Kako je došlo do izložbe "Nedeljko Dragić: Dizajn i ilustracija 1969. – 1991." koja je postavljena u galeriji HDD-a u Zagrebu?
Praktično ništa ne radim na promociji, sve sam prepustio Veljku Krulčiću koji je poduzetan ljubitelj stripa i grafike i u njega imam veliko povjerenje. I ova je izložba njegova ideja, a osim izloženih radova, kustos Marko Golub organizirao je i da se na monitorima vrte reklamni filmovi koje sam radio u Njemačkoj i u Zagreb filmu od 1964. do poslije 2000-ih. Autorstvo nekih filmova morali smo dešifrirati, za brojne filmove sam potpuno zaboravio da sam ih radio, a bilo je i onih koje ne bih prepoznao po stilu animacije jer su rađeni po zadanom crtežu.
Može li se reći da ste svoje animirane filmove i stripove radili za slavu, a da ste od reklamnih filmova, grafika i ilustracija živjeli?
Ukupno sam napravio devet umjetničkih animiranih filmova, za koje sam dobivao nagrade jer sam svoj pogled na svijet pokušao dati u svojim filmovima. Za svaki od njih sam se dugo pripremao, za neke čak i dvije godine. Živio sam od izrada reklama, plakata, najava, filmskih i TV špica, ilustracija... Nastojao sam biti provokativan i radio sam ih ambiciozno, iako mi se čini da sam ih nekad radio prebrzo. Na mene nisu utjecali trendovi, ali su moje ilustracije i karikature iz Studentskog lista, gdje sam počinjao, bile drugačije od onih kasnije.
Postoji li nešto što biste izdvojili iz svog opusa ilustracija i dizajna?
Ne mogu odgovoriti, ponekad sam svojim radovima zadovoljan, a neki put razočaran, iako sam sve uvijek radio s entuzijazmom. Bio sam poznat kao "rezervni čovjek" i nisam se gurao na natječaje niti sam se kome nudio, to sam izbjegavao. Na brzinu sam radio mnoge stvari, nikad nisam zabušavao, imao sam i previše poslova i često su me zvali u zadnji čas, tako da sam radio po zadatku.
Vučko, zaštitni znak Olimpijskih igara u Sarajevu 1984., nije moj dizajn. Kreirao ga je Jože Trobec kao znak sa strogim geometrijskim linijama. S njegovom odobrenjem, razmrdao sam ga i likovno oslobodio. Nisam učestvovao ni na natječaju za Zagija, maskotu Univerzijade u Zagrebu 1987., ali su me tada zvali, tako reći u zadnji čas.
Je li vam drago kad se nekom knjigom ili izložbom ljudi podsjete na vaše radove?
Naravno da mi je drago jer uvijek radim za publiku, ali moram sebe zadovoljiti. Imam svoju viziju svijeta i uvijek je to nešto sprdajuće. Humor me spasio od svih gluposti koje su pratile mene i moju generaciju. Znam da je pojam "dobar" relativan jer uvijek može bolje i ima mjesta za kritiku. Ali sad se pretjeruje s pohvalama, što nije dobro za nadolazeće generacije. Nabijaju im se kompleksi i ispada da poslije nas nitko nema šansu. Zato uživam kad vidim da sam utjecao na nekog mladog čovjeka da usavrši neke stvari. Čak sam začuđen koliko danas ima talentiranih mladih ljudi, ali oni nemaju svoj stav, za što je kriva svjetska situacija. Mi smo tjerali svoje, nismo se obazirali na strance i tražili smo svoje puteve, dok se danas dodvorava Zapadu.
