Bernard Hage, poznatiji kao The Art of Boo, libanonski je ilustrator, pisac, glazbenik i karikaturist. Od 2018. godine objavljuje tjedne karikature za "L'Orient-Le Jour", libanonske dnevne novine na francuskom jeziku.
Ako se ne varamo, trenutno živite u Berlinu. Uspjeli ste napustiti Libanon. Jeste li bliže dosadnom europskom životu koji ste priželjkivali? Kako to ide?
Nisam se brinuo oko struje, tople vode, javnog prijevoza ili drugih osnovnih ljudskih prava otkako sam ljetos stigao u Berlin. I to me dosta zabrinjava. Nisam navikao na to, znate. Tako da se trenutno brinem zato što nemam razloga za brigu. Ponekad noću kucam na vrata nepoznatih ljudi da se raspitam o eventualnim problemima koje bi oni mogli imati, u nadi da bi mi to moglo donijeti malo tjeskobe. Ali morao sam prestati s time nakon druge zabrane prilaska koju sam dobio. Srećom pa je Putin odlučio poremetiti sigurnost i stabilnost u Europi u svim njezinim oblicima. Sada se osjećam malo više kao kod kuće, kada vidim ljude koji žure u supermarkete, plaćaju veće račune za struju i brinu se oko svojih životnih ušteđevina u bankama. Moj plan uživanja u dosadnom europskom životu zasad je stavljen na čekanje, zahvaljujući bijelom muškarcu u toplesu, ruskom megalomanu koji umije veličanstveno jahati konje. Skoro pa počinjem sumnjati da bih ja mogao biti uzrok ove nevolje, jer kamo god da odem, stvari krenu nizbrdo. Ako postoji neko mjesto ili država koju želite upropastiti, kupite mi kartu i po odgovarajućoj cijeni preselit ću se onamo umjesto vas.
Nisam se brinuo oko struje, tople vode, prijevoza ili drugih osnovnih ljudskih prava otkako sam ljetos stigao u Berlin. Srećom pa je Putin odlučio poremetiti sigurnost i stabilnost u Europi u svim njezinim oblicima. Sada se osjećam malo više kao kod kuće
Puno ste govorili o tome, a time se bavite i u svom radu – kako građani Libanona većinu svog života provode planirajući emigraciju. Možete li opisati situaciju u Libanonu u trenutku kada ste napustili zemlju?
Znate one holivudske filmove o superherojima koji slijede određeni predložak ili strukturu, a u svakom filmu postoji dio u kojem se superjunak suočava s potpunim gubitkom, porazom i očajem. To je obično najiritantniji i najviše frustrirajući dio, koji smeta svima koji su uronili u film. Da je Libanon film o superherojima, sada bih bio u toj fazi potpunog poraza i očaja. Osim što se u našem slučaju ove scene očaja vrte zauvijek, do točke u kojoj jednostavno više nije zabavno gledati. Publika je pomalo izgubila nadu, pa su promijenili kanale. Broj libanonskih emigranata porastao je za 346 posto u 2021. godini.
Ipak, mnogi ne mogu otići. S obzirom na višestruke i svakodnevne izvore frustracije, koje su opcije preostale onima koji ostaju u Libanonu?
Asteroid.
Dvosjekli mač humora
Već godinama vaše karikature svake subote izlaze u "L'Orient-Le Jouru". Nudi li stvarnost dovoljno apsurdnog materijala za rad?
Naravno, uvijek ima dosta materijala za poigrati se. Međutim, u posljednje je vrijeme to postalo izazovnije nego što bi ljudi možda mislili. Vidite, humor obično proizlazi iz apsurda. To je jedan od mnogih razloga zašto se ljudi smiju, jer naiđu na nešto što nisu očekivali, nešto što prkosi stvarnosti, nešto nepoznato. Obično je moj posao uzeti događaje iz stvarnosti i prikačiti ih u nadrealni svijet humora. Ali u posljednje se vrijeme mučim s prevladavanjem apsurda stvarnosti. Neke stvari jednostavno ne možete nadmašiti, kao što je libanonski premijer koji predstavlja svoj životopis u Kataru kako bi ga se razmotrilo za neku poziciju tamo. Ili drugi čelnik koji ima pet međunarodnih tužbi na leđima i lokalni uhidbeni nalog na svoje ime, a i dalje gostuje na televiziji, daje intervjue i redovito se pojavljuje u svom uredu u Libanonskoj središnjoj banci. Trojica političara koja su u sudskom procesu optužena za slučaj eksplozije u luci u Bejrutu na kraju su tužila suca, a trenutno se kandidiraju na izborima. Čovjek koji je vlasnik velike banke, koji je ilegalno prebacio milijarde dolara usred libanonske krize i oteo ljudima životnu ušteđevinu trenutno traži povjerenje tih istih ljudi i također se kandidira na izborima. Naš predsjednik ima 87 godina, nosi pelene i zaspi usred vlastitih izjava. Sve su to činjenice. Ne možete smisliti ovakve stvari, apsurd je nova norma u Libanonu. Ne mogu to pobijediti, znate. Oni su pobijedili. Oteli su mi posao.
Iako sam bio u epicentru eksplozije, moja je trauma zapravo više emocionalna nego fizička. Moja sjećanja i fizički predmeti s kojima su se formirala posve su uništeni. Osjećao sam se kao da nemam više za što i zbog čega živjeti. Ostao sam bez povijesti, bez temelja
Postaje li onda ta stvarnost previše iscrpljujuća u svakom pogledu?
Libanonska stvarnost je trenutno duboka kao zečja rupa. Čovjek stalno riskira da bude uvučen i postane žrtva impozantnog apsurda. Bez dileme je iscrpljujuća za sve one koji u Libanonu žive. Odlazak iz Bejruta omogućio mi je da dođem do daha, uđem u društvo koje dobro funkcionira i, možda najvažnije, da ponovno pregovaram o svom položaju u društvu. Dobra stvar je što vam udaljenost donosi novi pogled na epicentar krize u kojoj ste bili. Loša stvar je što kada stvari pogledate iz druge perspektive, shvatite koliko je Libanon sa svim svojim problemima malen u usporedbi s međunarodnom zajednicom. Drugdje se svakodnevno događaju i druge i veće stvari i ne možete ne pomisliti da je Libanon na neki način onaj glasni susjed koji stvara previše buke s obzirom na svoju veličinu, i svi ga pokušavaju zanemariti jer imaju vlastite probleme s kojima se moraju nositi. Još jedna stvar koju shvatite iz nove perspektive jest da vrijeme zapravo nikada nije stalo. Od početka krize u Libanonu imamo dojam da je vrijeme stalo i da čeka da riješimo probleme prije nego što se išta ponovno nastavi. Nažalost, život ne funkcionira tako. Stigao sam do Berlina i shvatio da sam se kroz ovu krizu neopaženo mijenjao, otkrio sijedu kosu, podočnjake i bore. Kao da su se pojavili preko noći. Prošle su tri krizne godine, a da to nisam ni primijetio, godine koje ne mogu vratiti.
Putem humora pokušavate stvoriti neku vrstu emancipatorske distance. No u jednom od ranijih intervjua kazali ste da je crni humor dvosjekli mač. Zašto? Koja je uopće uloga humora?
Vjerujem da je glavna uloga humora da vas drži na površini, iznad vode. Donosi vam mali osjećaj pobjede i utjehe kada se nasmijete usred nevolje. Ipak, mislim da je to dvosjekli mač jer humor, iako vas drži na površini, može istovremeno poslužiti kao odvraćanje pažnje od stvarne priče. Postoji rizik kod oslanjanja na humor, zbog tog komfora koji donosi, a taj je rizik zanemarivanje drugih proaktivnih mjera koje se mogu poduzeti kako biste se suočili s krizom. Treba se, naravno, smijati, ali treba i paziti. U Libanonu smo, primjerice, jako ponosni što smo sačuvali smisao za humor usred krize. Ispostavilo se da je smisao za humor jedino što smo uspjeli sačuvati. Taj se fenomen može pratiti u stvarnosti, kada vidite kako neka zajebancija postaje viralna u rekordnom vremenu, a s druge strane primijetite da neki panel ili akcija koji se bave problemima i predlažu rješenja privlače jako skroman broj ljudi. Možda taj problem nije samo libanonski, nego internacionalni. Humor je učinkovito i vrlo moćno oružje, ali nije jedino oružje potrebno za pobjedu u ratu, niti je najvažnije.
"Jedva čekam da završi libanonska kriza, da se konačno mogu početi brinuti zbog klimatskih promjena"
Stil vaših karikatura dosta se razlikuje od stila mnogih drugih karikaturista iz Libanona, ali i šire regije. Vaši likovi nisu individualizirani, oni su figure-štapići, kojima pritom nedostaju usta. Zašto takav stilski odabir?
Likovi koje crtam doista su bezlični i pomalo ravnodušni. Vjerujem da sam taj stil prvi put počeo razvijati u jednom od pokušaja da nacrtam autoportret. Ali primarno sam iz lijenosti odabrao vrlo osnovni stil figurica ljudi, da budem potpuno iskren. Dodatno, smatrao sam da je ta lijenost i uvjerljiva i praktična jer mi ne treba puno vremena da napravim crtež i objavim ga na internetu ili u novinama. Osim toga, otkrio sam da postoji nešto smiješno u nepromišljenom stilu crtanja nečega što se bavi ozbiljnim sadržajem. Volim skrenuti pažnju na sadržaj, na natpis koji prati karikature, zato svoje crteže držim jednostavnim. Ideja da likovi nemaju usta proizišla je iz toga što sam prikazivao ljudska bića oko sebe kao pasivne primatelje.
Stranac u svom gradu
Ne tako davno, u Jordanu, Emad Hajjaj je završio u zatvoru nakon što je u jednoj karikaturi prikazao prestolonasljednika Abu Dabija. U jednoj od svojih karikatura govorite o gušenju slobode govora u Libanonu – službenik izvodi ceremoniju vjenčanja riječima: "U dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju, sve dok netko od vas ne spomene predsjednika u tvitu." Kakva je općenito situacija sa slobodom govora u Libanonu, ne samo u vezi karikaturista?
Od listopada 2019. godine snage sigurnosti u Libanonu stavile su pod istragu ili pritvorile više od dvjesto aktivista i aktivistkinja za ljudska prava i novinara, što je Human Rights Watch nazvao "procesom progona slobode govora". Libanon je autoritarna zemlja. Politička elita je alergična na slobodu govora i ne tolerira je. Užasno je ironično koliko u svojim izjavama naglašavaju činjenicu da je Libanon demokratska država. Ako doista nema problema s našom demokracijom, zašto se moraju i dalje baviti tom temom? Drugim riječima, situacija u Libanonu je kao da kažete: "Libanon je demokracija. Tko se ne slaže, bit će procesuiran."
"Bojim se da imate Hezbolah"
U eksploziji u bejrutskoj luci 2020. godine poginulo je više od 200 ljudi, više od 7.000 ih je ozlijeđeno, a 300.000 raseljeno. Ali to je samo jedan dio priče o nanesenim ranama i pretrpljenoj šteti. Kada je pisao o nevidljivim aspektima rata na primjeru Gaze, pisac Khaled Juma je istaknuo pitanje sjećanja – uništavanje mjesta i uspomena povezanih s njima kao uništavanje dijela nas. Kako se vaš odnos s Bejrutom promijenio nakon eksplozije?
Vrlo se lako mogu povezati s tumačenjima Khaleda Jume. Vidite, sjećanje je ono što smo mi. Bez toga nemamo nikakvu vrijednost. Barem ja to osobno vidim tako. A ponekad se sjećanje manifestira u predmetima oko vas. Znate, kroz slike koje imate u novčaniku, ili šal nekoga i u njemu još živ miris parfema, ili rukom napisano pismo itd. Neka sjećanja su preduboka i sidre se u specifičnim predmetima. Ti predmeti postaju jedini predstavnici tih sjećanja, ona postaju dio tebe, ti ih obožavaš, ona su ti. Sve je to za mene bio Bejrut. Imao sam beskrajne uspomene na njegovim ulicama, od pete godine života do nekoliko minuta prije eksplozije. A svako je sjećanje povezano s određenom zgradom, kutkom ulice, kafićem, krovom zgrade. Nakon eksplozije sve je to nestalo. Iako sam bio u epicentru eksplozije kada se dogodila, moja je trauma zapravo više emocionalna nego fizička. Moja sjećanja i fizički predmeti s kojima su se formirala posve su uništeni. Osjećao sam se kao da nemam više za što i zbog čega živjeti. Ostao sam bez povijesti, bez temelja. Postao sam toliko ravnodušan prema Libanonu općenito, a posebno prema Bejrutu. Osjećao sam se strancem u gradu, kao i bilo koji drugi stranac. Podnio sam zahtjev za vizu njemačkom veleposlanstvu dva tjedna nakon eksplozije.
Kulturne institucije u Libanonu nisu vam nikada dodijelile neki tip priznanja. Toliko je dugo ljudima u Libanonu teško podmiriti i najosnovnije potrebe, kako onda kultura i oni koji je proizvode opstaju u takvim okolnostima?
U ovakvim situacijama kulturni sektor obično prvi padne i zadnji se diže. Kultura nikada nije bila prioritet na dnevnom redu libanonske vlade i to nije nikakva udarna vijest. Lokalne kulturne institucije donekle su opstajale zahvaljujući potpori međunarodnih nevladinih organizacija, stranih veleposlanstava, međunarodnih kulturnih misija i privatnih donatora. Za lokalne političare sektor kulture, u usporedbi s drugim državnim sektorima, nudi malo prostora za korupciju – jednostavno se ne isplati. Pa im je nezanimljivo.
Sebe opisujete kao mizantropskog humanista. Iako vaši crteži svjedoče o očaju bez kraja, vi ste istovremeno čovjek koji nastavlja crtati, iz tjedna u tjedan. Ima li ipak nekog smisla u svemu tome?
Samo pokušavam malo zabaviti sebe i druge, kako bih odvratio pažnju od neizbježnog poraza koji nam dolazi.
