Improvizirana igrališta pod bombama, divlje lige i nogometne ozljede pridodane friškim ratnim ožiljcima opisao je u knjizi "Poluvrijeme" libanonski nogometaš, novinar i pjesnik Favzi Jamin. Knjiga je svojevrsni dnevnik nogometnog Bejruta tijekom libanonskoga građanskog rata koji je trajao od 1975. do 1990. godine.
Veznjak Jamin nogomet je počeo igrati 1970-ih u manjim libanonskim klubovima, a karijeru završio 1990-ih upisavši par nastupa za libanonsku nogometnu reprezentaciju tijekom kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo. U knjizi "Poluvrijeme" britko i intenzivno pripovijeda o prožimanju nogometa i politike, o sektaškim bitkama za koje su uniforme nosili nogometaši, o ekonomiji ispod kože rata, o nogometu vladajuće klase naspram onoga koji se igrao među ruševinama i na ulicama geta.
Za jedne je nogomet bio samo jedan od alata za sijanje smrti, za druge udah u mogućnost (drugačijeg) života. Kao što su izvlačili tijela iz ruševina, tako su izvlačili i poderane lopte, pa ih krpali, dijelili, s njima se igrali duž zabranjenih linija.
U većini domova podijeljenog Bejruta, na zidovima i na noćnim ormarićima, najistaknutije su bile slike nogometaša. Ne političara, ne religijskih vođa, ne svetaca. Nogometaši su bili zadnje uporište zajedničkog divljenja, a Jamin čitatelje oporo vraća na činjenicu da se radilo o običnim smrtnicima. Bilježi tako smrti nogometaša tijekom 15 godina rata, među kojima i brojna samoubojstva, uključujući jednog lokalnog igrača koji se objesio vezicama svojih tenisica.
***
Liga kampova pokrenuta je u Bejrutu prije skoro 20 godina, malo prije izraelskog napada na Libanon 2006. godine. Liga je otpočela sa šest timova iz različitih palestinskih izbjegličkih kampova: Sabre, Šatile, Burj Al Barajneha. Godinama se širila, pa sam 2016. na sklepanom igralištu na krovu zgrade u Šatili imala sreću gledati natjecanje 16 klubova za koje su igrali uglavnom tinejdžeri. Liga više nije bila samo za Palestince, u nju su se uključile i mnoge sirijske izbjeglice iz bejrutskih kampova i predgrađa.
U Šatili se nogomet igra otkad je Šatile, a kako je od 1948. mali izbjeglički kamp prerastao u geto u kojem živi više od 30.000 ljudi, uske i načrčkane ulice za nogomet su postale posve nepraktične pa su igrališta osvanula po krovovima zgrada. Zaštitnih mreža nema pa je najgore kad lopta odleti s krova petokatnice. A onda ipak ispadne da i nije najgore, jer često će je neko hitro dobaciti s ulice prema najbližem balkonu, pa s tog balkona dalje uvis i na kraju natrag na krov. A kako mi reče jedan od trenera, "u najgorem slučaju, lopta je poklon, pa najgoreg slučaja ni nema".
***
Kalendarski je službeno otpočela nova 2024. godina. Isprsio se zalazak sunca na Ramlet Al Baidi, jedinoj preostaloj javnoj plaži u Bejrutu. Svjetlost se prelamala po stativama golova ofarbanih u žuto. Večernji trening odrađivao je dio članova libanonske reprezentacije nogometa na pijesku. Od zujanja izraelskih dronova sa šetnice iznad plaže nisam čula zvuk trenerove zviždaljke.
Najveći uspjeh libanonske reprezentacije nogometa na pijesku treće je mjesto na Azijskim igrama u sportovima na plaži održanima 2016. godine. U borbi za brončanu medalju pobijedili su tada reprezentativce Afganistana i kući donijeli prvu medalju u povijesti Libanonskog nogometnog saveza za bilo koju mušku reprezentaciju (nogomet, futsal, nogomet na pijesku). Na plaži na kojoj su trenirali zimu i novu godinu sada u šatorima dočekuju izbjeglice.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
