Farah Maraka palestinska je neovisna novinarka i istraživačica bazirana u Berlinu. Krajem februara gostovala je u Zagrebu na europskom novinarskom festivalu Voices, na kojem smo napravile ovaj intervju.

Nalazimo se ovdje uoči panela o Palestini, genocidu i novinarstvu. Zavrtimo prvo priču unatrag, na vaše novinarske početke i otkaz koji ste 2022. na Deutsche Welleu dobili zbog optužbi za antisemitizam. Kako se sve to odvijalo?

Odabrala sam novinarstvo jer mi se činilo kao moćan alat, ne samo da imam vlastiti glas, već da dam platformu onima koji su ušutkani. Odrasla sam u Jordanu, gdje je prostor za novinarke u političkom izvještavanju još uvijek ograničen. Novinarstvo sam vidjela kao način probijanja te barijere. Neumorno sam radila dok se nisam etablirala na tom polju. Ali željela sam više od samog mjesta za stolom, željela sam širiti novinarski doseg. To me dovelo do Deutsche Wellea.

Nakon što sam ondje završila dvomjesečno stažiranje, vratila sam se kući, da bih nedugo zatim dobila ponudu za posao, priznanje za rad i vještine koje sam donijela u redakciju. Godine 2017. preselila sam se u Berlin i započela nešto za što sam mislila da će biti dugoročni korak u mojoj novinarskoj karijeri. Pet godina kasnije sve se promijenilo. S nekoliko drugih arapskih, uglavnom palestinskih novinara, bila sam meta koordinirane klevetničke kampanje u njemačkim medijima.

Odjednom, naši su identiteti pretvoreni u oružje protiv nas. Optužba? Antisemitizam – etiketa koja u Njemačkoj, jednom kada se nekome prilijepi, rijetko izaziva pomno ispitivanje ili provjeru činjenica. Optužba za skončavanje karijere. U roku od dva mjeseca raskinut je moj ugovor i ugovori mojih kolega.

Pravo novinarstvo ne znači biti neutralan pred ugnjetavanjem, već biti odgovoran. Odgovorno novinarstvo znači razotkrivanje dinamike moći i odbijanje izjednačavanja kolonizatora i koloniziranog. Znači stajati uz potlačene, ne zato što smo aktivisti, već zato što je dužnost novinarstva tražiti istinu – a istina je da se u Palestini provodi genocid

Odlučili ste se boriti, uzvratiti?

Odbila sam to prihvatiti kao svoju sudbinu. Odlučila sam uzvratiti, ne samo zbog sebe, već zato što sam shvatila da je veće od mene. Radilo se o sustavnom ušutkavanju palestinskih glasova pod krinkom borbe protiv govora mržnje. Mnogi od nas pokrenuli su pravni postupak. Neki su postigli nagodbe, a drugi su, uključujući i mene, izravno dobili na sudu. Dvaput.

To iskustvo učvrstilo je spoznaju koju sam već imala, a ta je da biti palestinski novinar u zapadnoj medijskoj instituciji znači neprestano braniti svoje pravo na postojanje. Ne samo na govor, već jednostavno na postojanje.

Vaše iskustvo u Deutsche Welleu nije izoliran slučaj, dio je šireg obrasca tlačenja palestinskih novinara u Njemačkoj?

Već od prvih dana u redakciji susrećemo se s onim što nazivam palestinskom iznimkom. Brzo shvatite da, iako možete slobodno govoriti o gotovo svim političkim temama u svijetu, u trenutku kada se dotaknete Palestine, postoje neizgovorena, ali i vrlo eksplicitna pravila. Jasan okvir, kruti skup smjernica o tome kako govoriti, koga pozvati da govori i koji se glasovi automatski odbacuju.

Kao palestinska novinarka, ulazite u te prostore noseći narativ oblikovan proživljenim iskustvom, a nađete se suočeni s verzijom događaja koja je odlučena umjesto vas. U Njemačkoj i većem dijelu Europe određene "istine" o Palestini i Izraelu uzimaju se zdravo za gotovo, a izravno proturječe našoj stvarnosti. To stvara nemoguće okruženje za svakog novinara koji vjeruje u slobodno, kritičko izvještavanje. Mnogi palestinski, arapski, pa čak i nearapski novinari koji podržavaju slobodno i pošteno novinarstvo brzo shvate da posao koji rade nije u skladu s novinarstvom za koje su se odlučili.

Onog trenutka kada se netko usudi osporiti status quo, odbiti pristrane uredničke linije, posljedice su brze. Kazne su teške, neki se vuku kroz iscrpljujuće pravne bitke, drugi su stavljeni na crnu listu, mnogi su prisiljeni potpuno promijeniti karijeru – ne zato što nisu uspjeli kao novinari, već zato što ih je sustav iznevjerio. Napad na palestinske glasove ne zaustavlja se na novinarstvu. Proširuje se na aktiviste, znanstvenike i svakoga tko se usuđuje govoriti za Palestinu. To je surova stvarnost u onome što se naziva "slobodna Europa", ne u nekoj autoritarnoj državi.

 

Kriza vjerodostojnosti

Koliko se stanje u Njemačkoj i njemačkim medijima promijenilo nakon oktobra 2023.?

Situacija u Njemačkoj, kako u medijskom krajoliku, tako i u javnom diskursu, dramatično se promijenila od oktobra 2023. godine. Nedavna anketa koju je proveo NDR, njemačka javna radiotelevizija, otkrila je upečatljivu podjelu – 48 posto njemačkog stanovništva izrazilo je malo ili nimalo povjerenja u medijsko izvještavanje o Gazi, dok je samo 40 posto reklo da ima puno ili značajno povjerenje u ono što vide i čuju.

Rastući skepticizam izravan je rezultat načina na koji su njemački mediji predstavili genocid u Gazi, i govori o široj krizi vjerodostojnosti. Ono čemu svjedočimo nije samo pristrano izvještavanje, to je kriminalizacija palestinske solidarnosti. Prosvjedi za Gazu sve se više prikazuju kao ekstremistički, a svatko tko kritizira izraelske postupke riskira biti označen kao antisemit. Novinari, aktivisti, pa čak i akademski radnici bivaju ušutkani pod tom izlikom, a njihove se riječi izvrću kako bi se uklopile u narativ koji štiti Izrael od odgovornosti. To nije izoliran proces, duboko je povezan s političkim stavom njemačke države i njezinom povijesnom krivnjom.

Njena nepokolebljiva potpora Izraelu često se prevodi u medijsko okruženje u kojem se palestinska patnja potpuno briše. Njemačka povijesna trauma – koja bi trebala biti razlog da se čvrsto ustane protiv svih oblika ugnjetavanja – koristi se kao oružje kako bi se opravdalo izraelsko nasilje. Mediji uglavnom odražavaju tu službenu liniju. Sve je to bilo prisutno i prije oktobra 2023., ali je još uvijek bilo prostora za određene kritičke glasove. Sada je taj prostor nestao. Situacija je eskalirala do točke u kojoj su srezane ne samo palestinske perspektive, već i glasovi židovskih i bilo kojih drugih hrabrih profesionalnih novinara koji se usude dovesti u pitanje status quo.

Ono što palestinski novinari rade više je od novinarstva – to je čin prkosa protiv pokušaja da se izbriše postojanje jednog naroda. Održavaju sjećanje na žrtve živim, boreći se ne samo za slobodu medija, već za samo pravo Palestinaca da budu viđeni i saslušani. Dugujemo im više od solidarnosti. Dugujemo im prenošenje njihovih priča

Brisanje palestinskog narativa događa se i u drugim europskim zemljama i mainstream medijima. Kako ocjenjujete izvještavanje najvećih europskih medija o Palestini?

Brisanje palestinskog narativa događa se stalno, u skoro svim velikim europskim medijima. Od stalne upotrebe pasiva kada se opisuju izraelski zločini, do otvorenog odbacivanja odluka tijela UN-a i Međunarodnog suda pravde koje Izrael smatraju odgovornim. Palestinci su prikazani kao teroristi ili svedeni na bezlične brojeve, puku statistiku žrtava. Vidimo da mediji Izrael i Palestinu uokviruju kao "sukob", kao da obje strane imaju jednaku moć, dok je u stvarnosti to doseljeničko-kolonijalna okupacija s jasnim tlačiteljem i potlačenim narodom.

Riječi poput genocida se umanjuju ili izravno kriminaliziraju, dok se izraelsko nasilje gotovo uvijek opisuje kao "samoobrana". To nadilazi medijsku pristranost, to je propaganda, namjerna manipulacija jezikom i okvirima kako bi se proizveo javni pristanak za izraelske postupke. Kada jednu stranu dosljedno prikazujete kao inherentno nasilnu, a drugu kao vječno ugroženu, opravdavate nasilje okupatora i delegitimirate otpor okupiranih. Brisanje nije slučajno, ono je strukturalno. Ne oblikuje samo javno mnijenje već ohrabruje državno nasilje i ušutkava one koji se bore za pravdu. Mediji nisu samo promatrači nego aktivni sudionici u podržavanju ugnjetavanja.

Kako vidite ulogu alternativnih i neovisnih medija te društvenih mreža kada je u pitanju izvještavanje o Palestini? Ima li u tim platformama nade?

Ako postoji svjetlo na kraju tunela, to je uspon neovisnih medija i društvenih mreža u preoblikovanju narativa oko Palestine. Svjedoci smo snažnog pomaka u kojem neovisni novinari i grassroots platforme probijaju proizvedenu šutnju. Društvene mreže postale su presudan alat, ne samo za Palestince, već i za sve koji traže nefiltrirano izvještavanje u stvarnom vremenu. Palestinski novinari na terenu, posebno oni u Gazi, postali su primarni izvori istine.

Unatoč suočavanju s nezamislivim rizicima, njihovo izvještavanje obraća se izravno svijetu. Još je izvanrednije kako građansko novinarstvo i lokalni aktivizam grade globalnu solidarnost. Vidimo da neovisne platforme i novinari dopiru do šire publike od mnogih mainstream medija. Oni odbijaju dopustiti da se palestinski glasovi ušutkaju i pozivaju vlast na odgovornost na načine na koje konvencionalni mediji nisu uspjeli. Ta promjena dokazuje da su ljudi gladni istine i da pripovijedanje, kada je oslobođeno korporativnih i političkih planova, ima moć pokretati ljude i mobilizirati akciju.

 

Prkos palestinskih novinara

Na festivalu Voices gostuje izložba posvećena novinarima i novinarkama ubijenima u Gazi. Nažalost, tu izložbu nije podržalo mnogo naših kolega. Zastanimo malo na ulozi novinara koji o genocidu izravno izvještavaju iz Gaze – što sve smatrate značajnim u njihovom radu?

Novinari u Gazi ne prenose samo vijesti, oni proživljavaju strahote koje dokumentiraju. Oni su preživjeli, tuguju, bježe od bombardiranja, a ipak drže kamere i telefone kako bi svijetu pokazali što se događa. Više od 190 palestinskih novinara ubijeno je od oktobra 2023. – riječ je o najsmrtonosnijem razdoblju za novinare u modernoj povijesti. Njihovi domovi su gađani, njihovi novinarski prsluci postali su smrtne kazne, njihove obitelji su masakrirane. Nastavljaju izvještavati jer znaju da bi se bez njihovih glasova genocid u Gazi odvijao u mraku.

Njihova upornost sramota je za šutnju komotnih međunarodnih medija. Razotkriva dvostruke standarde svijeta koji oplakuje smrt novinara u drugim sukobima, ali uglavnom šuti kada su palestinski izvjestitelji ubijeni. Ono što palestinski novinari rade više je od novinarstva – to je čin prkosa protiv pokušaja da se izbriše postojanje jednog naroda. Održavaju sjećanje na žrtve živim, boreći se ne samo za slobodu medija, već za samo pravo Palestinaca da budu viđeni i saslušani. Dugujemo im više od solidarnosti. Dugujemo im podršku, pojačanje – prenošenje njihovih priča i njihovih snimki u svaki prostor koji možemo.

Na festivalu je i mnogo studenata novinarstva. Osvrnimo se na njegovanje statusa quo u europskim novinarskim školama, skrivanje iza mita o "neutralnom" ili "objektivnom" novinarstvu. Što to znači u praksi i što bi bila odgovorna uloga novinarstva i novinara?

U europskim školama novinarstva često nas uče važnosti "neutralnosti" i "objektivnosti", koje se predstavlja kao stupove dobrog novinarstva. Ali što se događa kada se ti koncepti koriste kao oružje za održavanje nepravde? U izvještavanju o Palestini vidimo kako se mit o neutralnosti koristi za prikrivanje suučesništva. Novinarima se govori da "pokažu obje strane", čak i kada nisu ravnopravne.

Pod pritiskom su da ponavljaju službene izraelske izjave, dok se palestinski glasovi tretiraju sa sumnjom ili označavaju kao pristrani. Lažna ravnoteža stvara iluziju nepristranosti dok zapravo pojačava narativ tlačitelja. U praksi, "neutralnost" često znači usvajanje jezika moći, brisanje realnosti sustavnog nasilja. Pravo novinarstvo ne znači biti neutralan pred ugnjetavanjem, već biti odgovoran.

Odgovorno novinarstvo znači pružanje konteksta, razotkrivanje dinamike moći i odbijanje izjednačavanja kolonizatora i koloniziranog. Znači stajati uz potlačene, ne zato što smo aktivisti, već zato što je dužnost novinarstva tražiti istinu – a istina je da se u Palestini provodi genocid. Dakle, pitanje nije trebaju li novinari zauzeti stranu, već jesu li spremni pozvati vlast na odgovornost, osloboditi se statusa quo i priznati da šutnja i lažna ravnoteža služe samo tlačitelju.

Kako možemo biti bolji saveznici palestinskim novinarima i narodu koji proživljava genocid?

Biti saveznik palestinskim novinarima – i palestinskom cilju – nadilazi performativnu solidarnost. Znači poduzimanje stvarnih, često neugodnih radnji. Prvo, pojačajte palestinske glasove. Zvuči jednostavno, ali je radikalan čin kada se ti glasovi sustavno ušutkavaju ili delegitimiraju. Citirajte palestinske novinare, dijelite njihov rad i inzistirajte na njihovom uključivanju u panele, članke i emisije. Ne samo kao žrtve već kao stručnjaci i pripovjedači. Izazivajte predrasude svoje redakcije. Ne prihvaćajte članke koji brišu palestinsku ljudskost ili saniraju izraelsko nasilje.

Zapitajte se zašto se izraelski narativ predstavlja kao činjenica, dok se od Palestinaca traži da "dokažu" svoju patnju? Gradite mreže otpora. Savezništvo se ne događa u izolaciji – radi se o stvaranju jakih, prekograničnih koalicija novinara koji odbijaju biti ušutkani. To uključuje Palestince, ali i židovske, izraelske i europske novinare koji se protive suučesništvu medija za koje rade. Shvatite i da biti saveznik znači riskirati komfor.

Pitanje je jeste li spremni preuzeti taj rizik. Jer tako izgleda pravo savezništvo. Ne radi se o očuvanju ugleda ili sigurnosti posla, radi se o korištenju vaše platforme, koliko god velika ili mala bila, u borbi za slobodu medija i istinu. Šutnja se može činiti sigurnom, ali dolazi po cijenu života Palestinaca i integriteta samog novinarstva. Ključno je razumjeti i da ovo ne staje s Palestinom. Ista mašinerija koja se danas koristi za ušutkavanje palestinskih glasova može – i bit će – okrenuta protiv drugih sutra. Šutnja nikoga ne štiti, samo omogućuje da arhitektura represije ojača.