U utorak, 26. studenog uvečer izraelska vlada poduprla je sporazum o šezdesetodnevnom primirju u Libanonu, koji uključuje povlačenje izraelske vojske u Izrael i povlačenje Hezbolahovih postrojbi na područje sjeverno od rijeke Litani, oko 25 kilometara sjeverno od granice. Na teritorij između izraelsko-libanonske granice i spomenute rijeke trebala bi se razmjestiti libanonska vojska. Sporazum koji su dogovorili američki i francuski predstavnici poduprla je vlada u Bejrutu, a – ono što je najvažnije – neslužbeno i Hezbolah. Ovim se makar privremeno zaustavlja gotovo 14-mjesečni sukob u kojem je ubijeno više od 3.700 Libanonaca, dok je više od 1,2 milijuna bilo primorano izbjeći.
Na izraelskoj je strani ubijeno više od 120 vojnika i civila, a domove u pograničnom području napustilo je pedesetak tisuća ljudi. Rat je započeo nakon što je Hezbolah po Hamasovom napadu na Izrael u listopadu 2023. započeo raketiranje kako bi izvršio pritisak na Tel Aviv i doprinio skraćivanju odmazde protiv Gaze. Kalkulacija se ispostavila promašenom: osim što ubilački pohod na jugu još uvijek traje, krajem rujna Izrael je dramatično eskalirao sukob, ubivši višedesetljetnog vođu Hezbolaha Hasana Nasralu te niz drugih zapovjednika i velik broj boraca. Osim što je razorio brojne libanonske gradove i sela, Izrael je započeo i ograničenu kopnenu invaziju područja uz granicu.
Geopolitički i vojno kratkoročno gledano, ovim je Izrael – možda – postigao pobjedu. Ukoliko se primirje provede, to bi značilo implementaciju rezolucije UN-a 1701 kojom je još 2006. okončan tadašnji rat Izraela i Hezbolaha i koja je predviđala nikada ostvareno povlačenje paravojske sjeverno od Litanija. Iako je uništenje Hezbolaha nemoguće bez okupacije čitavog Libanona, što bi izazvalo nove enormne žrtve – a vjerojatno ni onda – pri čemu tu operaciju Washington izvjesno ne bi odbio, u sukobu je šijitska organizacija znatno oslabljena. Uvelike je urušen mit o njenoj moći te je makar privremeno poražena. "Ovo nije isti Hezbolah. Vratili smo ih desetljeća unazad", poručio je Benjamin Netanjahu, koji je među ratne ciljeve uvrstio i povratak stanovništva evakuiranog sa sjevera.
Tel Aviv je zadržao i pravo da opet napadne Libanon u slučaju da ocijeni kako se Hezbolah ne drži dogovorenog ili obnavlja vojne sposobnosti. Dogovor znači i izolaciju Hamasa, kao i rijedak diplomatski uspjeh odlazeće administracije Joea Bidena, čija politika je podržavala nemoguću situaciju na Bliskom istoku koja je i dovela do Hamasovog napada. Potom je bezrezervna podrška Izraelu omogućila i potakla masovni pokolj Palestinaca, u međuvremenu lako moguće prerastao u genocid.
Upitno je hoće li primirje potrajati. Osim Izraelu i Hezbolahu, mir trenutno odgovara i Iranu koji je pozdravio kraj sukoba. Međutim, Izrael je po tko zna koji put posljednjih desetljeća razorio susjednu zemlju, što ne govori u prilog stabilnosti. Unatoč velikim udarcima, paravojska je ostvarila svoj najvažniji cilj – preživjela je. Hezbolah se kroz povijest dokazao kao žilav protivnik, a zatišje će sigurno iskoristiti da barem donekle oporavi snage.
To su razlozi zbog kojih se primirju protivi izraelska opozicija i velik dio građana. Istovremeno, analitičarka Mairav Zonszein ističe kako je Netanjahuova poruka ta da je primirje sklopljeno kako bi se Izrael "suprotstavio iranskoj prijetnji". Odnosno, ne radi se o kraju rata, nego o premještanju fokusa i daljnjem inzistiranju na planovima o "preoblikovanju" Bliskog istoka. Pritom Netanjahu i njegova ekstremno desna vlada ne planiraju primirje u Gazi, a zajedno sa zaslijepljenom golemom većinom izraelske javnosti ni u primisli nemaju korake ka rješenju koje jedino može garantirati trajni mir u regiji, a riječ je o palestinskom samoodređenju. I dok je u Libanonu proglašena stanka u paklu – koja će, nadajmo se, potrajati što dulje – onaj mnogo brutalniji pakao Gaze traje i dalje, bez kraja na vidiku.
