenu luku, koja još uvijek izgleda skoro isto kao i prije dvije godine, netom nakon eksplozije. Podsjetimo, u augustu 2020. u luci je eksplodiralo skladište amonijeva nitrata. Poginulo je više od 200 ljudi, više od sedam tisuća je ozlijeđeno, a 300 tisuća ljudi je u sekundi učinjeno beskućnicima. Pričate li o tome s ljudima u Bejrutu, inzistirat će da ne koristite riječi kao što je "katastrofa", jer eksploziju ne vide kao nevolju koja ih je zadesila s nebesa, nego još jedan u nizu zločina političko-ekonomske elite, koja je na konto privatnog profita posve zanemarila brigu o javnom dobru. O tome govore i grafiti ispisani duž lučkih terminala, kojima se traži pravda i odgovornost za ubojstva ljudi i uništavanje grada. "Organizirano nasilje na vrhu ono je što stvara individualno nasilje na dnu", ispisano je na jednom zidu, iza kojeg se redaju Maerskovi kontejneri.

Ovdje dođem udahnuti. Sretnem prijatelje, zaigramo nogomet, djeca nam se igraju u pijesku. Tek ovdje imam osjećaj da ubacim u ljudsku brzinu – kaže nam Ali, koji je s kćeri Farah došao na Ramlet Al-Baidu, jedinu preostalu bejrutsku javnu plažu

U februaru ove godine francusko-libanonska tvrtka CMA CGM dobila je desetogodišnji ugovor za upravljanje i održavanje kontejnerskog terminala luke. Radi se o trećoj najvećoj tvrtki za kontejnerski prijevoz na svijetu, koja kontrolira i terminal u Tripoliju, drugom najvećem libanonskom gradu, te u obližnjoj sirijskoj luci Latakiji. Malo je informacija poznato o postupku nadmetanja u kojem je CMA CGM dobio ugovor, ali se zna da je Merit Corporation, matična tvrtka CMA CGM-a, u vlasništvu francusko-libanonske obitelji Saadé. Merit posjeduje i oko pet posto Banke Bejruta, a početkom krize, dok su se građani Libanona neuspješno borili da povuku svoj novac iz banaka, Saadéovi su samo iznova registrirali tvrtku i preselili je iz Libanona u Francusku.

Za nadzor poslovanja luke inače je zadužen Privremeni odbor za upravljanje i ulaganja, koji je tu ulogu dobio 1993., nakon što su propali napori bivšeg premijera Rafika Haririja da luku privatizira. Ono što je predstavljeno kao privremena mjera održalo se 30 godina. Predsjednik odbora Hassan Korajtem uhićen je nakon eksplozije, ali mu još uvijek nikakva kazna nije izrečena. Ni odgovornost za jednu od najvećih nenuklearnih eksplozija koju svijet pamti nije dovela do kraja vladavine Privremenog odbora – samo je imenovan novi predsjednik i izdan ugovor za upravljanje tvrtki CMA CGM.

Dok se od luke primičemo bliže dugačkoj šetnici uz Mediteran, zastajemo kako bismo kupili vodu i maamoul, keks s datuljama, na kiosku koji pola stoljeća vodi bračni par Khalil, sada oboje u sedamdesetim godinama života. Svakoga jutra ispred kioska je scena ista – njih dvoje na plastičnim katrigama, između njih stolić, na njemu rešo, pokraj plinska boca, na rešou džezva, u rukama im šalice pune kave. Na stoliću je uvijek i par praznih šalica i boca vode kojom šalice ispiru. Kraj Khalilijevih nećete proći a da vas ne ponude kavom, dok će ispijanje popratiti sa "sahten, habibti" ("duplo uzdravlje, dušo"). Kad komplimentiramo njihov veseljački opušteni ritam, odgovaraju: "Tamo gdje je puno smrti, uvijek je i najviše života."

Lim nad glavom, petnaestak plastičnih stolova, miris šiše i jake kave – kafić Hasan (Foto: Ivana Perić)

Od njih nas put vodi u Hasanov kafić, koji godinama ima istu konobarsku postavu, rijetko sidro usred nemirnog bejrutskog mora. Da nema znaka s crvenim slovima koji stoji na limenom krovu, kafić bi malo tko uočio. Limom je natkriven točno u razini šetnice uz svjetionik, pa se niz male stepenice morate spustiti ispod, drito pod noge moru. Lim nad glavom, petnaestak plastičnih stolova, miris šiše i jake kave, šum valova – to je Hasan. Na obližnjim stijenama pecaju ribari, a među njima hoda dječak koji u prerezanoj plastičnoj boci Pepsija nosi ruže boje breskve. Nudi ih gostima obližnjeg restorana. Gleda im u pijate, a oni ignoriraju njegova nutkanja. Voda u boci već je žuta, a i ruže izgledaju umorne od ove rabote. Dječaka prvo tjera konobar, a kad se nakon par minuta vrati, stvar rješava gazda, ćelav i nabildan, u lanenoj plavoj košulji. Nema druge, dječak se miče prema Hasanovom kafiću. Ruže više ne nudi grandioznim opisima, djevojkama koje sjede za prvim stolom samo veli: "Gladan sam." I on je, doznajemo, kao i većina djece koja ruže prodaju na šetnici, iz Sirije. Jedan od skoro dva milijuna sirijskih izbjeglica u Libanonu. Izbjeglički život u četiri slova izmijenjenog redoslijeda – prvo harb, rat, onda more, bahr.

Iako će kraj novembra, u toplom vremenu guštaju nauljeni muškarci koji se sunčaju uz svjetionik, a na stijene su dovukli ogroman zvučnik iz kojeg milozvuči egipatski pjevač Amr Diab, i šiše iz kojih se šire oblaci što mirišu na mentu i jabuke. Nađe se među njima i jedan što vazda hoda bez majice, jedini što po šetnici vozi bicikl, glavni baja kakvog ima svako mediteransko mjesto. Piči među štandovima s klipovima kukuruza posloženih u lepezu, svjetlećim balonima i šećernom vatom, a zastaje samo da okine jedan znojni selfie u zvizdan. Treba čovjek šetnicu i plažu koristiti dok je još ima, a đavo zna da su svuda na udaru, od Napulja i Pule do Bejruta.

Prije tri godine uništeni su javni zahodi i mali štandovi koje su građani postavili na Ramlet Al-Baidi, jedinoj preostaloj bejrutskoj javnoj plaži. Vlasti su ih proglasile ilegalnima, godinu dana nakon što su na južnom dijelu plaže amenovale otvaranje odmarališta s pet zvjezdica Lancaster Eden Bay (sagrađenog maltene u moru), unatoč protivljenju građana. Ljudi sada strahuju da će Ramlet Al-Baidu u potpunosti zauzeti privatni kapital, a ako se to dogodi, Bejrut će postati jedini grad na obalama Mediterana bez pristupa moru. Trenutno je 95 posto gradske obale u privatnom vlasništvu.

Grafiti i instalacije uz luku kojima se traži preuzimanje odgovornosti za eksploziju (Foto: Ivana Perić)

- Čitav je Bejrut napad na psihu, ne daje predaha. Ovdje dođem udahnuti. Tu sretnem prijatelje, zaigramo nogomet, djeca nam se igraju u pijesku. Tek ovdje imam osjećaj da ubacim u ljudsku brzinu - kaže nam Ali, koji je s kćeri Farah došao nakon posla pozdraviti more.

Malo friškog zraka što smo na Ramlet Al-Baidi udahnuli nosi nas prema drugoj bejrutskoj oazi, knjižari Kitabi.2021 u kvartu Hamra. Ni kriza nije poljuljala njihov kontrabiznis, pa rabljene knjige i dalje prodaju za siću, a selekcija je uvijek sjajna. Jedina je kvaka da ne ulazite ako s ljudima ne planirate malo popričati. Nalazimo ovdje knjige o libanonskom radničkom pokretu, o organiziranju poljoprivrednih radnika u Egiptu, pa i najnoviju knjigu američke autorice Ottesse Moshfegh "Lapvona", već u rabljenom izdanju. Uzbuđeno nam pričaju i o novim knjigama čije izdavanje uskoro očekuju. U ovih malo metara kvadratnih još žarko titra duh iz stare arapske uzrečice "Kairo piše, Bejrut objavljuje, Bagdad čita". Suočeni s cenzurom u većini arapskih država, autori su hrlili u relativnu slobodu Libanona i ovdje objavljivali svoja djela, a zatim su kopije na crnom tržištu putovale po arapskom svijetu.

Iz Hamre se spuštamo do Trga mučenika, na kojem je u oktobru 2019. počela thawra, revolucija. Tjednima su tisuće ljudi okupirale centar Bejruta, ali i druge libanonske gradove, uzvikujući "svi mi znači svi mi, svi oni znači svi oni".

Prate nas čitavim putem po zidovima poruke bijesa, pozivi na rušenje sistema. "Stalno nas jebete, dajte bar da svršimo", poručuje jedan masni grafit. Lica gladnih ljudi iscrtana su uz parolu "Kruh naš svagdašnji daj nam danas". Prosvjedi su s vremenom jenjavali, ali u košmaru glavnog trga uz džamiju Mohammad Al-Amin još stoji podsjetnik na borbu koja nije dovršena. Velika stisnuta šaka na kojoj piše thawra i pokraj nje "jelka" s revolucionarnim crtežima i porukama. Tu je još uvijek i jedan mali šator, u kojem ljudi dežuraju. U njemu dvoje ljudi spava, a mi ih puštamo. Čuvarima revolucije treba sna.