Nedavno je u Libanonu pokrenut prvi kazneni postupak koji se odnosi na ropstvo i krijumčarenje migrantskih radnica koje rade kao kućne pomoćnice. Slučaj, koji je podnio Legal Action Worldwide (LAW) u ime 38-godišnje etiopske radnice M.H. protiv njezina bivšeg poslodavca i regrutera koji ju je doveo u Libanon, trebao je prošli tjedan imati prvo saslušanje u Palači pravde u Baabdi.
Više migrantskih radnica okupilo se tada ispred Palače pravde, kako bi podržale radnicu koja je pokrenula pionirsku tužbu. Tuženi poslodavac se na kraju nije pojavio na početnoj sudskoj raspravi, pa je novo saslušanje zakazano za veljaču 2022. godine. Ako se ne pojavi na sljedećem ročištu, odvjetnici mogu zatražiti da sudac izda nalog za njegovo uhićenje.
U tužbi se navodi kako je radnicu M.H. poslodavac zatvorio u dom u kojem je radila gotovo osam godina, tijekom kojih nije smjela izlaziti niti uzimati slobodne dane i nije joj isplaćivana plaća, kazala je Fatima Chehade, voditeljica LAW-ovog programa za Libanon. Chehade je za L’Orient Today rekla da će ovaj slučaj, ako završi u korist radnice, biti važan korak prema reformi ili eliminaciji široko kritiziranog libanonskog programa sponzoriranja radnika, poznatog kao kafala sustav.
U suštini kafala sustav funkcionira ovako - domaći sponzor nudi posao i osigurava vize za ulazak u zemlju, a nakon dolaska radnika i radnica u zemlju sponzori ih u potpunosti kontroliraju, zadržavaju putovnice, određuju uvjete rada, stanovanje i plaću.
Iako je teško doći do podataka o kafala sustavu od početka ekonomske krize i općeg kolapsa u Libanonu posljednje dvije godine, procjenjuje se da je prije krize u Libanonu preko kafale radilo oko 200 tisuća migrantskih radnika i radnica.
- Kako je krenulo, bojim se da će ovaj najnoviji spor završiti bez puno uspjeha na sudovima. Situacija s kućnim pomoćnicama je trenutno možda malo usporenija, ali je vrlo slična onoj kakva je uvijek bila. Od ekonomske krize sigurno ima poslodavaca koji su možda ranije plaćali radnice, ali sada koriste krizu kao ispriku da ih ne plaćaju. Mnogi od tih ljudi, koji su potpisali ugovor s agentom za zapošljavanje na određen broj godina, osjećaju se kao da posjeduju radnicu za to vremensko razdoblje, bez obzira na to plaćaju li je ili ne - govori za Novosti Zain Lawson iz inicijative This is Lebanon (Ovo je Libanon), koja godinama pomaže migrantskim radnicama, koje uglavnom rade kao kućne pomoćnice.
Tijekom godina inicijativa je zabilježila brojne slučajeve zlostavljanja migrantskih radnica. Tijekom 2017. godine procijenjeno je, primjerice, da su najmanje dvije migrantske radnice umirale svaki tjedan, zbog samoubojstva ili neuspjelih pokušaja bijega iz kućanstava u kojima su radile.
Nevladina organizacija Legal Agenda, koja pomaže u obrani migrantskih radnika u sudskim procesima, navodi kako 54 posto libanonskih poslodavaca kućnim pomoćnicama ne daje slobodne dane, a daljnjih 23 posto radnice ostavlja zaključane u kući kad god oni (poslodavci) izlaze vani.
Prošle je godine 23-godišnja radnica iz Gane Faustina Tay umrla u padu s četvrtog kata kuće u kojoj je radila, a pretpostavka policije je bila da je, kao i mnoge druge radnice, počinila samoubojstvo. Tay se javljala i inicijativi This is Lebanon, koja joj je pokušavala pomoći. Govorila im je da je doživjela višemjesečno zlostavljanje od strane svog sponzora.
Nedavno su zabilježene i nove smrti radnica pod nerazjašnjenim okolnostima - na autocesti Al-Zahrani otkriveno je tijelo mlade radnice iz Etiopije, a druga radnica, također iz Etiopije, pronađena je obješena u kući u gradu Toul. Istrage o njihovim smrtima još uvijek nisu provedene do kraja, a pitanje hoće li uopće i biti.
- Još uvijek postoji vrlo dosljedna regrutacija novih radnica u Libanon, ali čini se da je veći postotak tih radnica sada prokrijumčaren u zemlju. Neke čak i ne znaju da dolaze u Libanon i samo misle da idu na odmor, druge ne znaju ništa o tome da je u Libanonu ozbiljna ekonomska kriza, itd. Ali postoji i mnogo unutarnje trgovine, upotrebljavaju se neki gadni trikovi da se ilegalno prodaju i regrutiraju radnice drugom poslodavcu unutar zemlje i zaradi nekoliko tisuća dolara - objašnjava nam Lawson.
Od početka krize radnice su u dodatnom problemu jer su, čak i kad se uspiju otrgnuti od sponzora, bez financijskih sredstava za povratak u svoju zemlju. Mnoge su radnice tijekom zadnjih godinu dana u više navrata u Bejrutu kampirale ispred veleposlanstava svojih zemalja kako bi zahtijevale repatrijaciju.
Zbog života u četiri zida s poslodavcima koji nerijetko ispadnu ništa drugo nego okrutni porobljivači, radnicama je bilo kakvo organiziranje i udruživanje izuzetno otežano. Dodatno,prema libanonskim zakonima stranim radnicama i radnicama uskraćeno je pravo osnivati vlastite sindikate.
Više od dvjestotinjak migrantskih radnica 2015. godine je, unatoč ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama, u Libanonu osnovalo prvi sindikat kućnih pomoćnica u arapskom svijetu, ali njegov je domet nažalost ostao vrlo limitiran.
Ovakvi problemi nisu specifični samo za Libanon. Prema podacima koje navodi Međunarodna organizacija rada (ILO), od 75,6 milijuna radnika u svijetu koji rade u kućanstvima i tzv. ekonomiji brige, 76,2 posto čine žene, radnice. Iako održavaju kućanstva i brinu za starije i nemoćne, takav rad često se ne smatra poslom i uglavnom je isključen iz potpune zaštite prema radnom zakonodavstvu i odredbama o socijalnom osiguranju.
Najčešće se provodi za privatna kućanstva, često bez jasnih uvjeta zapošljavanja, pa su radnice izložene zlostavljanju. Pošto se radi o poslu koji uglavnom obavljaju migrantkinje dodatno su ugrožene restriktivnim zakonima i otežanim postupkom zapošljavanja, iseljavanja i prijema u zemlju.
