Prvi dan masovnih prosvjeda koji su u oktobru 2019. počeli diljem Libanona, 67-godišnja žena dovezla se do parlamenta i suočila s vojnicima koji su joj blokirali put. Video njenog razgovora s jednim od stražara postao je viralan – kazala mu je da vlada i njega pljačka i izgladnjuje te da ona i drugi prosvjednici neće odustati. Nekoliko dana kasnije, druga je prosvjednica upala u užareno oko viralne javnosti. Malak Alawiye snimljena je kako nogom u jaja udara vojnika koji je prijetio da će pucati u prosvjednike koji su okružili ministarski konvoj. "Ajde, pucaj", uzviknula je Alawiye sekundu prije nego je njeno stopalo opalilo u vojnikovo međunožje.
Dok su žene stvari uzimale u svoje ruke i noge, savez koji okuplja najveći broj libanonskih sindikata, Opća konfederacija libanonskih radnika (CGTL), nije pozvao na podršku thawri, revoluciji. Devetnaest dana nakon početka prosvjeda objavili su tek kratko priopćenje u kojem traže ostavku premijera i uspostavu novog kabineta. Anketa provedena tijekom oktobarskog ustanka pokazala je da 95 posto prosvjednika nije bilo povezano sa sindikatima. Za razliku od iskustava u većini arapskih zemalja, gdje su od 2011. naovamo sindikati postupno igrali bitne uloge u organizaciji masovnih pobuna, poput Sudanske profesionalne udruge ili Nacionalnog vijeća profesora visokog obrazovanja u Alžiru, u Libanonu su prosvjedi ukazali na mrtvilo sindikata.
Dok u zemlji danas jača kriza, jačaju i rasprave o sindikatima koji su joj pridonijeli. Ovoga ljeta diljem zemlje štrajkali su deseci tisuća radnika u javnom sektoru, a početkom decembra u štrajk su stupili radnici telekomunikacijskih kompanija Alpha i Touch. Najveći dio štrajkova odvija se bez ozbiljnije podrške mejnstrim sindikata. Za razumijevanje kriznog statusa quo i uloge sindikata, važna je jedna knjiga objavljena ove godine, a koju smo pronašli u knjižari u bejrutskom kvartu Hamra.
Knjigu "Radnički pokret u Libanonu: Moć na čekanju" napisala je Lea Bou Khater, istraživačica i predavačica na Libanonsko-američkom sveučilištu u Bejrutu, koja se bavi poviješću libanonskog radničkog pokreta od ranog 20. stoljeća do danas. Bou Khater pokazuje kako je i zašto sindikalizam u Libanonu uglavnom bio neuspješan po pitanju poboljšanja radničke svakodnevice. Obavila je pritom opsežan terenski rad, koristila ogroman korpus primarnih izvora na arapskom jeziku i teško dostupnih arhiva, pa nije pretjerano reći da se radi o knjizi bitnoj za komparativne studije (sindikalnog) rada općenito. Iz njenog je istraživanja vidljivo kako je radničko organiziranje stasalo u kolonijalno-kapitalističkim okvirima institucionaliziranih sektaških podjela, što je obilježje prisutno od početka 20. stoljeća, a ne samo nakon građanskog rata (1975. – 1990.), kako se često tumači.
Prvi štrajkovi u Bejrutu zabilježeni su među radnicima tiskara 1911. godine. Tiskarski su radnici osnovali i svoj sindikat, a od 1929. su objavljivali časopis Al Jakaza, opisan kao "glas radničke klase". Opća federacija duhanskih radnika osnovana je 1924., na inicijativu radnika Fuada Al-Chemalija, suosnivača Libanonske narodne stranke (kasnije Libanonska komunistička stranka). Štrajkovi su se 1930-ih širili, pokretali su ih radnici željeznice, lučki radnici, radnice u tvornicama duhana. Vlast je štrajkove nasilno suzbijala i pokušavala razbiti solidarnost duž sektaških linija, što im je često uspijevalo, ali ponekad i nije. Bou Khater izdvaja primjer iz 1935., kada su francuske vlasti tražile da sindikat tiskarskih radnika za predsjednika izabere kršćanina maronita. Svih 360 članova, od koji su većina na popisu bili izjašnjeni kao kršćani, izabrali su za predsjednika muslimana Mustafu Al-Arisa.
Nakon proglašenja neovisnosti Libanona 1943., sindikati su odigrali ključnu ulogu u zagovaranju radničkih prava, i zbog njihove je borbe 1946. godine donesen prvi Zakon o radu. Umrežavanjem različitih sindikata 1958. nastaje Opća konfederacija libanonskih radnika (CGTL), ona koju smo ranije spomenuli kao tromu i trulu u današnjem kontekstu. Šezdesetih je CGTL bio izuzetno aktivan, pa je samo 1961. diljem zemlje organizirano 29 štrajkova, koji su među ostalim rezultirali prvim povećanjem minimalne plaće od 1945. godine. Međutim, već su tada postojali napori da se rad CGTL-a kooptira, a radnička zagovaranja zadrži samo u okvirima povećanja minimalne plaće. Bou Khater navodi kako su i za vrijeme građanskog rata sindikati pokušavali udarati kontru sektaško-oligarhijskim političarima koji su radničke organizacije onemogućavali u radu, naročito one lijeve. CGTL uspio je mobilizirati mase da pozovu na kraj rata u kasnim1980-ima, iako su ranije po tom pitanju bili dosta suzdržani. Po završetku rata, u periodu devalvacije nacionalne valute i ekonomske krize 1992., organizirali su i prosvjede kojima je zbačena vlada Omara Karamija. Kasnije su na razne načine suzbijani u djelovanju, a zadnja veća akcija koju su organizirali bila je 1996., generalni štrajk pod parolom "Kruh, obrazovanje, sloboda". Štrajkaše je nasilno rastjerala vojska, a više od 50 ljudi je uhićeno.
Vlasti su potom donijele zabranu prosvjeda, a u CGTL-u su na glavne pozicije progurani članovi bliski vodećim strankama.
Vladavina premijera Rafika Haririja, gospodarski obilježena sve minimalnijom "minimalnom državom", u 1990-ima je dokrajčila ono što petnaest godina rata nije uspjelo – eliminirala je sve ostatke neovisnog sindikalnog pokreta. Sindikati su ili posve uništeni ili posaugani u institucionalni aparat države privatno-tržišnih bogova i batina.
Da zapuše malo drugačijeg vjetra, trebalo je više od desetljeća. Četiristo radnika tvornice Future Pipes 2010. je stupilo u štrajk, a premda su izgubili bitku, njihov je štrajk ukazao na oportunizam i mlitavost CGTL-a. Te je godine osnovan i Antirasistički pokret, inicijativa koju su pokrenule lokalne feministkinje koje su se povezale s migrantskim radnicama. Dvije godine kasnije, radnici lanca supermarketa Spinneys osnovali su svoj sindikat, što je bio prvi veći pothvat sindikalnog organiziranja u privatnom sektoru. Spinneys inače ima desetak podružnica diljem Libanona, a glavna su adresa za kupnju uvezenih europskih proizvoda. Taj je stogodišnji biznis počeo 1924. u Aleksandriji u Egiptu. Osnivač Arthur Rawdon Spinney nije bio mali čovjek s velikim poduzetničkim duhom, nego prosječan kolonijalni"avanturist" iz Reda Britanskog Carstva, uposlen oko Palestinskih željeznica. Prvi je Spinneys osnovao u Jaffi, a brzo je progurano širenje po regiji, od Kaira do Damaska. Prva podružnica u Bejrutu otvorena je 1967. godine.
Sindikalno organiziranje radnika Spinneysa poklopilo se s jednim od najdužih štrajkova u povijesti Libanona, održanom u nacionalnoj tvrtki za proizvodnju električne energije. Radnici zaposleni na dnevnim ugovorima štrajkali su više od tri mjeseca, dežurajući u sjedištu firme. Za svoja su se prava intenzivnije počeli organizirati i migrantske radnice, koje su 2015. u Bejrutu osnovale Sindikat radnica u domaćinstvu. Iako sindikat nije službeno registriran (to zabranjuje libanonski zakon o radu, koji isključuje radnike u domaćinstvu), napornim su radom uspjeli doći do nekih rezultata. Prije dvije je godine na snagu stupio standardni ugovor o radu u kućanstvu, iako se za implementaciju ugovora nastavljaju boriti migrantske radnice.
Ulje na vatru dodala je thawra, tijekom koje je zahtjev za promjenama i jačanjem sindikalizma postao jedan od češće ponavljanih. Iako su prosvjedi oslabili, a libanonsko je društvo gurnuto dublje u krizu, neki su pomaci zbog thawre danas vidljivi. Više je važnih sindikalnih i studentskih izbora u međuvremenu održano, a na njima se pokazalo da ljudi ne žele podržavati stare strukture, nego graditi drugačije. U zahtjevima za dostupnim javnim obrazovanjem studenti su prokazali laž tzv. socijalne politike kojom višu i srednju klasu dobro opslužuje subvencionirani privatni sektor. Prvi put nakon dugo vremena sindikat je u Libanonu važna riječ. Riječima Lee Bou Khater: "Slabljenje organiziranog radničkog pokreta ne znači da klasna borba više nije relevantna. Dapače, znači da kapital i država pobjeđuju u toj borbi. Iako pred njima stoje ogromne prepreke, novi oblici radničkog organiziranja koji pozivaju na klasnu solidarnost i proizvode drugačiju sindikalnu praksu pružaju alternativnu viziju i otpor libanonskom sektaško-liberalnom sistemu."
